Istaknuto
17.10.2018.

U rubrici Nova glazba redovito izdvajamo najzanimljivije aktualne singlove i videospotove, a vi birate svog favorita.

16.10.2018.

The Cure, bend koji je u 40 godina dostigao vrh i tu se utaborio, na vlastiti zahtjev nastupa na Exit festivalu.

Izvedbene umjetnosti

Najbolje predstave u sezoni 2017./18.

19.07.2018. Tim HrvaćaninKolaž: Ziher.hr

U kazališnoj sezoni 2017./18. veliku su ulogu odigrali hype i PR. No maknemo li te faktore, ostaje nam puno dosadnih predstava koje esencijalno ne govore ni o čemu. Srećom, prošla je sezona iznjedrila i sedam predstava koje su zaista vrijedne pamćenja i hvale. Riječ je o tri autorska projekta, jednoj operi, jednom mjuziklu, praizvedbi jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenju jednog klasičnog dramskog naslova. Sve te predstave iz različitih se kuteva bave gotovo istom temom – identitetom. Pritom se dotiču aktualnih pitanja našega vremena – ravnopravnost spolova, obitelj i brak kao društvene norme, nezaposlenost, karijerizam i poslovni (ne)uspjeh, balans privatnog i poslovnog života, generacija milenijalaca odnosno sadašnjost i budućnost mladih u Hrvatskoj…

Sedam odabranih predstava podijelili smo u dvije skupine – pet predstava ravnopravno dijeli drugo mjesto, dvije dijele prvo mjesto (abecednim redom). Zanimljivo, prvo mjesto dijele dva autorska projekta, jedan etabliranog redatelja sa zavidnom biografijom, drugi mladog autora čije se predstave još uvijek mogu izbrojati na prste jedne ruke. Što im je zajedničko? Obje predstave bave se običnim ljudima i svakodnevnim temama koje su nam svima poznate i bliske, bez imalo pretencioznosti, ali uz originalan, kvalitetan, maštovit, uzbudljiv i nekonvencionalan redateljski rukopis. To je zapravo zajedničko svim odabranim predstavama – izvrsna režija, bez obzira na to jesu li u pitanju etablirana imena, mlada lica koja nagovještavaju sjajnu budućnost hrvatskog (regionalnog) kazališta ili – dramaturzi.


“Falstaff” (Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka)

Piše: Antonia Svetina

Opera HNK Ivana pl. Zajca kroz prošle dvije sezone realizirala je sada već antologijsku opernu trilogiju Verdi-Shakespeare-Surian. Riječ je o produkcijama Verdijevih opera nastalih prema Shakespeareovim dramama u kojima glavne uloge tumači slavni Giorgio Surian, a režirao ih je intendant riječkog kazališta, Marin Blažević. Nakon veličanstvenog “Otella” i krvavog “Macbetha“, trilogija je zatvorena u vedrijem tonu operom “Falstaff“ koja se temelji na Shakespeareovim “Veselim ženama windsorskim”. No ova opera nije samo opera o veselim ženama widsorskim, već je riječ o ženama koje sudbinu uzimaju u vlastite ruke, koje ne dopuštaju da se s njima poigrava ili da im se nešto uskrati i zabrani.

Glumci se većinu predstave kreću na prosceniju koji je od ostatka pozornice odvojen čeličnim zastorom koji se podiže u trećem činu što nam, nakon gotovo dva sata predstave, stvara dojam otvaranja potpuno novog svijeta kojim caruju iluzije i priviđanja. Kada se uz riječi “Tutto nel mondo è burla” (cijeli svijet je šala) podiže i posljednji zastor otkrivajući ni manje ni više nego gole zidove kazališta i otvorene prozore i vrata kroz koje se vidi suton nad Mrtvim kanalom, likovi nam govore da granice kazališta nisu omeđene zidovima kazališne zgrade, već da se one protežu onoliko koliko je velik ovaj suludi svijet.

