Perfecth (Queens Of The Stone Age): Rifovi, ljubav i rokenrol bez filtera
Nekako mi je uvijek važno istaknuti da smo Queens of the Stone Age i ja smo generacija kad god ih se spomene. Rođena sam iste godine kad su se okupili, a otkrila sam ih i počela slušati na početku srednje škole. Kad se sjetim ranih srednjoškolskih dana – u neku ruku nezahvalnog doba u kojem se definira glazbeni ukus i kad je svaki preslušani album pitanje života i smrti – sjetim se i formativnog kaosa u kojem su me prvi put pogodili i zakačili njihovi riffovi.
Do danas je rijetko koji tulum, raspad ili ranojutarnji razlaz prošao bez njihove glazbe u pozadini. Queens of the Stone Age su postali moj soundtrack za preživljavanje svakodnevice, zvučni zid iza kojeg se lako sakriti kad stvari postanu preglasne. Kad bend s takvim stažem u mom životu izbaci novi materijal, slušati tu ploču znači preslušavati i vlastitu povijest. Perfecth, deveti studijski album benda, me uspio pošteno protresti. Gotovo pa i vratio na tvorničke postavke, iako sam mislila da me Josh Homme više ničim ne može iznenaditi.
Neočekivani šamar nakon tišine i akustičnih katakombi
Nakon prethodnog izdanja Alive In The Catacombs, postojala je neka instinktivna strepnja. Taj je album donio drastičan zaokret u mračniju, akustičnu i pomalo komornu sferu. Zato sam i bila podijeljena – u isto vrijeme i jesam i nisam očekivala električan povratak na scenu. S jedne strane, Homme patološki bježi od reciklaže vlastitih ideja; čovjek jednostavno ne voli stajati na mjestu niti svirati po narudžbi publike.
S druge strane, kad rock teškaši jednom zagaze u zrelu fazu, prečesto u njoj i ostanu, polako blijedeći u sigurnosti vlastitog komfora. Međutim, Perfecth je sve samo ne komforan album. Naprotiv, to je neočekivani šamar. Nema tu više opreznog prebiranja po najlonskim žicama u polumraku. Nema ni zamornog nasnimavanja ili baroknih gudačkih ukrasa. Vraćeni smo naglavačke u pustinjsku prašinu, a glazba nosi onu onu energiju zbog koje su me na samom početku i kupili.
Sirove gitare, stvarni ožiljci i svi aspekti ljubavi
Ono što ovaj album izdvaja od većine današnje, do besvijesti ispolirane rock produkcije jest njegova surovost. Najveći adut izdanja krije se u tretmanu instrumenata. Gitare su ostavljene potpuno netaknute, lišene zloglasnog studijskog peglanja i digitalnog sabijanja koje ubija dinamiku. U vremenu kad se glazba u studiju gnječi u beživotnu masu ne bi li zvučala savršeno i dovoljno glasno na pametnim telefonima, ovakav je potez ravan incidentu. Zbog tog izbjegavanja umjetnog prigušivanja, zvuk napokon diše punim plućima.
Svaki trzaj žice, svako škripanje pedale i svaki akord čuju se točno onako kako su i odsvirani. Gitare ponovno grizu, reže i ostavljaju opipljive zvučne masnice. No, ta sirovost i ogoljenost ne staju samo na produkciji; sežu u samu tematiku. Sam Josh Homme je za Perfecth izjavio kako je to zapravo album o svim aspektima ljubavi, naglasivši da u prijašnjim godinama jednostavno ne bi mogao pisati o tome. Priznao je da ga je pisanje o obitelji, prijateljima, važnim (i nevažnim) ljudima te o slamanju srca dovelo do zaključka kako ljubav na kraju vodi prema nekoj – barem prividnosti – ljubavi.
I moram se potpuno složiti s njim. To se na albumu itekako čuje, pogotovo u tekstovima koji zrcale ranjivo, ali i cinično pomirenje sa životom. Kad čujete kako se valja ritam u It’s Only Love, shvatite da bend nije tu da bi kalkulirao. Zatim vas udari sirovost naslova Insignificant Other, gdje ne možete pronaći nijedan odsvirani ton s namjerom da se svidi modernim algoritmima. A tek kad krene Sunday ili pomalo zlokobna, hipnotička Easy Street… Tu postaje kristalno jasno da Queensi ne glume davno izgubljenu mladost. Umjesto jurnjave za sterilnim trendovima, isporučili su boln iskren komad koji pršti od stvorenih ožiljaka i prijeđene kilometraže.
Znojna katarza uživo i ključevi života u prašini
Rock and roll je danas obično sveden na ispraznu pozu. No, Queens of the Stone Age su Perfecthom pokazali da njihova buka nikada nije bila samo stilski odabir. Odbili su korporativnu dehumanizaciju zvuka, podsjećajući nas da rokenrol u svojoj srži podrazumijeva izdržljivost, inat i neodustajanje.
Uostalom, ta se energija najbolje osjeti tamo gdje je najvažnije – na pozornici. Prošlogodišnji koncerti na Šalati bili su znojna, glasna potvrda da Queens of the Stone Age mašina – na svoj, tvrdoglavi način – uživo melje sve pred sobom. Zato je činjenica da ćemo Perfecth slušati uživo u Puli iduće godine dovoljna da već sada ubrza puls i izmami osmijeh iščekivanja.
Možda više nisam u srednjoj školi i možda više nisam onako naivna. Svijet se nezaustavljivo pretvara u prezasićenu otopinu informacija u kojoj je lako izgubiti kompas. Kada krene taj prvi, neispolirani rif, udarac je jednako moćan i podsjeća nas da smo preživjeli sve do danas. Jer, ako postoji nešto što savršeno opisuje specifični stil Josha Hommea i esenciju benda, onda su to stihovi iz spomenute Easy Street. Umjesto velikih, patetičnih propovijedi o smislu života, Homme nam s onim svojim mangupskim šarmom poručuje:
If you need me, come and see me on Easy Street, I ain’t hard to find / Down on the floor, under the couch are the keys to life, been there the whole time.