THE HANDMAID’S TALE: Spori dolazak revolucije
Treća sezona The Handmaid’s Tale odstupila je od knjige, usporila ritam i razbjesnila gledatelje serije koji su propustili ključne detalje uspješnog nastavka serije o potčinjavanju žena pod maskom religije.
Protagonistica June (Offred u prve dvije sezone, sada Ofjoseph kod novog Zapovjednika) predala je kćer Nicole (Hope) odbjegloj Sluškinji Emily (Alexis Bledel) koja prelazi na teritorij sigurne Kanade, dok se June (Elizabeth Moss) u Gileadu muči najviše sa svojom ulogom, funkcijom i idejom revolucije. Otpor je spor, dugotrajan i trom, a internetska je generacija nestrpljiva i sebična. Serena Waterford (Yvonne Strahovski), jedna od dizajnerica teokratske ideologije Gileada, obespravljena je gotovo kao i Sluškinje. Supruge su aseksualne gazdarice kućanstava čija je uloga sve više dekorativna i kozmetička. Serena kao Supruga i Majka ima fiksiran položaj unutar Gileadove hijerarhije i tek nakon što biva sankcionirana za čitanje i pisanje, shvaća da je biti žena grijeh svake od njih.
U krevetu s arhitektom: zapovjednik Joseph Lawrence
Preobražaj rigidne Serene potiče iskustvo kastracije: tjelesne kazne i poniženja nakon što zatraži pred Sudom Gileada veću autonomiju za žene – dopuštanje čitanja. Serena u trećoj sezoni shvaća kako je za vrijeme postojanja SAD-a bila društveno značajnija i moćnija od Zapovjednika, kao i da je Gilead običan konsenzus i performans političkih moćnika. Premda spoznaje da je Gilead posljedica kulture pristanka na tradicionalno muške postavke društva, Serena se solidarizira s Offred prvenstveno zbog hinjenog, a zatim dijeljenog iskustva majčinstva sa svojom Sluškinjom. Offred balansira između privrženosti zbog solidarizacije s ugnjetavanom ženom i stockholmskog sindroma proizašlog iz njihove agresivne dinamike odnosa.
Takav se odnos trećom sezonom prenosi na Zapovjednika Josepha Lawrencea (Stephen Kunken), arhitekta Gileada. Nakon bijega Emily koji je on sam pomogao, u kuću dovodi June, sada Ofjoseph. Promišljen transfer Sluškinje od Waterfordovih početak je Lawrenceovog iskupljenja za zločine Gileada, čime Zapovjednik sa savjesti omogućuje forum rasprave i akcijsku platformu nepokolebljivoj June. Novi lik priče nije se nalazio u predlošku te mu kao negativ služi upravo onaj Serene, jer i Lawrence tek postepeno osvješćuje doseg svoje zamisli pod kakvom ne živi.
Njegova Supruga Eleanor idealizacija je Zapovjednikove romantične ljubavi i u potpunom je kontrastu s nemoralnim praksama Gileada. No u kućanstvu Lawrenceovih neurotična je supruga ključ uspjeha, čije ekstremne bihevioralne epizode i zamućenje kognitivnih sposobnosti utječu na Josephovu autorefleksivnost i percipiranje Gileada kao distorzirane utopije. Oboje Lawrenceovih upadaju u vlastitu zamku što im otvara oči prema jezivoj državi i pretpostavljenim ritualima poput upražnjavanja spolnih odnosa sa Sluškinjama u svrhu produženja vrste.
Pronalazak nove svrhe
Lawrenceova se biomaterija ne pronosi ni u jednoj od četiri Sluškinje koje su prethodile June, bacajući tako s razvitkom narativa sjenu sumnje na njega. Waterford i njemu podređena zapovjenička elita primjećuju Lawrenceovo devijantno meandriranje te nesvakidašnje blizak i nesužanjski odnos prema Sluškinji i Marthama. Metafora nalaže Lawrencea promatrati kao božansku figuru narativa u svem njegovom stabilnom geniju koji je kreirao, a zatim uspješno izbjegao ideologiju Gileada. Fredova želja za smjenom starijeg Lawrencea je nagon koji se pronosi trećom sezonom serije, paralelno s insceniranjem kontrarevolucije potčinjenih žena.
U svojoj ušutkanosti one pronalaze prostor za izbavljivanje ukradene djece Gileada te vlastiti bijeg koji predvodi June. Njezina zamisao sporo je dozrijevala tijekom treće sezone u kojoj se pronalazila unutar gileadske formacije; pronalazila je svoju svrhu pored one sužanjske. June ju pronalazi nakon katarze od vlastite sebičnosti i samodopadnosti nakon što njezina indoktrinirana partnerica za šetnje stradava i biva tretirana kao nakupina mesa sa svrhom inkubiranja nove djece Gileada. U bolnici pored njezinog kreveta, June je osuđena na dvomjesečnu molitvu jer joj Tetka Lydia naređuje bdijenje nad Ofmatthew pri čemu joj se epizodno i sporadično ukazuju djevojčice Gileada koje su ukradene od svojih bioloških majki, a pred spolnom su zrelošću i tako pred preuzimanjem rodne funkcije Gileada.
