Glazba

Albumi kojima se uvijek vraćamo: Patrik Horvat

albumi
Vrijeme čitanja: 4 minute

Kada ne znam što bih slušao, a to je zaista rijetko, vraćam se nekoliko izdanja, koja će me zauvijek inspirirati i veseliti. Ili mi govoriti, savjetovati me, ponovno oslobađati, graditi i voljeti. U nastavku slijede albumi kojima se uvijek i iznova vraćam uz popratna unutarnja previranja, razmišljanja i zapravo iskustvo proživljavanja dotičnih albuma.


„Ray of Light” – Madonna (1998.)


Najbolje krenuti s majkom mi svih albuma i svih pop glazbenica. Madonnom i njenim „Ray of Light”. Teško mi je zapravo uopće sročiti nešto pametno koliko smo ovo izdanje i ja isprepleteni. Madonnu sam otkrio sredinom osnovne škole i od tada smo (jednostrano) nerazdvojni, barem kroz glazbu. Slušao sam njene albume kronološki, jedan po jedan, i u datom periodu samo po jedan. I jako sam sretan što sam ju upravo tako otkrivao. Isplatilo se zbog razumijevanja razvoja, glazbe svakog perioda koji sam prolazio i svih izvođača koje sam paralelno s njom otkrivao.

„Ray of Light” je album koji je Madonna stvorila i snimila nakon rođenja svog prvog djeteta, kreći Lourdes Leon. Kreativnost koja dolazi s majčinstvom, osjećaj svrhe, nova razina ljubavi, potrebe za zaštitom, sve su to bile teme i osjećaji koji su me kao jedinog sina samohrane majke, na moju veliku sreću i zahvalnost, uvijek posebno doticali, pratili i inspirirali. Tako je Madonnin „Ray of Light” od prvog slušanja za mene značio čistu ljubav, razumijevanje, sazrijevanje i sigurnost.

Još jedno ponovno rođenje pop legende, novi zvuk, imidž, stil, sve. Sve ili ništa. Još jedan primjer da kada hoće, uvijek i može. Za Madonninu karijeru „Ray of Light” je učinio mnogo. Rekao bih da je to njen najkreativniji album, najzreliji, najusmjereniji album. Spoj elektronike, trip hopa, techno-popa, inspiracija spiritualnošću i majčinstvom, divni producenti William Orbit, Patrick Leonard i Marius de Vries, i najbolji Madonnin vokalni performans karijere. Nema dalje, nema boljeg. Jedan jedini, „Ray of Light”. Jedino što mu nedostaje je broj 1 na ljestvici Billboard Hot 200. Od tog uspjeha, blokirao ga je ni više ni manje nego soundtrack Titanica. Bez obzira na to, prodan je u vrtoglavih 16 milijuna primjeraka.

Fun fact, tada krajem osnovne škole nagovorio sam mamu da razvijemo ogromnu fotku omota ovog albuma i uokvirimo ju u veliki tamno plavi okvir. Dan danas moj „Ray of Light” u okviru visine preko metar visi na zidu moj sobe u rodnom mi gradu.


„Ultraviolence” – Lana Del Rey (2014.)


Mogao bih danima pričati o ovom izdanju. Drugom albumu (kod velikog diskografa) Lane Del Rey. Cijelom tom vremenu, zapravo mojim istinskim formativnim godinama. „Ultraviolence” me kreativno usmjerio, oslobodio, utemeljio. Utabao mi jedan nov i svjež način razmišljanja prema svom pisanju, umjetničkom izražavanju, glazbi općenito. Izlizao sam ga do daske u svojim dugim vožnjama autom sa spuštenim prozorima.

Povezujem ga s ondašnjom najboljom prijateljicom, svim zajedničkim uspomenama na Jadranu, vožnjama po vrućini, pjevušenju tekstova, jer eto, tako nam se dalo. Sprdanju iz “sugar daddy” tekstova i međusobne opsjednutosti krivim muškarcima. „Ultraviolence” mi je bio ultimativno oslobođenje, sjedinjenje sa svojom seksualnošću kroz glazbu, istovremeno priznanje fragilnosti i otkrivanje nezavisnosti.

Miks psychedelic rock, dream popa i desert rocka u tih 51 i kusur muzike dan danas znače više nego u riječi stane, sa svakom pjesmom imam uspomene, i dobre i loše, ali ljubav ostaje. I to je, rekao bih, najvažnije. Ljubav prema glazbi, i ponos na onog relativno pogubljenog Patrika koji se u tom periodu uspio pronaći.