Ovakvo igranje prostorom izvedbe otvara vrata i određenim metateatralnim postupcima koji posebno dolaze do izražaja kada se na scenu penje do tada nepredstavljen lik u privatnoj odjeći – sam redatelj Marin Blažević u ulozi sluge. Do izokretanja uloga dolazi kada lik Alice (Anamarija Knego) na glavu stavlja redateljeve naočale. Ona tada preuzima ulogu redatelja i režira tu scenu, što dodatno podcrtava temeljnu ideju predstave. Poseban i autonoman dio predstave su titlovi. Oni su projicirani dvojezično u obliku knjige, no njihova inovativnost leži u intervencijama u tekst (Lada Čale Feldman i P.A Skantze) koje upućuju gledatelja na određene točke u radnji na koje valja obratiti pažnju. Ključne su riječi zaokružene ili podcrtane, a javljaju se i intervencije koje ukazuju na svevremenost opere poput grafa koji pokazuje zastupljenost žena u hrvatskom Saboru.

-> “Falstaff” (HNK Zajc): Operna poslastica puna neočekivanih sastojaka 

Foto: www.hnk-zajc.hr


“Kad tad” (Teatar &TD)

Piše: Tim Hrvaćanin

Autorski projekt mlade redateljice Marine Pejnović originalna je priča o tri žene u tri različita razdoblja života. Nataša Kopeč ambiciozna je mlada žena koja ganja karijeru i potiskuje privatni život, što rezultira sve većim frustracijama. Mia Biondić pomalo karikaturalno utjelovljuje slomljenu ženu koja se zbog grešaka iz prošlosti i životnih razočarenja zatvara u svoj unutarnji svijet, sputava svoje emocije i želje jer se boji opet biti povrijeđena. Ivana Krizmanić rezignirana je sredovječna žena koju naoko boli briga za cijeli svijet, no to je također maska zbog svega što je proživjela.

Prema kraju predstave maske padaju i shvaćamo da su ta tri lika zapravo ista osoba te da predstava portretira život jedne žene od njezinih mladenačkih dana do zrelih životnih godina, sa svakodnevnim brigama i borbama koje svi vodimo. Redateljica je s glumicama kreirala niz zanimljivih scena, od uvodnih razgovora sa psihijatrom do završnog piknika na kojem se likovi u pomalo nadrealnom prizoru međusobno sukobljavaju, a sve prate plesne točke, glazbeni brojevi i rekviziti poput kofera koji kao simbol ovog nesvakidašnjog putovanja postaju lajtmotiv predstave. Maštovita režija i izvrsna glumačka ostvarenja čine ovu predstavu malim draguljem zagrebačke kazališne scene.

Foto: Damir Žižić


“Ono što nedostaje” (Zagrebačko kazalite mladih)

Piše: Tena Novak

Praizvedbu drame “Ono što nedostaje” etabliranog pjesnika, romanopisca, dramatičara i scenarista Tomislava Zajeca u ZKM-u režirala je bosanskohercegovačka redateljica Selma Spahić. Čitavu predstavu moglo bi se okarakterizirati kao iznenađenje na hrvatskoj kazališnoj sceni. Nastoji se isplesti fina mreža obiteljskih odnosa oko srži koja nedostaje, pametno raspolažući sa svim kazališnim sredstvima koja su postavljena u međusobni dijalog i sveukupno izrazito doprinose cijelom rezultatu. “Ono što nedostaje” jedna je od rijetkih predstava koja je uspjela uprizoriti nešto svima poznato, opća i specifična mjesta problematike obiteljskih odnosa bez trunke patetike, tankoćutno rišući ono čega nema sa svime što ga okružuje.

Radnja prati živote dviju sestara koje je pred tridesetak godina ostavila majka Katja kako bi otišla na Mt. Everest. Dok s jedne strane gledamo nošenje mlađe sestre s majčinom smrti u bolnici, usporedno pratimo probleme s kojima se nosi rastrgana obitelj starije sestre – raspad braka, šesnaestogodišnji sin David otkriva svoju homoseksualnost. Svi su oni rastrgani između dvije strane bivanja i međusobno otuđeni unutar napetih odnosa, a jedini likovi koji su odlučili ostvariti vlastitu individualnost (indikativno, jedini koji nose vlastito ime) nisu izbjegli posljedice svojih životnih odabira.

