Alien: Scottov magnum opus koji s godinama ne stari, već raste

Piše: Zvonko Lončar

U utorak, 12. kolovoza, na streaming servisu Disney+ premijerno su prikazane prve dvije epizode serije Alien: Earth. Riječ je o najnovijem nastavku kultne franšize koja je započela prije 46 godina titanom SF-horora, filmom Alien: Osmi putnik. U originalu bio je samo Alien, a taj ćemo originalni naziv koristiti u nastavku. I dok možemo tek nagađati hoće li nova serija, koja služi kao svojevrsni prequel filmu iz 1979., donijeti nešto originalno i vrijedno toj dugovječnoj priči, o prvome filmu nema nikakve dvojbe – radi se o remek-djelu. Kako bih se pripremio za novu seriju, odlučio sam ponovno pogledati izvorni Alien i, moram priznati, to se pokazalo kao izvrsna odluka.

Kreativni okvir filma Alien postavio je redatelj Ridley Scott, dok su autori scenarija Dan O’Bannon i Ronald Shusett. Glumačku ekipu činili su Sigourney Weaver, Tom Skerritt, Veronica Cartwright, Harry Dean Stanton, John Hurt, Ian Holm, Yaphet Kotto, Bolaji Badejo i Helen Horton. Za glazbu je bio zadužen Jerry Goldsmith, za vizualni identitet Derek Vanlint, dok su za montažu bili odgovorni Terry Rawlings i Peter Weatherley. Naravno, iza ovog filmskog dragulja stoji još stotine stručnjaka i suradnika, no radi preglednosti moramo se ovdje zadržati samo na ključnim imenima.

Radnja Aliena zapravo je prilično jednostavna. Rutinsko putovanje trgovačkog broda Nostromo svemirom prekida tajanstveni signal koji aktivira posebne protokole i budi posadu iz hibernacije, prije dolaska na konačno odredište – Zemlju. Ubrzo otkrivaju da signal dolazi s napuštenog svemirskog broda nepoznatog porijekla, gdje jednog člana posade napada neobični izvanzemaljski organizam. Po povratku na brod, iz napadnutog člana izranja alien, pokrećući nemilosrdnu borbu za preživljavanje u klaustrofobičnim hodnicima Nostroma.

Fantastična izgradnja napetosti

Likovi, svih sedam članova posade, izuzetno su uvjerljivo napisani. Od prvih scena jasno se nazire njihova osobnost i međusobna dinamika, a tijekom filma njihove karakteristike samo dodatno dolaze do izražaja pod pritiskom opasnosti. Složenost i psihološka dubina likova naročito dolaze do izražaja kada se ulozi povise i alien počne terorizirati Nostromo. Njihova motivacija uvijek je razumljiva i logična, što ih, čak i u izvanrednim okolnostima, čini potpuno uvjerljivima i ljudskima.

Ono što Aliena izdvaja kao iznimno filmsko ostvarenje jest upravo način na koji koristi radnju i likove za izgradnju napetosti. Danas nam je dobro poznato da je glavna junakinja Ellen Ripley (Sigourney Weaver), ali film vješto skriva tu činjenicu gotovo do samog kraja. Na početku, Ripley je tek treća časnica; kod nje se naziru osobine poput integriteta, inteligencije i razboritosti, no njezine kvalitete u potpunosti dolaze do izražaja tek nakon smrti prva dva časnika.

Redatelj nas namjerno vodi na krivi trag – u uvodnoj špici prvo se pojavljuje ime Toma Skerritta (kapetan Dallas), a ne Sigourney Weaver, što dodatno podržava dojam da je on središnji lik priče. Takav postupak gledatelju ne daje olakšanje kakvo nude brojni suvremeni horor filmovi, gdje se iz imena glavnog glumca odmah iščitava tko će preživjeti do kraja. Vidljivo je to u svim nastavcima franšize gdje je potpuno jasno tko je glavni lik i za koga ne treba posebno strahovati, a tko je ‘topovsko meso’ iz kategorije sporednih glumaca. Alien svjesno ruši tu hijerarhiju i na taj način dodatno pojačava napetost filma.

Razvoj junakinje

Posebno je dojmljiv put koji Ripley prolazi na svom usponu do mjesta glavne junakinje filma. Moglo bi se reći da Alien zapravo nagrađuje lik koji se u danoj situaciji ponaša najrazboritije i najodgovornije. Kapetan Dallas, na primjer, dobro razumije opasnost u kojoj se nalaze, ali je ograničen zapovijedima i politikama kompanije za koju rade, zbog čega često mora stavljati tuđe interese iznad sigurnosti svoje posade.

Tek nakon smrti kapetana i drugog časnika, Ripley dobiva priliku slobodno postupati prema vlastitoj prosudbi, bez ograničenja hijerarhije. Taj razvoj njezina lika odražava zrelost i racionalnost, koji bi se mogli izgubiti da je, poput brojnih junaka iz suvremenijih horor-filmova, od početka svjesno sabotirala zapovijedi nadređenih. Stoga je Ripley kao jedina preživjela logičan ishod: kroz cijeli film njezine su osobine – inteligencija, zrelost, razboritost – jasno iskazane kao najveća šansa za preživljavanje. Film na taj način nagrađuje promišljenost i razum, umjesto impulzivnog herojstva i nesmotrene neposlušnosti.

Naracija je tek jedna od strategija održavanja napetosti, dok režija ipak ima ključnu ulogu. Od samog početka, film postavlja pozadinu mira i monotonije: otvara se statičnim, opisnim kadrovima svemira, nastavlja dugim snimkama vanjštine Nostroma, a zatim nas kamera polako vodi kroz njegove puste hodnike sve do hibernacijske komore. Taj smireni ritam postupno zamjenjuju dinamičnije scene, posebno ona kada se posada okuplja za stolom u zajedničkoj blagovaonici, gdje prvi put upoznajemo njihove osobnosti i motivacije.

