novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Ziherung S01E08: Izgleda da imam fetiš na 10+ minutne stvari

Vrijeme čitanja: 6 minute

Kraj je listopada, subota u 10 sati ujutro i budi me toplina sunca koja dopire kroz prozor. Zavjese su širom maknute, dakle ne radi se o zraci sunca nego o full on prženju. Gledam što se događa? Je li ovo kolovoz? Hoće li danas opet biti 26 stupnjeva ili 30? Ležim tako nekih petnaestak minuta razmišljajući što ću raditi sada. Pa mogao bih završiti Ziherung – od kolovoza! Kakav prekrasan lajtmotiv – pun intended.

Radim si kavu, stavljam sunčane naočale jer mi sunce tuče direktno u facu, palim zvučnik da se pišući prisjetim albuma koje sam preslušao u zadnjih mjesec dana i počinjem pisati. Svira Self-Immolate. Sunce ne prestaje.

King Gizzard & the Lizard Wizard – “⁣Infest the Rats’ Nest” 10/10

Najbolji rock bend današnjice. Nevjerojatno je koliko su kvalitetnih albuma uspjeli snimiti unazad par godina – primjerice čudesnih 5 iz 2017. Njihov glazbeni work ethic nije jedina stvar kojoj se divimo – očarava nas instrumentalna inovativnost, ali i žanrovska – koja na ovom albumu poprima ekstremalnu vrijednost, barem lokalnu.

Da vam je netko prije koju godinu rekao da će thrash metal biti podloga psihodeličnom rock bendu za plasiranje environmentalističke lirike, rekli biste mu da se napušio konjskog dreka. “Infest the Rats’ Nest” je, između ostalog, i glazbeno genijalan album – savršeni balans između pjesama s thrash metal shredovima te onih s nešto sporijim doom riffovima. Nakon boogieja i thrash metala ove godine ne mogu ni zamisliti na što će ličiti sljedeća nasumična iteracija tvornice Gizzard. Album sam po sebi nije čista debela desetka, ali je desetka prihvatljiva kao kumulativna ocjena. Long live the King.

Fever Ray – “Live At Troxy” 6/10

Bend Karin Dreijer koji je nastao kao side-project u pauzi benda The Knife kojeg je pokrenula s bratom Olofom. Ovaj live album objedinjuje repertoar s jedina dva albuma, tako da je i zgodna kompilacija onoga što je napravljeno u prvih deset godina projekta. U međuvremenu je Fever Ray postao i marketinški dosta veći od The Knife (soundtrack za seriju Vikings). Lagao bih kad bih rekao da se na ovom live albumu događa nešto posebno ekskluzivno, ali radi se o dobrom live albumu koji, eto, nije poseban po ničemu. Barem dovoljno dobrom da vas podsjeti na hitove i neke bitnije b-sideove.

Mefitis – “Emberdawn” 7/10

Užasan cover albuma. I tu prestaju loše stvari koje mogu napisati o ovom no-name bendu. Nakon kratkog slušanja postaje shvatljivo da Mefitis pokušava oživjeti melodic death metal žanr koji je ostao pomalo zaboravljen. Njegove zadnje popularnije realizacije konvergirale su u pretjerano melodičnu juhu treša, a za to su se pobrinuli Arch Enemy, In Flames, Amon Amarth i prijatelji. Lošem metalu u inat, Mefitis svira nešto što je komotno mogao svirati At The Gates – sirovu mješavinu melodije death metala i black metala. Iznenadit će vas kompleksnost death metal rifova na ovom albumu isto kao i povremeni slap melodije i atmosfere black metala.

Touche Amore – “Dead Horse X” 3/10

Ako sam dobro shvatio, bend je ponovno snimio stvari sa svog najboljeg albuma (ili jednog od) “…To the Beat of a Dead Horse”, koji je star 10 godina. Pazite, 10 godina. Let this sink in. Dakle, ideš ponovno napraviti nešto, što si prethodno napravio dobro. Također, misliš da je 10 godina dovoljno dugačak timeline da bi se takvo nešto napravilo. Kakvog to ima smisla? Ne volim ovaj bend još od koncerta u Močvari 2012. kada ih je doveo Converge.

WRVTH – “No Rising Sun” 7/10

Za razliku od žanrovskih (screamo) kolega iznad, WRVTH ima ideju kako napraviti dobar album. Technical death metal kojeg su svirali nekad, čuje se i u današnjim rifovima, a ono što oduševljava je i atmosferična black metal estetika. Ako volite mekanu soničnu patnju, dočepajte se ovog albuma. Ono što povremeno zasmeta je pretjerano čista gitara na generičnim post-rock dionicama, ali za razliku od ostalih bendova koji to pokušavaju inkorporirati u svoju glazbu, WRVTH to ne radi u predugačkim vremenskim periodima.

Tool – “Fear Inoculum” 9/10

Hah… Kako sam uživao u tuđem iščekivanju novog Toola, benda kojeg nikad nisam cijenio toliko koliko ga cijeni glazbena zajednica. Padne jedan članak, pa se dvije godine ne dogodi ništa, pa opet nešto, pa ništa. Lovio sam oscilacije ushita fanova – kada je tuđi ushit nestao, na njegovo mjesto vicariously je dolazio moj – koji si je kao agendu stvorio želju da Tool nikad ne izbaci novi album. Tako smo donedavno u ledenom dvorcu na vrhu snježne planine živjeli taj moj namjesnički ushit i ja. Sve dok se dvorac nije počeo topiti. Da nije Ziherunga, vjerojatno ne bih odlučio čuti novi Tool, možda bih čak ostao samo na tome da jednom čujem Pneuma na YouTubeu te Fear Inoculum na svakom drugom treningu kada ga zna pustiti trener na glavnom dijelu treninga. Obično ga pusti kao nekakvu mantru za što bolje lijeganje kettlebella u šaku.