Za razliku od zaista brojnih predstava koje se neopravdano razbacuju golotinjom i provokativnim scenama, one su ovdje itekako opravdani momenti koji u suglasju sa suženom dvoranom Polanec ZKM-a izazivaju osjećaj invazije u intimno, pri čemu se namjerno izaziva neugoda kod gledatelja. Pritom je jedna strana pozornice blago uzdignuta u svrhu uprizorenja alegorije koja prožima cijelu sadržajnu liniju predstave – Mount Everest, simbol otuđenja, ali i slobode. Nezaobilazno je spomenuti i eksplicitne erotske homoseksualne scene između Davida (Adrian Pezdirc) i Humanitarca (Frano Mašković) oko kojih vješto istkani kontekst otežava zadržavanje i najokorjelijih štitova predrasuda. Takvi su prizori nužno subverzivni i danas zaista potrebni našem kazalištu i društvu.

-> “Ono što nedostaje” (ZKM): Kartografija otuđenja

Foto: www.zekaem.hr


“Prošlih pet godina” (HNK u Varaždinu)

Piše: Tim Hrvaćanin

Nakon izvrsne predstave “Bog masakra” na podrumskoj sceni Zvonimir Rogoz HNK u Varaždinu, Lea Anastazija Fleger u varaždinskom je kazalištu režirala komorni mjuzikl za dvoje glumaca i šest glazbenika “Prošlih pet godina” Jasona Roberta Browna. Radnja prati petogodišnju vezu pisca Jamieja i glumice Cathy od trenutka kada su se upoznali do prekida, no ovo nije klasični mjuzikl, već hibridna forma između dramske predstave i mjuzikla u kojoj svaki lik o toj vezi pjeva iz svoje perspektive.

Hana Hegedušić izvrsna je kao prosječna glumica Cathy koja je prisiljena raditi poslove koje ne želi. U disbalansu privatnog i poslovnog života, vlastitog neuspjeha i suprugovog uspjeha, sve se više zatvara u sebe i u konačnici gubi ljubav svog života. Dok nam ona iznosi svoju stranu priče, onu intimnu s kojom svi možemo suosjećati, Jamie nam priča njihovu priču kroz ključne momente u vezi – prvi spojevi, prvi zajednički Božić, vjenčanje, njegova prevara i konačni prekid. U toj se ulozi izmjenjuju podjednako dobri Igor Barberić i Ivan Čuić.

Mlada redateljica oduševljava svojom veoma zrelom, preciznom i promišljenom režijom. Sigurnom rukom vodila je glumce kroz mjuzikl i omogućila im dovoljno prostora za nadahnute izvedbe, istovremeno pažljivo prateći ono što predložak nudi. Izvrsnu režiju prati i odlično likovno oblikovanje predstave (scenografija Tanje Lacko i Ane Sarić, kostimografija Petre Pavičić, svjetlo Vesne Kolarec), a cijelu priču zaokružuje dirigent Stjepan Vuger koji ravna sjajnim glazbenim sastavom. “Prošlih pet godina” bilo je pravo osvježenje na varaždinskoj kazališnoj sceni, a mjuzikl bi i u Zagrebu u kratkom roku stekao status hita. Predstava je naš kandidat za najbolji mjuzikl ovogodišnje Nagrade hrvatskog glumišta.

-> “Prošlih pet godina” (HNK Varaždin): Odličan mjuzikl o (ne)uspjehu (i) ljubavi

Foto: hnkvz.hr


“Šest likova traži autora” (Satiričko kazalište Kerempuh)

Piše: Antonia Svetina

Frljićeva adaptacija slavne drame Luigija Pirandella nije se odmakla od temeljnih tema koje predstavlja original, već ih je, kao što to i priliči čitanju klasičnog dramskog djela, aktualizirala. Oliver Frljić pažljivo razrađuje Pirandellove motive – vječnu potragu za autentičnim identitetom među prašumom zadanih društvenih norma, obradu kazališnih mehanizama koja je urezana u samu srž ove drame, artificijelnost kazališnog čina kojeg vidimo u sukobu likova i glumaca. Tim motivima pridružuje okvir hrvatske stvarnosti poput fraze “U ime obitelji” koja se savršeno uklopila u disfunkcionalnu obitelj koju je Pirandello stvorio.