Pasivan otpor
Gnušanje majke dvoje djece, od kojih je i sama odvojena, motivira ju na bijeg. Poput Serene, prema Ofjoseph se odnosi shizofreno u svojoj blagonaklonosti, ali i omalovažavanju i tretmanu, premda se njegov lik nadograđuje instrumentalizacijom potčinjavanja i posebice javnog poniženja, čime suptilno i diskretno Ofjoseph pruža uvid u strukturu Gileada. Religija je artificijelan oblik njihove autolegitimacije kao patrijarhalnih vođa sa sadističkim tendencijama kakvim pribjegava i Zapovjednik Lawrence. No, prateći kognitivno opadanje vlastite supruge, militantno napredovanje Gileada na međunarodnom planu u trećoj sezoni, Lawrence ne samo da detektira ženske planove sabotaže, nego se i sam priključuje, odajući ključne informacije i sredstva otpora.
Tiha i troma priroda otpora manifestirane su u dinamici i tempu treće sezone koju je bilo zanimljivo pratiti tjedno paralelno s promatranjem reakcija gledatelja na službenim kanalima serije na društvenim mrežama. Treću sezonu publika je u realnom vremenu težila diskreditirati zbog pomanjkanja dinamičnih narativnih elemenata i žanrovskih odrednica kakve su karakterizirale drugu sezonu serije u domeni eksploatacijskog filma. Međutim, treća se ispisuje kodovima psihološkog trilera koji polako i suptilno izlaže detalje koji nagoviješćuju kulminaciju i klimaks cjeline koji ipak nije očit od samog početka.
Treći nastavak serijala niže antiklimaktične vinjete i minijature koje gledatelja drže napetim bez očekivanog upražnjenja impulsa, bez aktualizacije i potrebite katarze, pronoseći tako frustraciju kompleksnog projekta sabotaže i oslobođenja. Drugim riječima, treća je sezona oslonjena na psihološke progresije i regresije svojih likova, nauštrb nasilju, zazoru i akciji prethodnih dijelova. Razjareni gledatelji na Instagram i Facebook stranicama The Handmaid’s Tale tako su seriju optužili za dezorijentiranu radnju, elemente, situacije i likove u vakuumu nedorađenosti i neinterpretiranosti, padajući pritom u zamku suvremenog praćenja televizijskih serija kada postaje uobičajeno maratonski gledati sadržaj na zahtjev. Međutim, The Handmaid’s Tale, koja u nas dolazi na HBO-u, prikazuje se na tradicionalnoj tjednoj razini, nasuprot “on demand” politici Netflixa.
Otvaranje granica
The Handmaid’s Tale trećom sezonom smiruje tempo fokusirajući se na trokut Serena-June-Joseph kao subverzivni moment Gileada koji kanalizira svoj impuls u oslabljivanju režimske strogoće. Država postaje osjetno progresivna nakon prve petoljetke obilježene totalitarizmom, dok se sada kao stabilna formacija otvara dokolici. Granice se otvaraju za trgovinu, a privilegirani stalež Zapovjednika i Supruga proširuje okvire socijalizacije u svrhu očvršćivanja kršćanskih praksi koje su vezivno tkivo zemlje i ideologije te se razvija hibridna, gileadska kultura dokolice. Zapovjednici organiziraju javne gala večere, privatne domjenke i zabave, a Jezebel’s kao klub prostitucije postaje sve razvratniji.
Oni suptilno, ali osjetno počinju projicirati istinska karakterna obilježja koja bi ranije bila trenutačno osuđena po starozavjetnim principima. Supruge se otvaraju jedna prema drugoj, otkrivaju i vlastite predatorske seksualne ideje kakve gaje prema mlađim muškarcima društva, odnosno istinske misli o njihovim muževima s kojima ne mogu upražnjavati seksualne nagone.
Muškarci također skidaju maske, a njihove su mnogo mračnije i manje nevine. Primjer takvog trenutka jest Zapovjednik Winslow, partner Freda Waterforda u začetku urote protiv Lawrencea, koji prije negoli ga June ubije, redovito u komunikaciji s Waterfordom otkriva svoje homoseksualne sklonosti prema njemu, hiper-kompenzirane sa šestero djece i eskapadama u bordelu Jezebel’s.
Mikrokozmos Gileada snažna je vizualna retorička figura i diskurzivni stimulus potencijalno snažnijeg učinka na gledatelja koji između asocijacija, diskrepancija i nespojivosti “čita” pravi, onaj neizrečeni narativ o distopijskom projektu mogućeg svijeta gdje empirijska domena snažno kontrastira površinski idealizam kao metaforu propagandnih praksi rukovodećih muškaraca ove političke formacije. Pod Njegovim okom.
Ovaj tekst je kondenzirana varijanta izvornog teksta autora Igora Jurilja iz Hrvatskog filmskog ljetopisa.
