Osobni vodič kroz post-metal: Lista najboljih bendova i pjesama

Prosinac kuca na vrata, očekuju se prve pahulje snijega, očekuju se nule i minusi. Zbog toga kupujem nove cipele da preživim snijeg i poledicu; pronalazim još topliju jaknu jer bit će ovo moja prva zima otkako sam prebivalište prekrižila iz Rijeke i stavila kvačicu na Zagreb. I dok sjedim u hladnjikavoj prostoriji svoje garsonijere opalila me misao kako bi ovo bio odličan trenutak da oformim listu sebi najdražih post-metal bendova i pjesama. Ikada! Sjećanja kreću kako je grunge bio moj prvi izlet u upoznavanje i otkrivanje glazbe, a kasnije se s godinama post-metal srastao poput tumora koji me od tada konstantno prati u stopu. I uistinu je to jedna predivna metafora kojom se volim poslužiti jer mi u bilo kojem trenutku pruža utjehu, duševan mir iliti umirenje i zaborav na sve duševne tegobe ili nesreće koje su se s prikrajka ulica došaptavale u raznovrsnim ulogama.

Post-metal kao glazba koja bi obznanila najbolje rješenje u najpogubnijim situacijama. Razmišljajući o tome, shvatiš da ti kao individua i jesi pogubna, a s time donosi i identičan tok misli. Stoga, jednako volim i jednako mrzim. Ako bi zapakirali laički onda obznanjujem da sve jednako volim i mrzim. Stoga ovaj raspored nema nekakvu određenu notu etikete number 1; svi su tu jer su u tome jedinstveni i ravnopravni kao glazbene kolege. Moj osoban izbor post-metal bendova i njihovih glazbenih uradaka.

Prvi bend kojeg sam otkrila i imala konačnu pravu viziju post-metala, te imala privilegiju gledati ih uživo, koje je bilo vođeno stopanjem kroz Austriju neke meni već davne godine, (pretpostavljam ljeta 2012. ako me sjećanja ne varaju). Ali koga briga na kraju krajeva. Bio je to bend AmenRa. Savršen spoj post-metala, sludgea i eksperimentalne glazbe. Vrlo često teško je objasniti ljudima koji me upitaju koji mi je najdraži bend ili koju glazbu slušam, opisati nešto kao što je AmenRa. Nakon toga im preporučim pjesmu, proslijedim link na društvenim mrežama i čekam komentare, iako mi nikada nije stalo do komentara jer ovako i onako svaki negativan komentar odbija pristupiti mojim slušnim organima.

Bend inače potječe iz Belgije i tužna sam što ne dolaze južnije od Austrije ili Italije te se sve nekako nadam da će jednog dana ovdje imati svoju svjetlu točku nastupa. Zanimljivost koju nose sa sobom su njihove teme o rođenju i smrti, svjetlu i tami, boli i odricanju. Neobičnost stanuje i u činjenici da bend koristi psihološke i religijske momente, simbole i čak molitve na drugim jezicima kroz svoje pjesme. Također vrlo često surađuju s vizualnim umjetnicima koji postaju dio njihovih live nastupa te pedagozima. Godine 2005. bend osniva Church Of Ra, kolektiv istomišljenika. Tu se ističu Oathbreaker, The Black Heart Rebellion, Treha Sektori i Hessian.

Year of no Light (YONL) dolaze iz Francuske, Bordeauxa i sviraju, pogodite što?! Post metal u kombinaciji sludgea, dronea i black metala. I zvuče potpuno drugačije od ostalih. Sviraju vrlo mračan i muljav metal zvuk sa psihodeličnim atmosferskim dionicama post-rocka i shoegazea. Nakon 2008. godine, bend više zvuči kao iz predstavljenog opisa. Djeluju kao otvoren kolektiv koji također usko surađuje sa suvremenim umjetnicima koji donose svježinu u zvučnim predstavama. Preporuka je da prvo odslušate njihov album “Ausserwelt” iz 2010. godine. Pravo savršenstvo mračnjaštva.

Jedan jedini i neponovljivi Neurosis. Bend sa sjedištem u Oaklandu u Kaliforniji oformio se 1985. godine i to kao bend s klasifikacijom hardcore punk bend. Kasnije se njihov glazbeni izričaj promijenio u metal i doom koji je uključivao utjecaje iz mračnog ambijenta i industrijske tiraže, kao i ugrađene elemente folk glazbe. U to vrijeme malo tko je mogao predvidjeti ovu crnu rupu s agonizirajućim, preciznim riffovima i opsežnom tehnikom glazbe i zvuka kao dijelom kompozicije pojačanim uzorkovanjem buke. Iza sebe imaju deset albuma, a jedanaesti album pod nazivom “Fires Within Fires” izašao je ove godine u rujnu. Često eksperimentalni i nepredvidljivi te psihodelični po prirodi, Neurosis je melem za oči i uši uživo. Vjerujte, nakon njihovog koncerta svijet nikad nije onakav kakav je bio prije njih. 