Brojni su glazbeni časopisi „Ultraviolence” 2014. godine uvrstili na svoje liste najboljih albuma te godine, a ja u moj cjeloživotni top 10 zasigurno.


„Isolation” – Kali Uchis (2018.)


Otkrio sam Kali Uchis u proljeće 2018. vraćajući se autobusom iz Rovinja s jednih marketinških nagrada. Na sreću ili nažalost, u vožnji mi je postalo jako dosadno pa sam se vratio na Tinder i spojio s jednim sasvim posebnim momkom iz sjeverne Italije. Nove glupe nade su se rodile, tisuće poruka izmijenile, sve s jednom zajedničkom poveznicom, drugim albumom Kali Uchis, meni danas simboličnog naziva “Isolation”.

Moj talijansko-hrvatski fling se raspao kao kula od karata nakon još 2-3 susreta, uslijedila mi je ljubavna samoizolacija (čitaj oporavak), a Kali još uvijek jako dobra prijateljica. Njen zvuk, alternativni R&B, latino vibracije, iznimno su mi odgovarale. Očarala me kombinacija dubokih emocija, u potpunosti svjesne i ciljane erotičnosti, pamtljivih lirskih fraza, bolesno zanimljivih suradnji. Opsesija je krenula s Nuestro Planeta, a danas se najviše vraćam pjesmama Dead To Me, Flight 22 i Gotta Get Up – Interlude.


„What’s Your Pleasure? (The Platinum Pleasure Edition)” – Jessie Ware (2020.)


Predahnimo od moje sveprisutne melankolije i nostalgičnosti i krenimo uživati. Nekad davno sam negdje pročitao da vlastite užitke treba shvaćati jako ozbiljno, i iskreno, s do sada prikupljenim životnim iskustvima, ne mogu se više složiti. Kakve veze užitak ima s Jessie Ware? Glazbeno, velike. Njena glazba, a pogotovo „What’s Your Pleasure? (The Platinum Pleasure Edition)” uzimam kao ozbiljan me time. 

Za album su prvo izdani singlovi Adore You Mirage (Don’t Stop) koji su mi onda zvučali kao usputni eksperimenti, a zapravo su vezivno tkivo albuma u konačnici i lijepa najava cijelog izdanja. Kada je album bio konačno najavljen i kada je prvi singl Spotlight bio sam zapravo mrvicu zbunjen jer mi nije dao naslutiti koliko ću biti zaluđen sa sljedećim izdanjem Jessie Ware, niti sam tada znao da su sve tri pjesme namijenjene za isto izdanje.

Nisam ni slutio koliko ću ga stotina puta poslušati i da će me ta zaluđenost odvesti na njen koncert na ovogodišnjem Primavera Sound Festivalu. „What’s Your Pleasure?” je bio konačno i dugo željeno pomirenje Jessie Ware s time da njezina publika želi brže, klupske pjesme, ali da ćemo dobiti ovakvu “albumčinu”, ovoliko kohezivnog i seksi, nisam pretpostavio, ali sam se tome nadao. Disco, funk i pop spojeni u najbolji album njene karijere.


„Recto Verso” – Paradis (2016.)


Ovo je jedini album koji sam ikada “prikvačio” na vrh “Moje glazbe” na svom Spotify profilu. Zasluženo. I ostaje tamo zauvijek, u ime silne boli što se Paradis raspao, i za beskrajnu ugodu slušanja. „Recto Verso” je jedini album koji već niz godina završava među najslušanijim pjesmama na mojim godišnjim Spotify listama.

Zvuk Paradisa je tradicionalni francuski pop i contemporary house. Miješaju ga s dance glazbom, deep houseom i synth popom, stvarajući prekrasan pejsaž visoko kvalitetne elektronske glazbe. Opuštajućih ljubavnih tekstova, ničime pretjeran, „Recto Verso” je uvijek opuštajuće, ali motivirajuće slušno iskustvo. Svi kojima sam ga pustio reagirali su dobro, a zadovoljavajuće funkcionira za cijeli niz aktivnosti. Nije bez razloga uvijek tu kad mi zatreba dobra glazba.

Naravno, tu su još mnogi albumi koje sam mogao spomenuti, ali ostavljam za neku drugu priliku i neko drugi virtualno druženje.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari