Andrea Debak: „Odstupanje od samoga sebe u različitim životnim situacijama najgora je nevjera”

„Jezik vode” Andree Debak Jesenski i Turk objavio je još 2022. godine, a saznanje da je prijevod Živka Vlahovića na francuski jezik Slavitude jesenas poslao u tisak nagnalo me da se vratim poeziji ove pjesnikinje iz Trogira. 

Andrea Debak djeluje u području dječje književnosti i iza sebe ima slikovnice „Kako je Jabuka otkrila proljeće” (2016.) i „Lola kola” (2023.) te dvije knjige, „Lota i kralj” (2020.) i „Bumbar zubar” (2022.), a prijelaz iz dječjeg svijeta u svijet odraslih ostvarila je uz obilje metafora i usporedbi. Temelj njene poezije čini svijet prirode, ali priroda u ovim stihovima nije nimalo idealizirana, a ni ljudi nisu nestali iz njih, iako se tek povremeno izričito spominju. Njena je poezija prepuna simbola i potrebno je slagati svoj rječnik značenja i otkrivati vlastiti ključ razumijevanja njenih stihova. U prvom poglavlju prisutan je neimenovani ljubavnik i cijeli jedan svijet, zaseban od ovog svijeta, koji svojom težinom pritišće lirski subjekt. Ona sve upija i osjeća, ali  traži nekoga s kim će podijeliti svoja opažanja.

Ova poezija ima konfesionalni poriv unatoč skrivanju iza lavine metafora. Debak piše o nevjeri, zavođenju, vrebanju, pokušaju očuvanja mladosti, cijeloj jednoj prirodi odnosa koja je prilično nemilosrdna, baš kao i priroda njenih metafora ljepoti unatoč. U drugom poglavlju širi svoja zapažanja na veću jedinicu, na obitelj, da bi kasnije došla i do cijelog društva. Pretežno melankolična i sjetna u svojim zapažanjima, u pjesmi „uskrsnuće” Debak piše: / prozori i vrata na pročeljima lica / širom se otvore / kada u mulj sramote / kao mrtve ptice / počnu padati / ljudi / i povremeno je nemoćna u povezivanju s drugima, pa tako u pjesmi „šuma” utvrđuje da / mraku u ljudima / nije mudro prilaziti / i nešto kasnije / tužni su ljudi peteljke proljeća / zarobljene u zakržljalu deblu /. Treće poglavlje donosi pjesme divljih maslina, oleandra, galebova, daljine, morske pjene, sve ono što pjesnikinja kao dijete otoka Čiova nosi u svojoj srži.

Presađivanjem s otoka na kontinent stvorena je granica koja joj daje potreban odmak i čini je upravo ovako vještom promatračicom. Cijelo vrijeme odvija se proces pretvorbe svega ljudskog u figurativan govor. Zanimljivo je kako taj ulazak u metaforu pjesnikinju s jedne strane oslobađa, a s druge strane zarobljava. Tada se odgovornost prema realitetu iz kojeg izlazi nekako čini još ozbiljnija. Za svoje pjesme Debak kaže da su poprilično nezahvalne za brzo čitanje. Ako smo kao društvo posve navikli na raspade ljubavnih odnosa i distanciranost unatoč sve većim mogućnostima povezivanja, ovim bijegom u metafore autorica kao da nas pokušava zadržati u začudnosti i promišljanju krhkosti i ranjivosti koje donosi otvaranje drugim osobama. Otvaranje bez povlačenja stalna je borba svjesnog i nesvjesnog, ali i ključ rasta, jer pretvaranje želje u stvarnost borba je ega sa samim sobom.

Čitala sam nedavno da su češeri najbolji za prognoziranje nadolazećeg (ne)vremena. Potrebno ih je samo povješati negdje na verandi. Ako su zatvoreni, bit će hladno, a ako se otvore, slijedi suho i vruće vrijeme. Već u prvoj pjesmi kojom otvaraš svoju knjigu poezije „Jezik vode” otkrivamo da su tvoji češeri crni i zloslutni, simbol smrti, a potom da je i cijela knjiga prepuna simbola. Koliko ti oni pomažu da otvaraš teške teme?

Trebalo bi najprije definirati „teške teme“. Svaka tema o kojoj bih pokušala pisati bez prethodnog impulsa i unutarnjeg nahođenja, koja nije niknula u meni, od koje se na određeno vrijeme nisam odmaknula, a koja je bubrila i izrasla u određeni oblik, jest teška tema. Početna točka pisanja ne nastaje mojom voljom, već se dogodi spontani trenutak.

Simbolima proširujem i naglašavam značenje, stvaram atmosferu, ali nije pravilo.

Pomaže li ti pisanje poezije da na neki način samoiscijeliš ono što te boli?