Rosetta je nastala u ljeto 2003. godine u Philadelphiji. Sastoji se od Michaela Arminea koji manipulira zvukovima i vokalom, Davida Grossmana koji svira bass, Brucea McMurtriea na bubnjevima, Matthew Weeda koji svira gitaru i povremeno violinu te Erica Jernigana s gitarom i pomoćnim vokalom. Opisati ih se može kao kombinaciju prostrane metalne estetike s udarnom dinamikom hardcorea. Poznato je kako im je oduvijek bila mrska etiketa post-metal benda, međutim Rosetta je za sebe DIY bend od kojeg ne bježi i s time svaka sličnost s etiketom post otpisuju i stavljaju sebe u prvi plan ideološkog. Njihov treći studijski album “A Determinism of Morality” njihova je pobjeda svih frustracija i meka prave stilske evolucije.

Godflesh su engleski industrijski metal bend iz Birminghama, nastao 1988. godine i smatraju se inovatorima, tj. smatra se da su postavili temelj za jak utjecaj industrijske i post metal glazbe. Godine 2010. bend se reformira. Godflesh je poznat po svojoj jedinstvenoj mješavini bubnjeva s neusklađenom i snažnom gitarom te isprekidanim bassom. Opisati ih se može kao jezive i spore s ponavljajućim stilom najčešće u opisu apokaliptična glazba. Tekstovi su mračni, zagonetni i turobni, često naglašavajući dvojnost ili opoziciju te s paranojom i mučeništvom nalaze zajedničke teme s vizualnim identitetima albuma.

Harakiri for the Sky dolaze iz ne tako daleke nam Austrije i oformili su se 2011. godine. Brzo su se snašli u svijetu sličnih bendova i predstavili se kao bend u ravnoteži između ćudljivog black metala, post-hardcorea i generalno post-a. Oni vrište, grme i glasni su. Ponekad dok ih slušam povjerujem kako njihovi riffovi skidaju boju sa zidova. Postaju moja mala depresivna mrlja na duši što u svojoj suštini razdvaja depresiju od ljutnje. Ako Harakiri for the Sky za početak zvuče čudno, III:Trauma definitivno je dobar test izdržljivosti. Oni su jedan od onih bendova koje voliš ili ne voliš te ne postoji sredina. Post-metal kod njih postaje gradnja emocija za stvaranjem senzualnih vrhunaca u samoj suštini glazbe povezane s riječima pjesama.

Red Sparowes bend su s nesmetanim ekspresionističkim žarom nastali kao nezaboravna i halucinantna orkestracija instrumenata u opisu post metala i post rocka. Nepostojanje lirskog vokala i puno oslanjanje na instrumentacije dočarava usporedbe sa simfonijskim orkestrom. Njihova glazba nikada ne dolazi bestjelesno ili djelomično, već kao vlastiti rukopisni svemir koji skuplja svu ljepotu zvukova iz prirode. Gotovo da su onomatopejski. Nisam sigurna koji album ili pjesmu bi trebala izdvojiti, ali ova ponuđena je sasvim dovoljna da predoči prethodni opis.

I onda se dogodi Inter Arma. Najbolji spoj post metala svih bendova ikada. Modernizirani stil zvuka s klasičnim zvukom rocka preuzetim od ponajboljih bendova. Asimilacija svih bendova u jedan. Duboka penetracija u san iz kojeg ne želiš da te probudi itko na ovoj planeti. Pjesme koje koketiraju s desetominutnim riffovima, s elementima orkestralnih dionica Pelicana, space rocka i skrivenih elemenata neopisivih usporedbi. Jeziv vokal koji ide u dubinu jeke samo je čokoladni preljev kojeg očekuješ na samom kraju kuglice sladoleda.

Painkiller je bend iz New Yorka, nastao 1991. godine. Bend  je neobičan spoj avangardnog jazza i grindcorea. I među prvima su koji su postavili temelje post-metala. Oni su sve što predstavlja atmosfera: puni zlokobnih krhotina bez povratnih informacija, s luđačkim saksofonom, nametljivim bubnjem, uzvicima i neugodnim vokalom. Ako oni nisu dovoljni i lijepi sami po sebi, onda nitko od nas nema ukusa u glazbi. Na njima se zaustavljam za sada jer sa sljedećom osobnom listom donosim nešto drugačije zvukove i bendove. Stoga, nadam se da će ova lista izmamiti pozitivan tok misli u danima koji donose sve samo ne sunce.