Maske koje obitelj nosi dovode nas do najvažnijeg postavljenog pitanja. Ono se odnosi na naslovnu potragu za autorom koja nam otvara razna čitanja vidljiva u likovima i glumcima. S jedne strane imamo glumačku družina koja je prikaz izgubljenog suvremenog čovjeka koji pod teretom svih uloga koje mu društvo (u ovom slučaju redatelj) nameće, gubi mogućnost autentičnog proživljavanja, dok se s druge strane nalazi skupina likova zarobljena u nemogućnosti vlastitog ostvarenja i bijega od okvira koje postavlja njihova obiteljska drama. Određenost igranjem uloga i nemogućnost pronalaska odgovora na pitanje “tko sam ja” najvažnija je okosnica Pirandellova i dramskog i proznog rada.

Kroz lik Pastorke Frljić propituje i sam položaj žene u svijetu u kojem mnogi slijepo vjeruju da je ravnopravnost spolova postignuta. U konačnici Frljić svoje likove oslobađa upravo kroz Pastorku, ona postaje simbol emancipacije od naizgled beznadne situacije. Ona uzima svoju sudbinu u vlastite ruke. Tim se postupkom zaokružuje ciklus pasivnosti koji se kao motiv javljao kroz čitavu predstavu, što na samom početku u aluzijama na pasivnost publike i glumaca, što kroz likove i njihovu nemogućnost izražavanja vlastite priče. Ovaj završetak predstavlja zlatnu zraku nade kojom nam Frljić pokazuje da pasivnost nije jedina opcija te da izlaz postoji.

-> “Šest likova traži autora” (Kerempuh): Borba protiv pasivnosti je borba za identitet

Foto: www.kazalistekerempuh.hr


1.

“Govori glasnije!” (Satiričko kazalište Kerempuh)

Piše: Ana Baturina

Zaplet predstave “Govori glasnije!” veoma je jednostavan – nezaposlena 56-godišnjakinja Branka (Jadranka Đokić) iz Bosne i Hercegovine seli u Zagreb gdje pokušava pronaći posao, a onda i sreću i bolji život. Njen dolazak u po svemu prosječnu hrvatsku obitelj uzurpira njihovu svakodnevicu pa tako osim te osnovne crte radnje dobivamo uvid u bračne probleme Nikše Butijera i Petre Svrtan ili seksualne poteškoće Marka Makovičića.

Redatelj Bobo Jelčić u predstavi “Govori glasnije!” glasnu, izravnu angažiranost zaogrnuo je u ironiju i smijeh, ali poruka je itekako jasna. Ako dozvolimo ksenofobiju, prijeti nam potpuni mrak – ili je on već tu? Možda bi “Govori glasnije!” mogao biti mega angažirani hrvatski politički teatar (kako na sceni izgovara jedan od likova), ali Bobo Jelčić svjestan je stvarne moći kazališta pa zato sve pretvara u dobru satiru, bocka i lijeve i desne, ne zauzima stranu i radije se bavi svakodnevicom maloga čovjeka i njegovim malim-velikim problemima.

“Govori glasnije!” slijedi autorov karakterističan kazališni rukopis – Jelčić opet propituje konvencije i mehanizme dramskoga teatra pa tako svjetlo u gledalištu ostaje upaljeno veći dio izvedbe, zastor ne funkcionira najbolje, glumci komentiraju i tumače svoje replike, izlaze iz uloge, progovaraju “privatno” i pritom se oslovljavaju svojim osobnim imenima, podižući tako još jedan dokumentarno-fikcionalni okvir predstave. Postavlja se i pitanje uloge kazališta, odnosno njegove (ne)moći da u društvu nešto promijeni. Kada tama prekriva scenu i gledalište, glas Petre Svrtan tumači nam kako se u kazalištu mrak koristi kao signal protoka vremena. Ipak, upozorava nas kako mrak može pasti i na društvo, a to se događa kada zatvaramo oči pred problemima, postajemo netrpeljivi prema drugima, drugačijima ili nas jednostavno nije briga.

