„Air” (2023): Jordan za tricu, Affleck za desetku!
„A shoe is just a shoe until somebody steps in it. Then it has meaning” (Rob Strasser, „Air”)
Pred nama je priča inspirirana istinitim događajima o tome kako je Sonny Vaccaro, marketinški stručnjak Nikea, uspio nagovoriti legendarnog košarkaša Michaela Jordana da s njima potpiše ugovor i da zajedno stvore tenisicu koja će postati poznata kao Air Jordan.
Samo odvažni pobjeđuju
Redatelj, scenarist i prije svega glumac Ben Affleck ponovno je zasjeo u redateljski stolac kako bi na srebrno platno kina širom svijeta donio „Air”, inspirativnu povijesnu sportsku dramu o tome kako je Nike od osrednje kompanije i gubitaša postao međunarodno priznati brend, a sve zahvaljujući ugovoru s ponajboljim sportašem svih vremena.
Kao što je i sam Nike riskirao trošeći cijeli svoj budžet na jednog igrača, tako je i Affleck riskirao – za potrebe originalnog scenarija angažirao je potpunog debitanta, mladog scenarista Alexa Converyja. Rizik se, kao i u slučaju Nikea, isplatio višestruko jer je Convery uspio na fantastičan način rekreirati događaje iz, za Orwella nesretne, a za Jordana sretne 1984. godine.
Prijateljstvo ispred i iza kamere
Za razliku od scenarija, na glumačkom planu Affleck igra na sigurno i ubacuje tucet glumačkih asova, započevši s prijateljem i dugogodišnjem suradnikom Mattom Damonom u ulozi Sonnyja Vaccara, Mr. Miyagija srednjoškolske košarke i marketinškog stručnjaka.
Damonu i Afflecku ovo je već deveta suradnja, od sjajnog „Dobrog Willa Huntinga” do podcijenjenog „Posljednjeg dvoboja”. Njihovo prijateljstvo iza kamere prelijeva se i ispred kamere te se Damonov Vaccaro sjajno suprotstavlja, ali i nadopunjuje Afflecku koji je sebi dao ulogu Phila Knighta, ekscentričnog vlasnika Nikea, budistu i modno osviještenog bogataša koji drži bose noge na stolu i koji je ustanovio pravila Nikea.
Damon je fantastičan u ulozi koja će mu zasigurno donijeti nominaciju na predstojećim Oscarima, a sve to zahvaljujući sjajno napisanim dijalozima i monolozima njegovog lika koji sadrži u sebi nešto toliko ljudsko, opipljivo i stvarno da naprosto morate povjerovati da je i sam Vaccaro bio takav.
Iako ga primarno ne poznajemo kao glumca sklonog komediji, Damon je u ulogu unio i veliku dozu humora koja se posebice očituje u njegovim obračunima s Jordanovim menadžerom (sjajni Chris Messina) i čak ima i svoj running gag (doslovno running u smislu trčanja).
U sjeni dvometraša košarkaša
Ostatak menadžmenta Nikea i glumačke postave čine Jason Bateman kao Rob Strasser, voditelj odjela za marketing koji je jako dobra protuteža Damonu. Dok je oskarovac više everyman i heroj, Bateman je jako dobar kao comic-relief lik te je ovo jedna od njegovih najboljih uloga, dovoljno da se svrsta uz bok s njegovim Michaelom Bluthom iz sitcoma „Arrested Development”/„Prikraćeni”.
Tu je i dugoočekivani povratak Chrisa Tuckera kao Howarda Whitea, duhovitog i ciničnog potpredsjednika tvrtke koji na već bogati stol donosi puno humora i topline po kojoj smo ga zavoljeli (vidi trilogiju, uskoro i tetralogiju „Gas do daske”).
Bogatu postavu zaokružuje oskarovka Viola Davis koju smo navikli gledati u filmovima u kojima do izražaja dolazi njena intenzivnost i osjećaj za dramu, no koja je ovdje, pomalo nepravedno s obzirom na njen ogromni talent, ostala u sjeni zbivanja u Nikeu. Davis inače tumači Deloris Jordan, matrijarha obitelji Jordan koja je imala veliki utjecaj na košarkašku legendu.
Gdje je nestao čovjek? Gdje se Jordan skrivao?
No, zapitat će se pažljiviji čitatelj, gdje je on, gdje je Jordan i tko je dobio čast utjeloviti tog vrhunskog sportaša, možda i najvećeg koji je hodao Zemljom?
Ukratko, nitko!
Scenarist Convery je, u dogovoru s Affleckom, odlučio da Michael Jordan bude predstavljen kao čovjek, mit i legenda, odnosno da se njegovim namjernim izbivanjem iz najvećeg dijela filma (Jordan se pojavljuje samo kao glas na telefonu i u jednoj do dvije scene u kojima mu je lice pokriveno) mit o njemu samo poveća te da se stvori mistična prisutnost legende koji opravdano zaslužuje takav tretman. No, ovo je ipak priča o njemu te je uz dokumentarni film „Posljednji ples” važan dio povijesti i dostojan način odavanja počasti najvećem od najvećih.
