Muzej oduzete imovine ili što skrivaju tajna skrovišta ekipe iz Remetinca
Hrvati su poznati kao ljudi koji žive u naaajljepšoj državi, koji vole dobro pojesti i popiti i koji se znaju zabavljati. Poznati su i kao ljudi koji puuuno rade, koji su dobra srca i vesela duha. Manje je poznato da su veliki ljubitelji umjetnosti. To je zato što oni najveći kolekcionari umjetnina svoju strast skrivaju daleko od očiju javnosti. Zapravo jako jako daleko, u bunkerima ili u podrumima ili u tajnim skrovištima ili na tavanima svojih skupih kuća, vila, ljetnikovaca i vikendica. Eto, baš se poklopilo da su najveći recentni kolekcionari ujedno i političari. Zbog raznih optužbi isti su završili u Remetincu, koji će uskoro zbog mnogih poznatih osoba postati elitna ustanova.
Svi se sjećamo modernih Mimara poput Sanadera, Vidoševića, pa čak i gradonačelnika Zagreba Bandića koji su u svojim tajnim skrovištima čuvali sve vrijednosti – od slika preko skulptura do prepariranih životinja. U medijima smo mogli vidjeti policijske službenike kako odnose sve te umjetnine, no budući da su zaplijenjene navodnim vlasnicima – gdje su te umjetnine sada?
Oduzetom imovinom upravlja Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) koji, kako prenose mediji, za čuvanje i održavanje oko 1200 privremeno oduzetih umjetničkih djela godišnje troši oko 200 tisuća kuna. Skupo je imati umjetnine, a ljudi su po svojoj prirodi znatiželjni, osobito kada se radi o javnim osobama, pa su se u DUUDI-ju dosjetili spojiti ugodno s korisnim i možda osnovati – muzej oduzete imovine.
„Početna ideja je osnivanje muzeja, a ovisno o interesu i mogućnostima, eventualno bi se i anulirao trošak održavanja ili osiguravanja te nastavila izvrsna suradnja s institucijama kod kojih je na odgovarajući način skladištena privremeno oduzeta imovina“, rekli su iz DUUDI-ja za medije. Budući da ova ideja iziskuje posebna istraživanja, dozvole, možda i izmjene zakona, rano je govoriti o početku realizacije. Ideja ostaje kao nešto što je u skorijem planu.
Valja napomenuti da u privremeno oduzetoj imovini nisu samo umjetnine, nego i drugi oblici imovine, pa u DUUDI-ju razmišljaju o nekom trajnom rješenju za sve. DUDDI, također, brine i o trajno oduzetoj imovini kao što su zlatni predmeti i vozila, no to se pak skupo prodaje na javnim natječajima.
Manje je važno tko je vlasnik – važno je umjetničko djelo samo po sebi. Vjerujem da bi barem dio građana, koji razumije umjetničke vrijednosti, platio ulaznicu za muzej oduzete imovine i razgledao umjetnine koje su skrivene od očiju javnosti zbog toga što su privatne.
