Ivan Goran Vitez: “Ako hoćemo gledanost i govoriti o važnim stvarima, partizanska komedija je super žanr”
Iako film Narodni heroj Ljiljan Vidić tek sutra ide u distribuciju po cijeloj Hrvatskoj, imala sam priliku razgovarati o njemu s njegovim redateljem Ivanom Goranom Vitezom. O samom filmu zapravo još ništa ne bih smjela reći, ali ga svakako preporučujem za brz i ugodan oporavak nakon dočeka. Vitez je bio iznimno susretljiv i simpatičan sugovornik te smo pokušavali zaobići spoilere i spominjanje scena iz filma, međutim to je dosta zahtjevan potez kada je sam film tema razgovora. Stoga vam prenosim ovu letimičnu analizu i pokoju zanimljivu triviu o Ljiljanu. Neke od vas će nadahnuti da film i pogledaju, a neke od vas će više zanimati što djelo govori o našoj kinematografiji.
Kako je došlo do još jedne suradnje Vas i Zorana Lazića?
Zapravo su oni mene nazvali. Lazić je sam smislio da bi bilo jako zgodno napraviti partizansku komediju jer ljudi ovdje nikada neće s partizanima i ustašama raskrstiti, a s druge strane – dolaze gledati komedije u kino. Pa, ako hoćemo gledanost i govoriti o važnim stvarima, partizanska komedija je super žanr. I onda ju je napisao, odnio Ivanu Maloči i kako smo već surađivali, pitali su me bi li ja to režirao. Ja sam s nečim drugim išao na HAVC, što tada nije prošlo, a ovo jest tako da sam to objeručke prihvatio i zgotovio.
Zanimljivo je da je lik pjesnika odabran da bude glavni lik. To mi je kao parodiziranje manifesta, ideoloških fraza koje nađu put do naroda, ali se zapravo nikada ne shvate u potpunosti.
Pa to je dosta bitna odrednica. Ne toliko u partizanskom filmu koliko uopće u književnosti. Uvijek je u pitanju neki neshvaćeni pjesnik, mladi intelektualac kojeg uhvati život, a onda ga sažvače i ispljune; pomalo arhetipski glavni lik. Kažem, više zbog književnosti u Hrvatskoj, nego u filmu.
Dotakli ste se i Krleže zapravo.
Jesam. Ima jedna scena glembajevska. Uberspanntes! (smije se)
Scenografija je iznimno bitna u ovom filmu. U svakom kadru sve mora biti vrlo detaljno i na svom položaju. Super mi je bio red light district u kombinaciji s…
Da, da. Unutar shopping centra, opatice i kurva. Mario Ivezić je scenograf, već i s njim puno radim. Lako je napraviti scenografiju kada se ima puno para, ali je ovdje zbilja najkrnji mogući budget. Mi smo sve skupa na kraju dobili negdje milju eura, što možda zvuči suludo puno, ali zapravo za snimiti ovakav film… Ovo bi u europskim uvjetima koštalo bar 10 milijuna eura i opet bi ovako izgledalo. Tako da su ljudi koji su radili tamo stvarno radili čuda.
Jeste li se onda s obzirom na manjak novca više oslanjali na specijalne efekte?
Ovaj shopping centar smo napravili na pola. Nekoliko tih radnji je sagrađeno, a ostatak je green screen. Grafikon dizajn studio je radio dubinu tog shopping centra koja zapravo ne postoji. Dubina su tri dućana, a ostalo je naljepljeno kasnije. Ja mislim da to zaista izgleda kao da je hodnik dugačak 100 metara, sve je puno ljudi i izgleda kao da smo to zbilja sagradili. Neke stvari moraju imati specijalne efekte jer je danas jednostavno lakše i manje košta napraviti specijalni efekt nego zaista graditi, a izgleda autentično.
Što je s Titovom špiljom?
Titova špilja je prava. To je Grgosova špilja kod Samobora. Tito se skrivao po tim špiljama u Visu koje su zapravo dosta nikakve. To su više rupe u zemlji. Mi smo našli ovu Grgosovu špilju. Kad sam vidio kako to izgleda sam znao da to jednostavno mora biti snimano unutra. Ta je scena napravljena tako da se ne zna je li to Ljiljanov san ili nije. On tamo zaspe, pa se probudi pa se opet probudi pa se na kraju ne zna je li to sanjao, ili mu je bilo priviđenje pod konzumacijom pekmeza od konoplje.
Cijelo vrijeme smo u političkom kontekstu, ali ne osjećam da me se napada politikom? Je li to bila namjera ili sam ja krivo protumačila?
Pa je. I Lazić i ja smo ideološki potpuno neopredjeljeni. Malo drugačije gledamo na ideologije nego ljudi koji se vole na ovaj način definirati. Nama je zapravo sve to isto. Lijevo, desno. Kada se sastruže površina, svi žele samo vladati i biti glavni. Tako da smo sve htjeli prikazati u istom svjetlu. Da u tom Drugom svjetskom ratu nitko nije normalan lik osim tog Ljiljana, koliko toliko, koji je jednostavno mlad i naivan. Pravi partizani su sociopati. Njihova glavna grupica je tamo zato što voli ubijati, usput uplate na kladionici da će Nijemci pobijediti u ratu, a tu su zbog avanturizma. Ustaše su potpune seljačine, zadrtih pogleda. Nijemci isto. Dobro nema Nijemaca baš nešto puno. Pa ta hrvatska inteligencija, zagrebačka urbana. Nitko nije normalan. Ni za kog ne navijamo.