Govori glasnije!” umjesto patetike i žalopojki odabire pravu, zbiljsku satiru. Graniči sa smijehom i plačem, ne štedi lica iz prošlosti niti suvremenosti, uz sve to pitajući se ima li ikakvoga smisla u jednom malom hrvatskom teatru govoriti glasno, glasnije. Autorska poetika Bobe Jelčića mogla bi se opisati kao bavljenje važnim životnim temama uronjenim u svakodnevicu u kojoj se događa – ništa. Tome ostaje vjeran i ovdje, ali proširuje temu pa ona više nije (samo) privatna, već društveno-politička, k tome glasna i angažirana.

-> “Govori glasnije!” (Kerempuh): Svakodnevica uronjena u pravu satiru

[Govori glasnije!] Foto: www.kazalistekerempuh.hr


1.

“Katalonac” (Teatar &TD)

Piše: Tena Novak

Umjesto Katalonca koji je kod njih trebao couchsurfati, u zagrebačkom stanu trojice cimera budi se Purger koji se ničega ne sjeća. Ovo nije čak ni zaplet predstave “Katalonac”, ta situacija je cijela predstava. “Katalonac” autora i redatelja Ivana Penovića govori o milenijalcima, našoj post-ratnoj “izgubljenoj” generaciji koja se u raspršenom mnoštvu opcija zbog njihove prividne ili površne ostvarivosti na kraju ne može odlučiti ni za jednu.

Iako naoko nevina, predstava zapravo posjeduje postojan politički naboj. Politički nekorektnim ismijavanjem sve se ismijava pa i sama politička (ne)korektnost, dok je kritički usmjerena poruka lako čitljiva između redaka Trgova ustaških nestašluka, činjenice da je najveća tragedija dolaziti iz obitelji u kojoj nitko nije poginuo u ratu ili pak one da susjed policajac siluje ženu već sedam i pol sati na prozoru nasuprot tvog, dok ti i dalje besposličariš na kauču.

Penović vrlo rano pokazuje svoj talent i čvrstu redateljsku ruku već profilirane estetike. Momentima lepršave komike uspijeva postići zavidnu razinu nepretenciozne, beskrajno prirodne scenske dinamike koju je zaista teško pronaći na hrvatskoj kazališnoj sceni. Svi glumci djeluju kao da se osjećaju izrazito udobno u svojim likovima, a improvizacija ugodno leluja na rubu stand upa, teatra apsurda i komedije zabune. Iako se isprva čini da su skice likova nedostatne ili nerazrađene, vrlo brzo postaje jasno da je riječ o dobro promišljenom, dubljem redateljskom postupku – inzistiranjem na satiri maskira se vrlo postojano titranje ispod površine, dok likovi dopuštaju da se drama odvija negdje drugdje.

Penović se ne trudi izgraditi napetost, ne tjera svoje likove da budu uvjerljivi u svojoj fikcionalnosti, koristeći upravo to kao svoju prednost i samo središte redateljske poruke. Tako je “Katalonac” naizgled neobavezna predstava koja će znalački nenametljivo, zakrivena smijehom, u gledatelju zatitrati neke mnogo dublje žice, vrlo aktualne u našem društvu.

-> “Katalonac” (Teatar &TD): Izvrsna satira zamaskirana u zabavnu i neobaveznu predstavu

Katalonac

Foto: Sanja Bistričić

P.s. Malo je vjerojatno da “Katalonac” uopće bude nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta, no zato je vrijeme da Hrvatsko društvo dramskih umjetnika napokon nagradi rad Bobe Jelčića. “Govori glasnije!” zaslužuje nagradu i za najbolju predstavu i za režiju.

(Visited 1.313 times, 89 visits today)

Komentari