Sanjari američkog sna
Osim prikaza toga kako se od košarkaša Chicago Bullsa kovala zvijezda kakvu danas poznajemo, film prikazuje i industrijske igre moći između Adidasa, Conversea i Nikea u kojoj Nike najviše zaostaje za mnogo uspješnijim rivalima. Nikeu prijeti propast, masovna otpuštanja i izgon iz biznisa s košarkom te oslanjanje isključivo na tenisice za trčanje. Stoga je donesena riskantna odluka – potrošiti cijeli svoj budžet na jednog čovjeka i preobratiti ga u smislu da potpiše ugovor s njima, a ne s konkurencijom.
I upravo u tome možemo navijati za Nike – oni su takozvana tvrtka koja je započela iz garaže i koja je samo zaslugom malo dobrih ljudi postala biznis vrijedan milijarde dolara. Uza sve to, Nike je i pravo utjelovljenje američkog sna, krilatice da u zemlji slobode svatko može uspjeti ako je pošten i/ili dobre sreće, a posebice se to ogleda u srazu s njihovim konkurentima iz Adidasa, bogatog koncerna koji vode stranci, i to Nijemci.
No, s druge strane, što bi bilo da je povijest bila drukčija? Što bi bilo kad bi, a to se pitaju i likovi u filmu, Jordan već sljedeći tjedan nakon potpisa ugovora slomio nogu? Jednom riječju, propast! Riskirati karijere mnogih zbog jednog naposljetku se isplatilo, no tijek povijesti lako je mogao dovesti do otkaza za mnoge radišne ljude. Rijetko kad ćemo naletjeti na film o neuspjehu te se i ovaj film, koliko god bio vrhunski, može promatrati i kao reklama za Nike i kapitalizam općenito.
Ne toliko prikriveno oglašavanje
Nije „Air” tu jedini – promotrimo li dobro raspored filmova koji igraju u kinima i streaming servisima, primijetit ćemo nešto što sam nazvao Product Placement Cinematic Universe™ (Prikriveno oglašavanje: filmski svemir). Kovanica je to kojom se želi označiti sve više rastući trend poznatih brendova koji ulažu ogromne svote novca u proizvodnju filmova kojima se njihovi proizvodi guraju u prvi (filmski) plan.
Pogledamo li samo ovu godinu, možemo vidjeti reklame za lutke („Barbie”), društvene i videoigre („Dungeons & Dragons: Lopovska čast”, „Super Mario Bros. film”, „Tetris”), grickalice („Flamin’ Hot”), liniju igračaka („Transformers: Uspon zvijeri”) te čak i propale brendove („BlackBerry”).
Očigledno je da novac stvara još više novca te da će se takav trend ne toliko prikrivenog oglašavanja nastaviti punom parom (u najavi su filmovi o Minecraftu, Pac-Manu, Clueu, Monopolyju, Unu…).
Stavi pravu stvar na krivo mjesto
S tehničke strane, film je gotovo savršeno napravljen, iznimno dobro režiran (Affleck je dosad režirao i „Argo”, „Nestala bez traga” i „Live by Night”) i montiran što je posebice važno za biografsku dramu u kojoj dijalog, a ne akcija, ima glavnu ulogu.
Odlikuje se i dobu primjerenom scenografijom i kostimografijom te posebno dobro napravljenim takozvanim jukebox soundtrackom. Soundtrack je složen tako da odaje počast najvećim hitovima 80-ih godina te sadrži pjesme izvođača kao što su Dire Straits, Chaka Khan, Bruce Springsteen, Cindy Lauper, The Clash, Run-DMC i brojnih drugih sjajnih glazbenika.
Jedino što se filmu može opravdano zamjeriti jest preveliki entuzijazam i želja za pokazivanjem koliko se trošilo na otkupljivanje prava na emitiranje pjesama što se ogleda u tome da primjerice Chaka Khan i njena Ain’t Nobody, klasična ljubavna pjesma, svira u ni po čemu posebnoj sceni u kojoj Batemanov lik hoda uredskim prostorima Nikea.
„Black Panther” za marketingaše
Zaključno, film je ovo kojim je prije svega odana počast Jordanu, ali i hrabrim i smjelim ljudima iz marketinga Nikea i njihovoj genijalnosti („Što ako Phil zakasni na sastanak?”). Ono što je za Afroamerikance „Black Panther”, a za bijelce „Mamma Mia!”, to je „Air” za ljude iz marketinga – film koji ih dostojno predstavlja i otkriva njihovu dotad neviđenu stranu.
Film je to koji će natjerati gledatelja da navija punim srcem za jedan brend, a sve to zahvaljujući skladu između fantastičnog scenarija, vrhunske glumačke postave koja je iznijela sve svoje nepatvorene emocije i humor (urnebesni komentar na „Just do it”) te soundtracka koji jednostavno roka i rola.
Iskreno, ne volim drame, još manje sportske drame, a još i najmanje povijesne sportske drame, no čak i ja moram priznati da je ovo savršeno napravljeno te da će se „Air” spominjati na nadolazećoj dodjeli Oscara (režija, scenarij, Damon, Davis, film godine…).
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
