novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Ziherung S01E10: Oduševio me album od kojeg sam očekivao najmanje

ziherung
Vrijeme čitanja: 7 minute

Listopad je bio izuzetno jak mjesec. Neke albume, koji su dobili sedmicu, sam zapravo slušao jako puno i pritom uživao u njima (ima puno sedmica). Sljedeći Ziherung će biti dupla epizoda, za studeni i prosinac, kako bi u nekih mjesec dana nakon nove godine uspio izbaciti i godišnju listu. Sretan vam solsticij btw – ako je to ono što slavimo.

Portico Quartet – “Memory Streams” 8/10

Vjerojatno ćete svugdje po godišnjim listama vidjeti da se s vrlo dobrim ocjenama proteže The Comet Is Coming. Iako su po sastavu dosta slični, Portico Quartet je jači za instrument hang, ali i nešto mekaniji na tempu i nešto virtuozniji na perkusijama.

Floating Points – “Crush” 7/10

Dobar album Floating Pointsa, no ne puno više od toga – znao mi je u nekim trenucima dosta ići na nerve. Teško funkcionira kao radna glazba, iako je očiti kandidat za to. Prošaran elektronskim glitchevima na nekim mjestima pa ponekad više vuče na derivat Buriala koji u sebi ima i IDM-a. Neloše.

Blut Aus Nord – “Hallucinogen” 6/10

Nazvati si album ovako sugestivno je dosta nepromišljeno i hrabro – ili je za desetku, ili je bez veze. Čini mi se da je ideja bila napraviti neki zaokret u karijeri i da je smjer bio zacrtan – bez da je glazba stajala iza toga. Mislim da ih je to zapravo i odvelo u krivom smjeru te da je bit totalno promašena.

Već u glavi imam razgovor između članova benda – Idemo album nazvati “Hallucinogen”, stavit ćemo neke gljive na cover, svirat ćemo jako krnji black metal s nekakvim grupnim chantovima koji kao da dolaze iz daljine, onako monaški da nam ponestaje kisika pa da doživimo isti efekt kao pod utjecajem nekih psihoaktivnih supstanci – znaš, kao što je Huxley pisao u “Raj i pakao” – Tko je pisao? – Ne znaš Huxleya? – Pa što nije on pisao neki SF? – Barem nisu na cover stavili sebe prekriženih ruku u kratkim rukavima kao Ratko Martinović sebe na naslovnicu svoje nove knjige “Psihodelici”.

Teebs – “Anicca” 7/10

Jako ugodan i blagi elektronski hip-hop album, na tragu onoga što radi Flying Lotus s manje improvizacije te u vrlo ambijentalnom obliku.

Big Thief – “Two Hands” 7/10

Lošiji od prethodnika “U.F.O.F.”, koji je zapravo bolji od sedmice koju sam mu dao ranije. Često sam ga od tada znao pustiti kada sam želio presjeći nešto ekstremno što sam slušao u tom trenu iako je i sam po sebi dosta energičan, ali na neki drugačiji način. Međutim, i ovaj album ima svojih iznenađenja. Nije toliko flat koliko se na prvu čini. Instrumentacija na nekim stvarima ide u dosta progresivnom smjeru. Not je odlična stvar.

Alcest – “Spiritual Instinct” 7/10

Slušam album vjerojatno već deseti put i nikako da se odlučim što mi paše, a što mi smeta. Ne mogu reći da sam oduševljen, ali teško je ne voljeti estetiku Alcesta. Album je sličan prethodniku “Kodama”, no nešto je slabije realizacije. Želio bih u zvuku Alcesta čuti neki napredak, u tom kontekstu se za sada, osim toga da gitare zvuče malo drugačije ponekad, nije dogodilo ništa značajno. “Kodama” i “Ecailles De Lune” ostaju standout albumi, dok je “Spiritual Instinct” na razini debija.

Mayhem – “Daemon” 7/10

Malo toga možete povijesno zamjeriti Mayhemu. Sa svakim su izdanjem do prethodnog bili nekoliko godina ispred ostatka žanra – tako su kroz period od 25-30 godina razvijali najekstremniju glazbenu nišu. Onaj srednji i po meni najbitniji period Mayhema (“Wolfs Lair Abyss”, “Grand Declaration of War”, “Chimera”, “Ordo Ad Chao”) obilježio je i trendove koji su se u black metalu izmjenjivali tako utirući put avangardnim smjerovima žanra.

Bitna ikona tog Mayhema je onaj čovjek koji je uvijek bio u sjeni svih događaja, a ujedno i riff-genijalac, Blasphemer. Telloch, njegova zamjena, nije u kontekstu vremena napravio ništa toliko značajnog.

Nakon turneje na kojoj su svirali kompletan “De Mysteriis Dom Sathanas” ovakva je tranzicija u zvuku gitare bila očekivana – stara estetika benda se vratila u ove novije strukture na koje smo navikli u njihovoj glazbi. Ipak, finalni rezultat je istovremeno i odličan i polovan – sve štima zasebno, produkcija je na zavidnoj razini, ali album nema pjesme koja odskakuje, songwriting je nekako zakazao, sve zvuči jako slično. Kad suprotstavimo dobre i loše stvari, album je odličan, no ja sam nekako navikao da me Mayhem izuje iz obuće.

The Great Old Ones – “Cosmicism” 9/10

Album od kojeg sam najmanje očekivao ovaj mjesec se pokazao genijalnim. Pogodio me “sponsored” post na Facebooku. Jedan mali bravo za big data i digitalni marketing, jedan srednji moždani za Snowdena, a jedan veliki album za mene (i za tebe <3). Dosta svježa verzija post-black metala, na tragu Altar Of Plagues ili Ash Borer. Ako volite dugačke black metal hitove, melodičnih rifova, kreštećeg vokala s minijaturnom dozom eksperimentacije ispod, ovaj album je zicer.

Angel Olsen – “All Mirrors” 7/10

Na pola puta između Beach House i Chelsea Wolfe s nešto jačim indie singer/songwriter prizvukom. Nisam slušao glazbu izvođačice do sada, iako sam vidio da su prethodnici razvlačeni po listama prošlih godina. Album ima jakih strana, primjerice All Mirrors je odličan hit, početak albuma je isto dosta jak, ali nakon nekog vremena se sve stopi u nekakav isti osjećaj, ne događa se dovoljno stvari. Ne mogu reći da sam razočaran.

Lacuna Coil – “Black Anima” 6/10

Našao sam neku staru kolekciju napržene glazbe i stavio u auto, paralelno kako sam počeo slušati glazbu za ovaj mjesec. Jedini CD koji sam izvadio iz tog bunta i ostavio u playeru je “Comalies” od benda Lacuna Coil. Kako je to dobar album. Od tada pokušavaju pogoditi ono što su imali na tom albumu, pa su kompletno prešli na neku metaliziranu verziju gotha, pa se vratili na isto, pa opet pokušali s prethodnikom, za kojeg se govori da je bio comeback album.

Iako bismo u tom slučaju bili zakinuti za šaku odličnih hitova, za mene je Lacuna Coil komotno mogao prestati raditi glazbu 2002. Malo manje radikalno, zadnja dva albuma u pozitivnom smislu odskaču od prosjeka izdanih nakon 2002. i ako ste u žanru, trebali biste ih čuti.

Kim Petras – “Turn Off the Light” 7/10

Pop je podivljao ove godine. Horror pop Kim Petras nije nešto na što ste navikli. Možda ste ga u natruhama čuli u “The Fame Monster” Lady Gage, možda njeni pop bangeri podsjećaju na one Ariane Grande, no kombinaciju toga niste čuli. Nazivi pjesama poput Death By Sex i Bloody Valentine logičan su nastavak ovakvog opisa glazbe – koja je zapravo nezanemarivo dobra – ima utjecaja moderne elektronike, ali i retrowavea koji je unazad par godina postao vrlo popularan.

Nick Cave and The Bad Seeds – “Ghosteen” 5/10

Joj te slatke suze Nicka Cavea. Ne. Složili biste se vjerojatno s tvrdnjom da postoji više tipova tuge, ovo je onaj tip plača koji u nevjerici ispušta antilopa nakon što je malo prije pokraj nje bilo mladunče koje je sada u raljama lavice (pretpostavljam da znate priču s pogibijom sina) – tako zvuči Nick Cave na ovom albumu. Taj plač ne možete slušati, ne želite si tu razinu suosjećanja u kontinuitetu albuma. Instrumentacije skoro da i nema, sve je plač. Dok je “Push The Sky Away” bio 10/10 album, ova posljednja dva su iznimno teška. No to ne znači da se nekome neće svidjeti.

clipping. – “There Existed an Addiction to Blood” 7/10

Najbolji satirički portal, The Hard Times, je nedavno imao članak naslovljen “I know I’m supposed to like Fugazi, but I don’t know how”. Moram li vam objašnjavati dalje kako se meni ista stvar događa s clipping.? Međutim ja ovdje kužim sve pozitivne komponente, ali ne mogu s oduševljenjem slušati ‘glazbu’ koja se 90 posto oslanja isključivo na narativ, samo s nekom ambijentalnom podlogom iza. Kada se izađe iz tih sirovih okvira, tada dobijete odličnu stvar poput Nothing Is Safe, no ostatak albuma je jednostavno previše siromašan.