Ponajprije, iscjeljuje me svjesnost o prihvaćanju životnih okolnosti i izazova u njihovoj punini, a podjednako i procjena mogu li, uopće, svojim zalaganjem imati utjecaj na nešto. Samoiscjeljuje me vlastita nježnost i blagost prema sebi, prihvaćanje svojih osjećaja te prihvaćanje drugih ljudi onakvima kakvi jesu. Oslobađa i iscjeljuje činjenica da je ispravno reći i Da i Ne, bez obzira na očekivanje i tumačenje drugih. Dopustila sam sebi biti „loša“.

Književnost je druga strana stvarnosti, ona pruža otpor, ukazuje, progovara. U pisanju se sukobljavam sa sobom i odstupam od sebe jer ispravljam i neka svoja uvjerenja, što znači da mi književnost donosi novi uvid i pristup o već poznatom. Stoga, da, književnost je plemenita i podjednako ljekovita čitatelju, čitaču, slušatelju i piscu. U svijetu koji je mračan i koji često donese bespomoćnost, književnost je filter jasnoće i uvid u stvarno stanje.

Što dobiješ nakon uloženog truda u pisanje? Što te vodi u daljnje pisanje?

Nakon uloženog truda imam ulogu čitateljice koja se trudi kritički analizirati, koja dvoumi i promišlja što ne funkcionira, što bi bilo dobro poboljšati, ima li viškova i manjkavosti. U toj završnoj fazi naglasak je na jeziku, značenju, ritmu, preispitivanju logičnosti. Ovo mi je najizazovnija faza jer sam jako teška. Uvijek sve može jednostavnije, kraće… Otišla bih u krajnost. Teško je odgovoriti i na pitanje što me vodi u daljnje pisanje; samo jedan trenutak, jedna prava riječ, crtica u filmu ili u glazbi, članak u novinama, događaj, osjećaj; u zbilji ili u snu.

Da se vratim na knjigu poezije, „Jezik vode” čitam kao jezik suza melankoličnog i sjetnog lirskog subjekta. Molim te, reci nam nešto više o impulsu koji te je doveo do pisanja ove knjige. Koja je snaga tvoje vode?

Jezik vode označava čovjekovu intuiciju; unutarnju vodu kao navigacijski sustav. Lirski subjekt u prve dvije cjeline je melankoličan i sjetan jer ignorira strujanje pa se spotiče o sebe. Moj početni impuls bilo je odstupanje čovjeka od samoga sebe u različitim životnim situacijama, što je najgora nevjera. Kao podražajno biće čije tijelo sačinjava 75 posto voda, čovjek emocijama odgovara na vanjsko. Radeći na rukopisu zamišljala sam kako se voda giba, miruje i žubori, kako uzburkana može podivljati i preliti se po bližnjima, a čovjek, ipak, ima moć izbora.

Snagu svoje vode čujem, ne idem kontra, a to mi je trenutačno dovoljno.

Iako si u metaforama, tvoja je poezija na trenutke prilično erotizirana i jasno daješ naslutiti još uvijek tabuizirane seksualne odnose. Primjerice, u pjesmi „lovac” / kao što znaš bedra / pod čipkom bijele svibanjske krošnje / umiriti / tu razjarenu životinju / i moja medvjeđa slutnja / nanjuši berbu / ili u pjesmi „tajac” / nisam kuća u kojoj se gnijezdiš / sve dok ti smrknuta studen / ne napusti zjenice i kosti / a znaš da mi iznutra / cvate gardenija /. Postoji li neka tema o kojoj se ne bi usudila pisati?

Tabuizirane teme su jasan pokazatelj da je društvo nespremno za osvještavanje problema, dijalog i rješenje te da je, nažalost, vezano za zastarjele svjetonazore. Dokle god stvarnost stavljamo pod tepih, postojat će tabuizirane teme. Teško mi je povjerovati da u društvu, koje je napredovalo u svakom smislu, postoji tabuiziranost.

Nemam postavljene teme o kojima se ne bih usudila pisati. I sama pomisao me ograničava i užasava. Time bih si oduzela slobodu i pravo da postavljam pitanja i pronalazim odgovore. A pisanje to traži. Na piscu je da postavlja pitanja i da odstupa od sebe, da pronalazi odgovore, neovisno o svojoj volji. Zapravo, pisac je apsolutno nebitan u procesu pisanja pa ni ne može unaprijed odlučiti o kojoj temi neće pisati jer se ne usuđuje. To bi značilo da postoji otpor i da je postavio granice za koje je odlučio da ih neće prijeći. A kako, u tom slučaju, doći do odgovora?

