Kako algoritmi određuju što smatramo “dobrom” umjetnošću

U posljednjih desetak godina algoritmi su se pretvorili u nevidljive kustose našeg svakodnevnog života. Ono što gledamo, slušamo, kupujemo, ali i ono što smatramo vrijednim, originalnim ili relevantnim — danas u velikoj mjeri filtriraju sustavi koji u pozadini analiziraju naše navike, zadržavanja, klikove i želje. Umjetnost, koja je stoljećima bila prostor subjektivnog doživljaja, sada egzistira u digitalnom ekosustavu u kojem “dobro” više nije isključivo estetska ili emocionalna kategorija, nego i rezultat precizne, automatizirane selekcije. Pitanje koje se sve češće postavlja jest: određujemo li mi umjetnost ili algoritmi određuju nju i nas?

Algoritamska estetika: što vidimo, a što nikad nećemo

Digitalne platforme funkcioniraju kao golemi muzeji bez zidova, ali s vrlo strogim vratima na koja ulazi tek ono što je algoritamski pogodno. TikTok, Instagram, Spotify i YouTube prvenstveno ciljaju zadržati pažnju korisnika, a ne promovirati raznolikost ili inovaciju. Umjetnost koja “prolazi” postaje ona koja se uklapa u obrasce predvidljivog uspjeha: kraći formati, jasne emocije, visoki kontrast, ritmičnost, brzi payoff, prepoznatljiv vizual.

Time umjetnost ulazi u paradoks, nova djela ne moraju biti najbolja, već najalgoritmičnija. Umjetnik ili kreativac često se suočava s dvostrukim pritiskom: stvarati iskreno i originalno, ali i razmišljati o tome kako rad optimizirati za digitalnu vidljivost. Na taj način algoritam, koji nikad nije doživio umjetnost, počinje indirektno oblikovati umjetničke prakse.

Relevancija se više ne gradi sporo, ona se izračunava

Nekada je put prema vidljivosti bio linearan: galerije, kustosi, kritičari, festivali. Danas je taj put fragmentiran u tisuće mikroputova koji prolaze kroz scroll korisnika. Algoritmi mjere sve, od trenutka kada smo zastali nad ilustracijom, preko toga jesmo li podigli glas dok slušamo pjesmu, do toga koliko često vraćamo određeni video. Sve se to pretvara u podatke koji kreiraju preporuke, a preporuke pak kreiraju trendove.

U takvom sustavu kritičarska riječ ima manju težinu od milijunskog broja pregleda. Uspjeh se više ne oslanja na kvalitetu u tradicionalnom smislu, nego na kompatibilnost s algoritamskim ukusom. To ne znači nužno da je suvremena umjetnost “lošija”, ali znači da njena vidljivost više nije posljedica sporog kulturnog konsenzusa, nego brze digitalne dinamike.

Demokratizacija ili iluzija izbora?

Često se kaže da su digitalne platforme demokratizirale umjetnost, omogućile svakome da objavi svoj rad, pronađe publiku i zaobiđe gatekeepere. I to određeno vrijeme jest bilo istina. No kako se algoritamska logika pooštrila, sustav se transformirao u oblik digitalnog tržišta pažnje u kojem ne pobjeđuju najbolji, nego najvidljiviji. A vidljivost se često događa unutar zatvorenih petlji “sličnog sadržaja” koje platforme favoriziraju.

Drugim riječima, izbor postoji, ali rijetko je zaista širok. Korisnik ima osjećaj da sam bira, dok zapravo bira unutar matrice unaprijed oblikovane prema njegovim prethodnim ponašanjima. Na taj način algoritmi ne samo da oblikuju percepciju korisnika, nego dugoročno mogu suziti pojam onoga što smatramo kvalitetnim, zanimljivim ili umjetnički relevantnim.

Umjetnik kao strateg: borba za pažnju u digitalnom dobu

U suvremenom digitalnom ekosustavu umjetnik nije samo stvaratelj; on je i strateg, marketinški eksperimenator, community menadžer i, često, vlastiti PR tim. Vidljivost se gradi kroz dosljednost, trendove, optimizaciju i razumijevanje platforme. Ponekad je potrebno potisnuti kompleksnost rada kako bi se on uklopio u algoritamsku logiku, kraći formati, jednostavnije poruke, snažniji “hook”.

Zbog toga se sve više autora nalazi između dva pola: umjetnost kao iskustvo i umjetnost kao sadržaj. Rezultat je digitalna kulturna scena u kojoj originalnost može biti nagrađena, ali samo ako se uspije zapakirati u oblik dovoljno atraktivan algoritmu.

Može li umjetnost pobijediti algoritam?

Unatoč svemu, algoritmi nisu svemoćni. Još uvijek postoji prostor izvan rubova predvidljivosti, viralni trenuci koji se dogode unatoč pravilima, djela koja probiju filtere, umjetnici koji grade zajednice na temelju autentičnosti, a ne optimizacije. Publika, iako naviknuta na brze formate, i dalje pokazuje potrebu za dubinom, sporijom estetikom i kompleksnijim narativima.

U konačnici, algoritmi nisu arbitri kvalitete, oni su samo refleksija naših navika, kolektivnih i individualnih. Pitanje koje će obilježiti nadolazeće godine jest hoćemo li pasivno prihvatiti njihov utjecaj ili ćemo tražiti načine da ga destabiliziramo: kroz različite platforme, offline iskustva i podržavanje umjetnosti koja ne igra po pravilima.

Ako je povijest umjetnosti išta pokazala, onda je to činjenica da se vrijednost nikada ne određuje samo u trenutku, niti putem jednog mehanizma. Algoritam je moćan, ali nije konačan. A ono što ćemo smatrati “dobrim” u budućnosti možda će se opet vratiti subjektivnosti, razgovoru, zajednici i spontanom otkrivanju, mjestima gdje umjetnost oduvijek živi najautentičnije.