Tako se i počeo topiti ovaj dvorac, slušajući vrlo inteligentan razvoj uvodne stvari Fear Inoculum. Imam izgleda fetiš na 10+ minutne stvari, a ovaj album ih ima obilje – jako inteligentno prekinute s kraćim fillerima između. Bubanj na albumu je vanserijski dobar, prijelazi su genijalno odrađeni, vokal je fenomenalan – mislim da je ovo možda Maynardova stilski najbolja izolacija – odlično se slaže s ovako progresivnom i ambijentalnom instrumentacijom. I dok sam svaki put imao mali moždani kada bih čuo The Pot ili kada bi netko spomenuo da “Lateralus” sadrži Fibonaccijev niz, mislim da ću se rado vraćati ovom albumu.

Oh Sees – “Face Stabber” 10/10

Dogodilo mi se nekako da sam Oh Sees otkrio tek prije godinu dana kada ih je prijatelj za vrijeme druženja pustio u live verziji, odmah nakon Gizzarda live te konstatirao da su oni jedan od ‘onih’ bendova. Zadnjih godinu dana potrošio sam na nasumično preslušavanje diskografije benda, ne shvaćajući kako nisam znao za genijalnost ovog benda ranije. U međuvremenu je izašao odličan “Smote Reverser” koji je bend još više okrenuto prema progu i žešćem zvuku, a eto i “Face Stabber” prije 2 mjeseca, koji pršti od raznolikosti utjecaja. Nekad garage rock bend, sirove rock energije, sada možete čuti u jazz jam varijanti u pjesmi Henchlock koja traje preko 20 minuta, heavy psihodeliji na stvari Psy-Ops Dispatch, oštrom punk izdanju na Gholü ili čudnoj kombinaciji funka i hladnog rocka na Poisoned Stones. Tako nešto dalo se nagovijestiti na prethodniku, ali s ovim su iznenađenjem od albuma Oh Sees potvrdili kako su jedan od trenutno najvećih rock bendova današnjice. Uz bok Gizzardima s kojima dijele i najvišu ocjenu ovaj mjesec. Kakva slučajnost! Orc je narastao.

Four Tet – “Anna Painting” (EP) 5/10

Dobro, a opet ništa pretjerano uzbudljivog. Na “Anna Painting” samo u tragovima zadržava uzbudljivi ambijentalni IDM koji je uveden na prethodniku “New Energy”. Ostatak ovog mini-albuma zvuči više kao house izdanje i zapravo je dosta dosadan.

Lana Del Rey – “Norman Fucking Rockwell” 8/10

Kako je Lana Del Rey postala jedna od najboljih pop glazbenica današnjice i dalje mi nije jasno, ali to ne umanjuje istinitost iznesene činjenice. Ima nešto u toj dubokoj melankoliji njenog doom-popa i indiferentnosti vokala koji je prvotno funkcionirao samo s elektronskom pop produkcijom. U zadnje vrijeme smo imali prilike čuti i dobru instrumentaciju (klavir), a i ne-toliko-fatalnu i ne-toliko-patetičnu liriku od koje se sastojao sam njen početak (primjerice “Born To Die”). Jako me podsjeća na sporije country dijelove albuma “Joanne” Lady Gage te ovo djeluje kao odličan smjer ako ga Lana uspije zadržati. Što se samog albuma tiče, mogao bi biti i kraći, ali nije to toliko smeta. Dosta sam uživao slušajući ga, pogotovo ove country dijelove koji su ponegdje naglašeni interesantnom gitarskom instrumentacijom. Nekarakteristično dugačka (skoro 10 min) Venice Bitch ima i nekakav atmosferični fuzzy rock prizvuk. Želio bih čuti još toga.

Russian Circles – Blood Year 4/10

Koliko ovaj bend može napraviti istih albuma? Zvuče isto od “Empros”, s malim izletom na “Memorial” gdje su napravili pjesmu s Chelsea Wolfe. To je najuzbudljivije što se dogodilo u karijeri Russian Circles u zadnjih 8 godina.

Spliknot – “We Are Not Your Kind” 6/10

Praktički sam odrastao na Slipknotu, no njihova zadnja dva albuma sam preslušao samo da dobijem sliku o tome u kojem je smjeru bend otišao. I dok to neke fanove nervira, ovaj glazbeni put Slipknota dao se naslutiti od samog početka i self-titled albuma. Vidjelo se na koje pjesme publika najbolje reagira te je popularnost pjesme Wait And Bleed odredila frekventnost ponavljanja pjevnih pjesama. “We Are Not Your Kind” je uspio vratiti jedan dio suludo ritmične instrumentacije s početka karijere benda, no Corey Taylor nije se uspio riješiti svog užasnog Stone Sour vokala. To je ono na čemu gubi ovaj album koji mi zvuči kao dinamičniji “.5: The Gray Chapter”. Svi pričaju o nekom povratništvu, a ja ga ne čujem. Uvijek sam sanjao da je Slipknot krenuo u smjeru vrlo progresivnog ‘nultog’ albuma – “Mate. Feed. Kill. Repeat.”. Njemu na albumu “Iowa” tek daje hommage preko pjesama Gently i Iowa, ali onda nakon toga izdaje “Subliminal Verses” te postaje planetarno popularan metal bend. Time je moje maštanje o putu progresije umrlo zauvijek. Zato nisam ni očekivao ništa posebno nakon toga. Zato nema nikakvog razočaranja – počinjem zvučati kao Corey Taylor.

Be social

Komentari