12. Zagreb Film Festival – Happy Endings: Beskrvna priča turobne hrvatske svakodnevnice
Jedan od rijetkih domaćih filmova u službenoj konkurenciji 12. izdanja Zagreb Film Festivala je film Happy Endings, redateljski prvijenac Darka Šuvaka, uglednog direktora fotografije s respektabilnom američkom karijerom, za koji je napisao i scenarij utemeljen na stvarnom događaju, uhićenju pljačkašice koja je uz pomoć plastičnog pištolja uspjela opljačkati pet banaka i kladionica u Zagrebu.
Film govori o Ankici i njenoj prijateljici Ljilji koje ne baš uspješno vode privatni salon za masažu i suočavaju se s raznim problemima – Ljilja je samohrana majka koja se brine za sina ovisnika, dok je Ankica hraniteljica obitelji koja brine o svom suprugu, bivšem branitelju koji vjerojatno pati od PTSP-a i kćerki koja je nedavno izašla iz duge veze. Pritisnute raznim dugovima, Ankica se odlučuje na očajnički potez – pljačku banke, što joj prvi put i uspijeva, ali jasno je da se na takav način ne može pribaviti novac za dugotrajne poteze.
Iako prilično neuobičajenog zapleta, temelj ove priče je hrvatska svakodnevnica već nekoliko godina – obitelji koje ne uspijevaju spojiti kraj s krajem, ratni invalidi o kojima nitko ne brine osim njihovih obitelji, ratni profiteri i razna sumnjiva lica koja se uglavnom brinu sami o sebi. U toj galeriji poniženih i uvrijeđenih malo je koji lik (izuzev glavne junakinje Ankice u izvedbi Arete Ćurković za koju je i nagrađena u Puli) dobio priliku za bolju psihološku karakterizaciju, već svi uz Ankicu ostaju na razini epizodne uloge. Tako se Nenad Cvetko pojavljuje tek u nekoliko scena kao susjed koji Ankici iznajmljuje stan, ali su i mnogi važniji likovi (Ankičin suprug u interpretaciji Zlatana Zuhrića, pa i dijabolični Zi) ostali tek prolaznici u ovom filmu. Najveća je šteta što je epizoda ostao i Ljiljin sin koji provodi mjesece na odvikavanju od droge, jer se radi o odnosu koji bi mogao biti itekako interesantan.
U takvoj ne baš detaljnoj karakterizaciji lica malo koji glumac dobiva prostor za kvalitetnu interpretaciju. U prvom planu svakako je Areta Ćurković, koja je dobila i najveću ulogu, ali ju je i kvalitetno odradila, dok kod ostalih glumaca ne možemo govoriti o nekim velikim glumačkim ostvarenjima. Anita Matić Delić, koja je osvojila nagradu u Puli za najbolju sporednu ulogu, također je odigrala jedan prilično jednodimenzionalni karakter, dok je Zlatan Zuhrić usješno ostvario stereotip branitelja.
Za snimanje filma izabrane su izvrsne lokacije zagrebačkih predgrađa, u kojima se (pomalo stereotipno) takve priče i odigravaju, dok su svi kadrovi u sivo-smeđem koloritu, koji pridonosi prilično turobnoj atmosferi filma. Film prilično uspješno prenosi atmosferu, ali ne i dramsku napetost za koju, u ovakvom tipu filma, svakako ima mjesta. Film tako ostaje prilično beskrvna freska turobne stvarnosti, o kojoj treba i češće govoriti na domaćem filmu (i u umjetnosti općenito), ali s mnogo neiskorištenog potencijala.