Jednom si mi prilikom otkrila da si jako vezana za Trogir i Čiovo, gdje si odrasla, i da ne bi mogla živjeti negdje drugdje. Čitajući tvoju poeziju, zamišljala sam sve osim mora i morskog krajolika, a kada ih povremeno spomeneš u posljednjem poglavlju, pojavljuju se kao vrlo rubni motivi. Jesi li ovakvim odabirom tema željela očuvati to nešto svoje netaknutim?

Već u prvoj pjesmi nailazimo na borovu šumu i čemprese, a potom i „sivi krš“, „ožujsko more“, „sleng galebova“. Vjerujem da svaki čitatelj drukčije primjećuje i tumači pročitano, što je potpuno ispravno. Poigrala sam se motivima koji su mi bliski po opipu, okusu, mirisu i zvučnosti. Čiovo je moje utočište i moj najbolji prijatelj. Istovremeno, prisutni su motivi koji mi nisu bliski, a također imaju svrhu. 

Knjiga je podijeljena u tri bezimena ciklusa. Čime si se vodila pri podijeli pjesama? Što ih razdvaja? Nabrojila sam i devet pjesama bez naslova. Kako to da im nisi nadjenula nazive (ni ciklusima, a ni pjesmama)?

Takvo se rješenje u završnoj fazi spontano nametnulo. Poigrala sam se svjetlosnim i emocionalnim kontrastom. U trenutku zaključivanja zbirke osjetila sam usklađenost s time da ciklusi, kao i neke pjesme, ostanu nedorečeni.

S tvojom sam se poezijom prvi put susrela kad si nagrađena na crnogorskom pjesničkom konkursu posvećenom Mili Boškoviću, a potom sam saznala da si bila i u užem izboru za Na vrh jezika jedne godine. Monika Herceg je u podcastu „Sto minuta buke” jasno obrazložila svoje mišljenje da bi pjesnici trebali sami brinuti o medijskoj promociji svoje poezije, a ne očekivati da će izdavačka kuća raditi taj posao. Koliko se ti trudiš oko predstavljanja svoje poezije publici? I kakvo je tvoje mišljenje o toj temi?

Suglasna sam s Monikom; objavljeni pisci trebaju brinuti o medijskoj promociji objavljenog djela, a ne sve prepustiti izdavačkoj kući. Uspješna suradnja počiva na uzajamnoj komunikaciji i zalaganju. Promociju shvaćam kao dvosmjernu komunikaciju između pisca i njegove unutarnje i vanjske javnosti. Unutarnja javnost je njegova izdavačka kuća, a vanjska javnost podrazumijeva čitatelje.

Što se tiče predstavljanja svoje poezije, od početka koračam polako i puštam poeziju da bude ono što jest. Zahvalna sam na sudjelovanju na književnim natječajima i na svakoj književnoj suradnji jer donijeli su lijepu energiju i poticaj u daljnjem radu. Povratna informacija u ključnom trenutku je neprocjenjiva, pogotovo ako imam nedoumica i očajnički vapim za objektivnim mišljenjem.

Kako je došlo do suradnje sa Slavitudeom?

Zbirka je bila u izboru za nagradu Slavitude za najbolju objavljenu zbirku za južnoslavensko govorno područje. Naknadno sam u razgovoru s prevoditeljem Živkom Vlahovićem saznala da je primijećena te da postoji mogućnost francuskog izdanja, što se godinu dana od pregovora i dogodilo. 

Koju bi poeziju preporučila? Što voliš čitati? Koji te autori nadahnjuju?

Trenutačno čitam „Kaleidoskop“ Zorana Žmirića i „Niz paukovu nit“ Mirnesa Alispahića.

Od autora koji me nadahnjuju izdvajam Mariju Jurić Zagorku, Danijela Dragojevića, Vesnu Parun i Andrianu Škuncu. U poeziji volim jednostavnost i senzibilitet Nade Topić, Dorte Jagić i Marka Tomaša.

Zbirka kojoj se rado vraćam je „Stepenice za Stojanku S.“ Andrijane Kos-Lajtman. „Predmeti“ Marka Pogačara jedna mi je od dražih zbirki.

Posebno su mi drage zbirke: „Trobojno bijelo“ Stipe Odaka, „Mehanika peluda“ Martine Vidaić, „Početne koordinate“ Monike Herceg, „Zapisi iz Salbunare“ Ivanke Mijić, „Okrutnost“ Ivice Prtenjače, „Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti“ Irene Delonge Nešić, „Žene iz Altamire“ Mateje Jurčević i „Vuk i breza“ Ane Brnardić… 

Čime se sada baviš? Pišeš li nešto novo? Koje te teme zaokupljaju u posljednje vrijeme?

Nedavno sam zaključila trogodišnju fazu mirovanja u pisanju. Započela sam s radom na proznom rukopisu.