A koji je Vaš problem? (ŽASU): Punk nije mrtav, samo je čekao u Krivom
Kada sam ih ranije ove godine uhvatila uživo u pouzdanom mraku Močvare, kroz zvučnike me zapljusnuo val sirove energije za koju – možda i prečesto – mislimo da je izumrla negdje na prijelazu milenija.
Zagrebačko-đakovačko-daruvarska punk formacija Žasu, rođena takoreći jučer za jednim od stolova u Krivom putu, na prvu me kupila svojim izričajem.
Slušajući ih, preplavio me onaj nostalgični osjećaj povratka u srednjoškolske dane, u doba kada sam punk gutala na drugačiji način, ali s jednom bitnom razlikom. Ovi klinci nude opipljivu nadu u neko bolje sutra. Njihov debitantski album, A koji je Vaš problem?, ne pripada nizu generičkih izdanja. Radi se o promišljenom i bolno iskrenom komadu plastike (ili digitalnog koda) koji ima nevjerojatan potencijal prerasti u nešto društveno važno i smisleno.
Punk nije mrtav, samo je sjedio u čekaonici
Možda se čini kako se glazba danas svodi na poliranje do besvijesti i kalkulirano skupljanje likeova. Žasu ipak isporučuje zvuk koji je jak, glasan i bez nepotrebnog kompliciranja – točno onako kako punk i treba zvučati. Instrumental im je pritom sve samo ne konvencionalan i običan.
Uz standardnu rock postavu – Jonu za bubnjevima te Majdu na gitari – tu je i gotovo nadrealna zvučna slika koju stvaraju Miša na vokalu i violini te Luna na bas gitari i flauti. Pridodamo li tome Antu, koji je početkom godine uskočio kao drugi basist (čime je zvuk dobio na dodatnoj težini), dobivamo bend koji se ne opterećuje žanrovskim granicama. A opet zvuči nevjerojatno kompaktno i fokusirano.
Sam naslov albuma, A koji je Vaš problem?, savršeno ilustrira apsurd svakodnevice s kojim se ova generacija bori. Inspiracija je, naime, proizašla iz Mišinog posjeta ginekologu i rutinskog, ali u ovom kontekstu urnebesno provokativnog pitanja postavljenog u ordinaciji.
Pitanje je postalo lajtmotiv cijelog izdanja – poziv slušatelju da se suoči s vlastitim, ali i društvenim problemima koji se prečesto guraju pod tepih. Zvučna slika za koju su zaslužne snimateljice Anja Tkalec i Eva Badanjak, uz miks koji Tkalec potpisuje s Dimitrijem Petrovićem te master Uroša Milkića, pogođena je u sridu. Produkcija ne guši bend – ona pušta njihovu sirovost da diše punim plućima.
Beskompromisni rezovi kroz društveno tkivo
Ono što ovaj album izdiže iznad prosjeka je lirička oštrica. Bend pjeva o onome što muči mlade, bez uljepšavanja, bez srama i bez pardona. Najavni singl, Sram te i stid bilo, koji na albumu dolazi u paketu s uvodnim introm Sram te i stid bilo (intro), udara direktno u glavu – gdje i treba – i funkcionira kao savršena vizitka benda. Dubina materijala otkriva se u pjesmama koje ne štede nikoga.
Pjesme poput Beskralježnjak seciraju konformizam s takvom lakoćom da vas tekstualno zakucaju za zid, dok kraće, eksplozivne forme poput Daj, daj i naslova koji mami osmijeh – I plakat ćeš kad te premlatim zviždaljkom – pokazuju da bend ima i sjajan osjećaj za dinamiku. Posebno bih izdvojila Treba biti sam, koja pogađa onu osjetljivu žicu generacijske otuđenosti, te snažnu Neka o ženama na kojoj vokalno gostuje i Eva Badanjak, dodajući sloj prkosa i ženske solidarnosti koji se rijetko čuje na ovakav način.
Album, čiji je vizualni identitet sjajno zaokružila Daria Wing Krylova, zatvara Tako šarena, ostavljajući slušatelja s osjećajem da je upravo prisustvovao nečem važnom. Iznimka od furioznog tempa nastanka albuma (napisanog gotovo u cijelosti do kraja prošle godine) je Još jedan dan, prva stvar u kojoj autorski sudjeluje i basist Ante, a koja pokazuje da bend (i dalje) evoluira.
Žasu nije samo bend. Sudeći po ovom debiju i nadolazećoj regionalnoj turneji sa slovenskim kolegama pinkepanke, oni su mala, ali povezana zajednica koja je svoje frustracije, suze i smijeh uspjela kanalizirati u brutalno dobar album. Ako je punk ikada trebao transfuziju svježe, inteligentne i autentične krvi, dobio ju je ravno iz Krivog puta.
