Ziherung S03E02: Nova transformacija, Ziherung je na Spotifyu

Ziherung je prošao kroz još jednu transformaciju. U klasičnom formatu izaći će nešto manje albuma, dok sve što sam slušao možete naći niže u Spotify playlisti. Zbog čega je imati sve na jednoj playlisti zgodno ne moram objašnjavati – međutim pojasnit ću zašto čitate reduciranu verziju vašeg omiljenog mjesečnika.

Želio bih u velikom broju albuma istaknuti neke koji kvalitetom i značajem iskaču. Možete to shvatiti kao da čitate o ponekoj sedmici, osmicama i višim ocjenama. Ono što nisam spreman žrtvovati jest opseg mjesečno preslušanih albuma, jer ipak treba postojati neki značajan uzorak da bi se izvrsnost prepoznala. Taj kompletan bulk albuma stoji u playlisti i samo je jedan klik na play away.

Zašto niste stavili albume na Spotify?

Ono što pomalo živcira je što sam unazad dva-tri mjeseca naletio na albume koji bi kvalitetom morali biti na Spotifyu, ali ih, eto, nema. Ne bih ulazio u razloge toga, ali ću se potruditi takve albume navesti odmah iznad playliste kako biste i te albume imali u rosteru. Iako imam osjećaj da vodim solidan monolog u ovom trenu, toplo se nadam da ima pokoja osoba koja se služi ovom kolumnom i kojoj ovakav tip mjesečnog pregleda glazbe otkriva nešto novo. Sjetim se koliko sam sretan znao biti (što ne moram čekati do kraja godine da uberem vrhnje s godišnjih top-lista) kada bih naletio na neku polugodišnju listu s nekog random portala koja je izašla oko lipnja.

Ista je ideja iza ove rubrike, ali s dodatno naglašenom frekventnošću. Kako isticanje kvalitete pritom ne bi izgubilo značaj, krećem u smanjivanje istaknutih albuma i njihove ćete recenzije čitati o dalje, dok je playlista tu za one koji u radio-obliku žele čuti sve od danog mjeseca ili pak žele potražiti neke dodatne albume.

Još nešto. Prvo, maknute su ocjene – za saznavanje ičeg o albumu potreban vam je tekst. Drugo, zbog toga je dodana treća rečenica. Treće, znam da vjerojatno nikog nije briga, samo velim.

A Winged Victory for the Sullen – „Invisible Cities”

Odlična ambijentalna neo-klasika pomiješana sa svršenom dozom elektronike i razvučena na drone vremenske skale. Duo koji čine Dustin O’Halloran i Adam Wiltzie idejno na momente podsjeća na Phillipa Glassa, ali iz smjera Tima Heckera i Orena Ambarchija. Iako se naočigled kroz njegovo trajanje dogodi malo toga, ovaj se album jako lako sluša.

slowthai – „TYRON”

Kako se debi album zvao „Nothing Great About Britain”, ovaj se komotno mogao „Something Great About Britain”. Polarizacija na bangere (caps) i balade (ostatak) mi inače nema smisla, ali ovdje nekako paše – promjena u tempu albuma je nekako neprimjetna i neke od najboljih pjesama ostavljene su za sam kraj. Pazite, lako je pasti na unikatan i sirov delivery Tyrona Kaymonea Framptona.

Suffering Hour – „The Cyclic Reckoning”

Fantastičan album benda za kojeg pršte usporedbe s bendovima s avangardne i kompleksnije strane death/black žanrova – prvenstveno s Deathspell Omega. Iako je navedena niša dosta zatvorena i teško je na tom terenu izmisliti nešto novog, ovaj je album uveo kompletno nekarakterističan i bolestan sound gitare – nekako nalik onome što radi Akhlys. Na taj je način dobiven nekakav psihodelični prizvuk na klasičnu death/black pozadinu – dajući značaj jednom od značajnijih recentnih ostvarenja u metalu.

Lost Horizons – „In Quiet Moments”

S velikim bih gnušanjem odgovorio osobi koja bi me pokušala uvjeriti da još uvijek ima nečeg dobrog u novijim ostvarenjima post-rock žanra, a da to nije došlo s albuma benda Godspeed You! Black Emperor. Iako se album više svrstava na stranu shoegazea, ovdje zapravo ima svega, pa čak i neopterećenog jazza. Lost Horizons su Simon Raymonde (Cocteau Twins) i Richie Thomas (Jesus and Mary Chain) koji brojnim suradnjama na ovom dugačkom albumu uspijevaju održati odličnu dinamiku.

