“Romeo i Julija” (Radionica integracije i Qendra Multimedija): ‘Ko si ti/Kush je ti’ retorički propituje uzrok sukoba
U subotu navečer, simbolično najavljivana kao predstava uoči Valentinova, Zagrebačko kazalište mladih ugostilo je srpsko-albanskog “Romea i Juliju” pod redateljskom palicom Predraga Miki Manojlovića. Gostovanje je pobudilo veliki interes javnosti te je uveden dodatni poslijepodnevni termin, a kazalište je osiguralo i dodatne tribine te se predstava odigrala između dvije strane publike, u međuprostoru. Poznata ljubavna drama Williama Shakespearea interpretirana kroz srpsko-albanski sukob suprotstavljenih obitelji progovara o osnovnoj ideji – ljudi se mogu razumijeti i kad ne govore istim jezikom.
Koprodukciju predstave potpisuju Radionica integracije iz Beograda, kojoj je i jedna od ideja društvena inkluzija, te Qendra Multimedija iz Prištine, kulturno-umjetnička organizacija s fokusom na suvremeno kazalište. Predstava je premijerno izvedena u travnju prošle godine u Narodnom pozorištu u Beogradu te mjesec dana kasnije u Narodnom pozorištu Prištine.
Tumačeći Montecchijeve na albanskom, a Capulettijeve na srpskom jeziku, predstava govori o mržnji, ali i ljubavi, iskonskom uzroku postojanja svijeta. Radnja predstave odigrava se u Veroni, tako da je uz albanski i srpski jezik prisutan i talijanski, odražavajući originalnu dramu. Ipak, tekst predstave poprilično je moderniziran, a albanski dijelovi u kontekstu su jednaki onim srpskim tako da onaj gledatelj koji ne razumije jedan od jezika nije zakinut za dio radnje. Romeo i Julija u predstavi govore oba jezika, a glumci osim na jezik naglasak stavljaju na mimiku i geste, pokrete tijela i duge pauze.
Scena u obliku slova “X” nameće pitanje simbolike odavajući dojam raskrsnice, ali i sjecišta puteva na relaciji Beograd-Priština, a ta minimalna scenografija stavlja u fokus glumce te predstavlja scenu u sceni. Metalna konstrukcija “X” u glavnom je planu i na njoj se odvija radnja iako na ostatku pozornice ostali glumci slobodno šeću u ulogama promatrača. Sve je to dobro dorađeno igrama svjetla i sjene, a cjelokupni dojam pojačava glazbena pozadina Vladimira Pejkovića.
U dvosatnom trajanju Manojlovićev “Romeo i Julija” nagrađeni su ovacijama i aplauzom, a cijela priča se zaokružuje rukovanjem (ka pomirenju) i upoznavanjem glumaca s publikom te kratkim govorom glumice Anite Mančić kojim ukazuje da su ljudima uvijek krive zvijezde, horoskop, zla kob ili netko drugi te da vlastite teškoće i okove moramo tražiti unutar samih sebe. Iako je Manojlović svojim izjavama dao do znanja da ovaj projekt nije o Beogradu i Prištini, nego o ljubavi, gledatelj se ne može oteti utisku da je prvotna ideja o spajanju glumaca iz dva grada prenosiva i na druge prostore u regiji te da ima širi društveni background koji umjetnički aktivizam kritički i subverzivno otvara. Glavno pitanje koje si u predstavi Romeo i Julija međusobno dječje (i retorički) postavljaju je Ko si ti odnosno Kush je ti pokušavajući proniknuti u razloge konflikata između dviju zaraćenih obitelji.
Iako predstava završava u Shakespearovu originalu, tragično i kobno, ostavlja prostora da pojedinci idejama pokreću ljude, i da negdje između originalne drame i Manojlovićevih suvremenih veronskih ljubavnika ukliže pjesnik i esejist Kiko Sarajlić:
“…Umjesto otrova Romeo Popović
u trećoj sceni petog čina
uzima tonik s ledom.
Negdje izvan ove pjesme
i Verter vraća Geteu
onaj famozni revolver.
Neki drugi pisac
iz ovog bi izvukao zaključak
da je doba romantike prošlo.
Ja, naprotiv, zaključujem nešto drugo:
da se mladima danas
prosto ne umire.” (1976.)