Uspjeli ste ubaciti i hipstere. Super mi je kako ste suvremeni svijet samo ubacili u onaj par desetljeća unazad i….
I zapravo funkcionira. Ništa se nije promijenilo. Jako realno izgleda da je taj talent show postojao u NDH i da pjevaju grupu Nola i…
Trebalo bi napraviti neki kratkometražni samo s Čimbenikom X.
Pa rekao je baš Lazić da bi samo od tog Čimbenika X mogli cijeli film napraviti, a tu je kod nas samo jedna epizoda kroz koju prođe Ljiljan Vidić na putu prema svom sazrijevanju.
Jeste li imali problema s traženjem glumaca. Ima dosta novih lica i uloge su prilično specifične.
Ma nije. Ima kod nas jako puno odličnih glumaca. Kod nas redatelji film snimaju jednom u pet godina ako su sretni, pa vole ići na sigurno i uzeti glumca za kojeg su dosta sigurni da će odraditi svoj dio posla, inspirirano ili manje inspirirano, ali dosta korektno. A meni je to malo papčinski pa više volim uzeti nove glumce koji se ne koriste i koji će samom svojom pojavom biti zanimljivi na ekranu. Ja ih ovako pratim, gledam ih po kazalištima pa znam otprilike tko što može i koliko može. Tako da, kada dođe do podjele imam prilično dobru sliku kakav je tko glumac u Hrvatskoj.
Film jest provokativan. ali opet s nekom distancom. Više mi se čini da je autoironičan.
Pa da. Ako se idemo sprdati od svih onda se moramo i sami sebi narugati na kraju krajeva. Tako smo htjeli napraviti. Prvenstveno je ideja filma da bude komičan i da se ljudi smiju dok ga gledaju. To je prva razina. Na drugoj razini tu ima svačega. Mislim da se može bez problema više puta gledati i svaki puta vidjeti nešto novo. Nakcran je i šaren i stalno se nešto novo događa.
Na pola filma sam shvatila da je sve moglo funkcionirati i da promijenimo samo vojničke grupe u navijačke.
To su sve isti novčići. Navijačke grupe, svađe između navijačkih grupa, između ideologija, između religija…
Ima li neke sredine onda? Ima toliko krajnosti u jednom koje se na kraju pobiju. Što dobijemo?
Dobijemo vječni kaos. Stalno nekakve promjene. Stalno se mijenja fokus publike. To je tako u našoj modernoj civilizaciji. Ima toliko sadržaja da svaki sadržaj mora biti što ekstremniji da bi uopće mogao privući pažnju, a privući pažnju znači da se može prodati. I sad se mi tu igramo u našoj zemlji koja je zapravo mala zemlja. Četiri i pol milijuna i nije neko tržište i mi se sad tu igramo Amerike koja je puno veće tržište samo po sebi, a Amerika je kulturno tržište za cijeli svijet. I sad se mi tu pretvaramo, gledamo postotke, koliko postotaka je zanimljivo nekom. A to ne funkcionira na malom tržištu kao na velikom. Mislimo da smo puno veći, a nismo. Uzimamo pravila većih tržišta, implementiramo u naše malo i to nikako ne funkcionira. Svaki dan treba biti neki novi šok da bi se to malo tržište privuklo nekoj ideji i nekom proizvodu. Sve je na kraju zarada.
Zec je pomalo lajtmotiv. Je li to neki donniedarkovski element bio ili?
To je isto Ljiljanovo odrastanje. Kako on ne može ubiti zeca. Njegovo odrastanje se u njegovoj glavi manifestira kao da će on postati muškarac kad tek kad ubije zeca – i uspije. Valjda se ne vidi previše, ali se da naslutiti.
Da ne nastavljam spoilaati film… Kada ide u distribuciju?
31.12. ide. Četvrtak. Onda je taj jaki vikend. 1.,2.3. i ja se nadam da će ljudi doći u tom vikendu i početi širiti glas. Bilo bi lijepo kada bi postigli gledanost. Zato je napravljeno djelo. Mislim da imaju što vidjeti i da se mogu zabaviti. Baš je za sve generacije – od mladih do ovih koji su odrasli u vrijeme partizanskih filmova.
Vrlo je pop kulturno podložan.
Interesantno je da mi kažu da moram objasniti mlađima zašto ova Titova svinjska glava. To je poznata legenda. Mi smo učili u školi da je Tito kao mali, skuhao svinjsku glavu pa donio braći da ih nahrani, pa je sam većinu pojeo, pa mu je bilo zlo… Učili smo u osnovim školama te legende o Titu. Tako da će oni koji su odrasli u tom periodu znati puno stvari. Ta jumbo svinjska glava je sama po sebi smiješna. Čak i onaj koji ne skuži zašto je tamo, mislim da će sama pojavnost svinjske glave biti dovoljna sama za sebe.