Los Males Del Mundo – „Descent Towards Death”

Činjenica da se radi o bendu iz Argentine odmah me asocirala na Downfall Of Nur, kad tamo, ispalo je da se radi upravo o bendu Danyja Teeja koji je otpjevao Umbras De Barbagia. Christian Yans svira gitaru, a Nikita Kamprad iz benda Der Weg Einer Freiheit je uz to što je odsvirao bas, odradio i miks i master. Iznimno kvalitetna kombinacija svih klišeja žanra s nekim novim idejama dala je jako dobar album koji zvuči kao južnoamerička verzija Der Weg Einer Freiheit, ima elemente koje koristi i Uada, ponekad podsjeti na Cradle of Filth i odličnog je zvuka.

Black Country, New Road – „For the First Time”

Jedan od prvih albuma ove godine za koji sam vidio meme – ne znam zašto sam potrošio rečenicu na ovu činjenicu, ali eto, možda ima neku težinu. Jako podsjeća na black midi u nekoj gypsy varijanti. Eksperimentalni post-punk izveden dosta solidno – zbog hypea sam očekivao i više, ali nije da je hype tu bez razloga.

Pauline Anna Strom – „Angel Tears in Sunlight”

Rođena slijepa, radila glazbu u osamdesetima kad je zbog financija prodala kompletnu opremu i posvetila se Reikiju. Ovaj album koji sadrži prve nove skladbe nakon 30 godina pauze izlazi posthumno – Pauline Anna Strom umrla je nenadano pred sam kraj prošle godine. Priča je možda i nebitna, ali kada čujete glazbu fascinirat će vas činjenica koliko je aktualna ova osoba koja je sa scene izbivala godinama.

Darker by Design – „Necrolatry”

Nekako sam kompletno zaboravio na deathcore – tu i tamo me podsjeti neki dobar album, poput recimo ovog. Rastužilo me davnih dana što Winds of Plague nije svoju klavijature-deathcore filozofiju dignuo na višu razinu. Tu ideju symphonic deathcorea ovdje, iz perspektive violine, ponovno oživljava Darker by Design – rezultat je odličan.

Ad Nauseam – „Imperative Imperceptible Impulse”

Meni je osobno bio jako težak za slušanje, no to ne umanjuje njegovu kvalitetu. Album smješta bend uz trenutno najistaknutija imena poput Deathspell Omega, Ulcerate, Imperial Triumphant iil Gorguts. Ako volite tehnički zahtjevnu kombinaciju death i black metala ovo je album s kojim se trebate podružiti.

King Gizzard and The Lizard Wizard – „L. W.”

Dečki su nas izdanjima poput „Polygondwanaland” i „Microtonal Flying Banana” kvalitetno razmazili i sebi dali jako veliku stepenicu za nadmašiti. „K.G.” i „L.W.”, iako nisu tako blizu skidanja prije spomenutih albuma s prijestolja, nisu loši albumi, dapače. Na kraju krajeva, upravo je ta znatiželja za novim zvukom i istraživanjem glazbenog teritorija ono što volimo kod Gizzarda.

Misotheist – „For the Glory of your Redeemer”

Nove nade Nidrosian black metal scene koja štuje ritualne korijene black metala. Dok je kraj albuma malo nedorečen, prve su dvije stvari apsolutna poslastica, gdje bih stavio naglasak na Benefactor of Wounds koja ima najbolji black metal rif koji sam čuo unazad solidan komad vremena. Jako podsjeća na Mayhem, ali dovoljno je različit i koristi se na interesantan način – kao konstantna pozadina.

Veljača je Ziherungu donijela i nekolicinu albuma koji prema mom sudu nisu zaslužili svoje tri rečenice, no to ne znači da se nekom od vas neće svidjeti. Na Spotify playlisti, osim gore navedenih, pronaći ćete albume sljedećih izvođača: Evil („Possessed by Evil”), Nick Cave and Warren Ellis („Carnage”), Altin Gun („Yol”), Melvins („Working with God”), Otay:onii („Ming Ming”), Mogwai („As the Love Continues”), Summoning the Lich („United in Chaos”), Ryley Walker & Kikagaku Moyo („Deep Fried Grandeur”), Psychedelic Porn Crumpets („Shyga! The Sunlight Mound”), Mouse on Mars („AAI”), Virginia Wing („private LIFE”), Django Django („Glowing in the Dark”), Significant Point („Into the Storm”), Cara Neir („Phase Out”), Empyrium („Über den Sternen”), The Amenta („Revelator”) i Black Sheep Wall („Songs for the Enamel Queen”).

Album koji bi trebalo biti na playlisti, a nema ga na Spotifyu:

Stargazer (AUS) – „Psychic Secretions”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.