Tko je sljedeća žrtva?

Tek tada Ridley Scott polako uvodi gledatelje u zaplet. Prvih osam minuta koristi se za stvaranje atmosfere i postepeno uranjanje u svijet Aliena, dok od tog trenutka do prvog susreta s famoznim facehuggerom prolazi još oko dvadeset minuta. Tek u drugoj polovini film ubrzava ritam kulminirajući pojavom odraslog aliena. Možemo li danas uopće zamisliti film koji bi si dopustio da se naslovno čudovište pojavi tek toliko kasno na ekranu?

No, u Alienu takav pristup funkcionira izvrsno jer film tijekom svojih mirnijih dijelova koristi igru skrivača, držeći gledatelja u neprekidnom stanju neznanja i znatiželje. Likovi se pritom dijele na dvije skupine: one koji raspolažu istim informacijama kao i gledatelj, te one koji znaju više; time se stvara suptilna napetost u dinamici među članovima posade, a istodobno se održava gledateljev interes. Gledatelj se zato lako poistovjećuje s likovima koji osjećaju da „nešto nije u redu” i uporno pokušavaju otkriti što se zapravo događa. Kada konačno postane jasno što se zbiva – i likovima i publici – napetost prelazi u punu horor-triler dimenziju, a umjesto pitanja „što drugi znaju?” javlja se novo: „tko je sljedeća žrtva aliena?”

Sinergija režije, vizualnog stila i zvuka

Kamera precizno prati transformaciju atmosfere u filmu. Već smo spomenuli da uvodni prizori koriste duge kadrove i total-plan, stvarajući dojam prostranosti i distance. Tijekom upoznavanja posade u fokusu su širi kadrovi, kojima se naglašavaju međusobna interakcija i kolektivna dinamika članova Nostroma.

Međutim, onoga trenutka kada alien postane stvarna prijetnja, krupni plan sve češće dominira kadrom. Upravo se njime ističu psihološka stanja i emocionalne reakcije likova, što dodatno pojačava osjećaj tjeskobe i napetosti kroz koje prolaze. Krupni plan služi i kao sredstvo za naglašavanje prijetnje aliena pa se on rijetko prikazuje u svojoj cjelovitosti; gledatelj ga najčešće percipira kroz fokus na pojedinosti njegova tijela, čime se dodatno ističe monstruoznost tog bića.

Ulogu svjetla i zvuka u Alienu teško je precijeniti. Uski hodnici i ventilacijski prolazi oštećenog Nostroma, gdje je većina svjetla rezultat signalizacije kvara i uzbune, a ne klasične rasvjete, pružaju idealnu kulisu za jezivu igru mačke i miša između aliena i članova posade. Kad toj tami pridodamo metalno-crnu boju bića i njegove insektolike konture, stvara se savršena horor-mješavina prijetnje i neizvjesnosti. Sve to dodatno naglašava originalna glazba Jerryja Goldsmitha, koja umješno kombinira tišinu i zvuk za izgradnju napetosti i osjećaja prijeteće nepoznanice.

Po meni, takva sinergija režije, vizualnog stila i zvuka nije se ponovila ni u jednom filmu franšize sve do 2024. godine. Alien: Romulus je, unatoč svojim narativnim manama, promašajima i besmislicama, uspio iskoristiti sve razine filmskog izraza za izgradnju napetosti. A zahvaljujući razvoju specijalnih efekata i CGI-ja, alieni napokon na ekranu djeluju kao stvarna, fizička prijetnja – nešto što se godinama pokušavalo postići, ali je tek sada u potpunosti uspjelo.

Hoće li Alien: Earth opravdati ime koje nosi?

Ako bih baš morao tražiti nedostatke Aliena, istaknuo bih dvije scene u kojima je ponašanje likova, barem po mom mišljenju, pomalo manjkavo. Prva od njih je scena kada Dallas, Ripley i Ash (Ian Holm) ulaze u bolničku prostoriju Nostroma nakon što s lica drugog časnika Kanea nestane facehugger. S obzirom na to da je riječ o nepoznatom i vrlo opasnom organizmu, za kojeg znamo da napada tako što skače na lica ljudi, čini se prilično neopreznim krenuti u potragu za njim bez ikakve zaštite za lice.

Drugi primjer manjkavosti odnosi se na scenu u kojoj Ripley, baš na vrhuncu napetosti, nenadano odlučuje potražiti mačka Jonesa. Dok alien slobodno tumara brodom i vrijeme za bijeg ubrzano istječe, Ripley unatoč svemu kreće tražiti svog ljubimca. Možda joj je mačka doista toliko značila, ali situacija ipak djeluje pomalo neuvjerljivo. Tim više što, svega nekoliko kadrova kasnije, u susretu s alienom, Ripley jednostavno ostavlja Jonesa i daje petama vjetra. Sve su to, naravno, sitne zamjerke koje na ukupni dojam o filmu ne ostavljaju ozbiljnije posljedice.

Što će nam donijeti serija Alien: Earth, još ne znam, ali nadam se najboljem. No već sada ima kod mene mali plus, jer me potaknula da se još jednom vratim ovom monumentalnom prilogu filmskoj umjetnosti, koji s godinama postaje samo bolji. Teško mi je povjerovati da još niste pogledali Aliena, ali ako je tomu tako, pred vama je prava filmska poslastica. A ako ste, poput mene, ovaj film već gledali, preporučujem da ga svakako još jednom pogledate. Vjerujte, otkrit ćete da Alien s godinama ne stari, već raste. Da se poslužim citatom iz filma, „I admire its purity“.