Vlatka Horvat "Prema planu": Otvorenje izložbe otvara mnoga pitanja
Jučer navečer otvorena je izložba “Prema planu” Vlatke Horvat u Galeriji SC. Umjetnica je završila studij kazališta u Chicagu i magistrirala je iz područja Performance Studies te doktorirala na odjelu Visual Culture and Performances. Na otvorenju je priznala da je za prostor imala druge planove i da je zadnje rješenje ispalo drukčije od očekivanog. Naziv izložbe “Prema planu” time postaje ironičan i kontradiktoran te nas podsjeća na to kako život uvijek pred nas postavlja prepreke koje mijenjaju našu putanju i smjer kojim se želimo kretati.
Riječ je o konceptualnoj izložbi. Posjetitelji će se morati aktivirati i sudjelovati svojim mozgovima kako bi spoznali dublje od viđenog jer nema mnogo toga za vidjeti, ali ima toliko toga za reći. Ono što u nama može pobuditi praznina prostora uistinu je fascinantno. Prvo prezir. Nema ničega razumljivog. Grebem po površini, pomičem pogled tražeći umjetnika u stvarima oko sebe. Moguće da sam previše konvencionalna. Ali trudim se.
Mislim na koncept. Misao. Razvitak. Proces. Ako umjetnik do kraja nije razradio i razumio svoju ideju, kako će gledatelj uspjeti vidjeti nešto više? Je li moguće da gledatelj ima višu i važniju funkciju u analizi djela od umjetnika, može li on dobiti više od njega? Ili je baš u tome kvaka. Umjetnica objašnjava svako djelo posebno, okružujući ga riječima, smislom, značenjem. Problematizira, istražuje, ponavlja se. A ja u sebi ponavljam pitanja. Postavljam si pitanja o smislu, treba li ga umjetnost imati? Ako ga ima, vidim li ga? Što se tiče rada na izlošcima, dolazi li spoznaja u mozgu i tek onda siromašna izvedba, postava, rastavljanje, sastavljanje, prenamjena? Ili se događa u igranju s materijalima, dok umjetnik još ne vidi smisao u onome što radi? Što više vrijedi?
Korespondacija koja se događa između gledatelja i izloška nekad je nemoguća jer se između nalazi debeli zid nerazumijevanja. Određeni se otpor gomila dok gledam predmete industrijske izradbe na kojima umjetnica jedva da ostavlja pečat. Gledam li nju? Vidim li probleme koje ona vidi, osvješćujem li ih dovoljno? Ili mi ona to treba reći? Čitam opise, filozofski namazane riječi od kojih mi se kida jezik. Zanimljivo ih je uspoređivati s prikazima koje opisuju. Zanimljivo jer su kao nebo i zemlja, potpune suprotnosti jer iz tih „ekonomičnih“ izložaka izlazi bujica riječi. Kada se pruži prilika za postavljanje pitanja, za pokušaj shvaćanja, svi se boje. Umjetnica čeka. Na kraju tip postavlja pitanje o zaradi. Može li se živjeti od toga, kakvo je tržište? I sve polako pada u vodu. Pitanja koja želimo postaviti šutljivom djelu nemamo hrabrosti postaviti autorici. Je li ljude briga, razumiju li pa ne trebaju znati? Mislim da se svi boje krivih odgovora. Mene svrbi ruka, ali ipak me svladava strah. Ja se bojim da će se pitanjima otvoriti još novija, nerazumljivija koja će nas nakon još desetak povući na početak. I opet nećemo ništa znati.