Lightning Bolt – “Sonic Citadel” 7/10

Album po prvi put ima nešto naglašeniju gitarsku dionicu, koja nije toliko zakopana u distorziju, ima glavu i rep, i melodičnost i kaos, i brzinu i groove. Zvukovno nije toliko prljav kao što bi i trebao biti album Lightning Bolta. Citirat ću frenda s kojim razmjenjujem dojmove o novim albumima i koji na moje pitanje o tome je li vidio da je izašao novi Lightning Bolt odgovara – “Jesam jesam, simpa je, mislim to pomalo kao uvredu”.

Swans – “leaving meaning.” 7/10

Michael Gira je raspustio (odličan) bend nakon što je završila trilogijska priča s albumima “The Seer”, “To Be Kind” i “The Glowing Man”. Navedeni albumi zaokružili su jednu od najbolje ispričanih glazbenih priča – onu koju je Gira svojom genijalnošću plasirao slušatelju u obliku mantri, repeticija i dvadesetominutnih pjesama. Ipak, kao što je rekao na zadnjem koncertu u Zagrebu, vjerojatno ćemo se vidjeti u nekom novom izdanju.

Glazbu za novi album napisao je većinom sam, a koliko sam uspio vidjeti, nekakvu live postavu još nije okupio. “leaving meaning.” začudo stilski jako liježe na prethodnike, gotovo se ništa nije izmijenilo u glazbenoj filozofiji maestra Gire, osim što je zvuk instrumentacijski prorijeđen, nešto sporiji, bez pretjerano katarzičnih dijelova, no još uvijek je zadržana ona mantrična komponenta koja se pojavljivala na albumima prije. Gira mi je uvijek težak za probaviti na prvu pa sedmica možda nije i najrealnija ocjena, ali da je ovaj album bolji od bilo kojeg od prethodna tri – nije.

Teitanblood – “The Baneful Choir” 9/10

Umjetnost je na ovakav način svirati ekstremnu glazbu. Realizacije black/death žanra gotovo uvijek zvuče daleko sirovije i kreštavije, što je ovdje loša stvar, jer kada slažete slojeve instrumentacije i vokala, želite ih moći razabrati – ovdje je to moguće. Zvuk je izuzetno dubok, imate osjećaj kao da se ispod vas otvaraju vrata pakla – sve se čuje, od udarca bubnja, gitare, vokala, do nekih pozadinskih synthova i back vokala. Pjesma naslovljena kao album, The Baneful Choir, jedan je standout na kojem ćete doživjeti sve ovo napisano.

1349 – “The Infernal Pathway” 8/10

Mislim da je fer reći da je “Hellfire” jedan od znamenitijih black metal albuma – meni osobno top 10. Bilo je frustrirajuće pratiti kako 1349 ne uspijevaju reproducirati esenciju black metala ni na jednom albumu nakon njega. “The Infernal Pathway” me jako obradovao jer konačno vidim da bi tom trendu mogao doći kraj – nešto bolja produkcija je zamijenila kreštavost koja je donosila značajan udio ugođaja, ali ovo je dosta drugačiji album nešto modernijeg prizvuka. To najbolje pokazuje zadnja i najdulja pjesma Stand Tall in Fire.

DIIV – “Deceiver” 7/10

Najbolji shoegaze/dream-pop album godine. Zachary Cole Smith je 2013. zaustavljen u autu s tadašnjom djevojkom, Sky Ferreirom, te velikom količinom heroina. Tematiku njegovih pjesama od tada većinom pokriva ovisnost i odvikavanje. Deceiver ima tu bittersweet notu koja odgovara cijeloj ovoj priči – malo baca na Smashing Pumpkins. Iako je interesantno ponekad slušati ovisničku liriku, glazba je ono što izvlači ovaj album.

Kim Gordon – “No Home Record” 5/10

Otkako se 2012. razišla s Thurstonom Mooreom, Kim Gordon je radila doslovno svašta. Od glume, objave memoara do sudjelovanja u raznim glazbenim projektima, a evo konačno je izbacila i solo album koji iznenađujuće hrabro korača u industrial elektroniku. Rezultat se čini dosta slabim i nedorečenim, iako je ideja jako dobra i može vas do kraja prvog slušanja cijelog albuma držati “budnima” jer imate osjećaj da ćete čuti nešto jako dobro, ali to se na kraju ne dešava.

Caroline Polachek – “Pang” 7/10

Zgodan pop album. Za razliku od dosta lošeg generičkog kalupa popa ’10-ih koji su diktirale dive poput Rihanne i Beyonce (ili u zadnje vrijeme Rite Ore i Due Lipe) pop ove godine zvuči neopisivo svježe. Caroline vuče na nešto između Imogen Heap (po tempu i manjku instrumentacije) i Charli XCX (po boji glasa i suvremenosti). Iako je atmosfera na albumu jako ugodna, kada ga završite ostaje osjećaj da mu je trebalo nešto više strukture.

Be social

Komentari