AMERICAN GODS: Nova sezona, ustajala priča
Nije bilo lako zaposlenicima na setu serije American Gods u posljednje dvije godine, koliko je trebalo da na male ekrane konačno dovuku novu sezonu o sukobu starih i nove mitologije na američkom tlu. Nakon što su Bryan Fuller i Michael Green, prvotni stvaratelji serije, napustili produkciju zbog nesuglasica oko budžeta i smjera u kojem bi serija trebala ići, njihova zamjena Jesse Alexander također je udaljen s te pozicije pred snimanje finala sezone.
Je li do toga što sve serije u čije se stvaranje Fuller upusti propadnu (sjetimo se njegovih Pushing Daisies i Hannibala) ili je glasina da Neil Gaiman, autor knjige koja se ovdje adaptira, želio veći udio u kreativnom stvaranju serije istinita, ne zna se, ali događaji iza kulisa možda su postali zanimljiviji od onih na ekranu.
U prvu su sezonu American Gods ušli s mnogo ambicija, potencijala i žara, dobivši mnoge pozitivne ocjene i postavljajući ljestvicu dosta visoko, kako s produkcijom i dovoljno dobrim ritmom priče, tako i s glumačkom postavom. Odlazak Fullera odnio je i neke ključne članove postave, napose Gillian Anderson i Kristin Chenoweth, čiji se izostanak, nažalost, itekako osjeti.
Velika priprema za rat i dalje traje
Čitava prva sezona sastojala se od toga da je Mr. Wednesday (Ian McShane) skupljao stare zaboravljene bogove za borbu protiv novih u tajnom, mitološkom ratu, dok je njegov beskrajno zbunjeni kompanjon Shadow Moon (Ricky Whittle) kaskao za njim i pokušavao shvatiti što se događa te zašto ga prati njegova umrla žena. Upoznavali smo različite bogove, kako stare, tako i nove, dobivali i malo zabave sa strane u priči Moonove žene Laure (Emily Browning), koja je s irskim vilenjakom Mad Sweeneyjem (Pablo Schreiber) u potrazi za smislom života i sreće.
Druga sezona nastavlja u istom tonu: Mr. Wednesday i dalje skuplja bogove, traži dopuštenja za rat, moli i kumi, Shadow je i dalje zbunjen, baca ga se na sve strane, a Laura i Sweeney u potrazi su za Laurinim uskrsnućem. Bogovi se nadograđuju, prepiru i nadmeću, dobivamo i neke retrospekcije, ali u osnovi zapravo gledamo ono što smo već vidjeli te, ruku na srce, prerasli već i do kraja prve sezone.
Nova sezona svježa kao čaša ustajale vode
American Gods uzima velik zalogaj svojim pokušajem da spoji sve veće mitologije svijeta usput izmišljajući svoje koje će im suprotstaviti. U prvoj se sezoni Fullerova (često) uvrnuta vizija jasno iskazivala kako vizualno, tako i narativno. Postojalo je nešto čemu su se gledatelji mogli vratiti novim epizodama, priča je bila uzbudljiva, drugačija i „fullerovski“ fascinirana privlačnošću nasilja i seksa koje je on uvijek prikazivao u vizualno zadivljujućim scenama. Čisto vam nije bilo nelagodno što sva ta krv frca na sve strane ako frca na tako lijep način.
Druga sezona zadržava visoku produkciju, krasne kostime i prepoznatljiv vizualni identitet serije, no okus je bljutav. Previše se oslanja na ono uspostavljeno ranije, vrte se već davno potpuno iskorišteni motivi i priprema za božanski rat traje unedogled, vjerojatno zbog toga što je želja da se serija čim više razvuče kako bi imala što više sezona (iako je i ova bila upitna).
Zbog ambicioznosti i obilnosti svog simbolizma, serija ostaje razočaravajuće površna (što je zapravo boljka i književnog originala), usprkos rastegnutosti. Iako je Shadow glavni lik – i nesumnjivo najdosadniji – prva se sezona bez imalo srama naširoko bavila ostalim, mnogo zanimljivijim likovima. Druga mu se, međutim, više okreće te mu daje i epizodu retrospekcije, na veliku žalost svih prisutnih, kako likova, tako i gledatelja.
Motivacija priče – nepoznata
Veliki problem nove sezone je gotovo nepostojeća motivacija likova. Osim sveobuhvatne ratne strategije šefa Mr. Wednesdaya, ništa drugo ne pokreće priču, a niti ovo nije dovoljno razrađeno da bi ostalo zanimljivo ovoliko dugo koliko nastoji. Ako do epske bitke u seriji ikad i dođe, teško da će ikome uopće biti stalo do nje. Najbliže motiviranim postupcima dolazi Laura Moon, čiju aroganciju i sveopću iritantnost odlično izvodi Emily Browning, u potrazi za nečim što će ponovno pokrenuti njeno raspadajuće srce i vratiti boju u obraze.
Dramatičnost i kinematografije i glume nisu potkrijepljene pričom, zbog čega djeluju smiješno i pretjerano. Orlando Jones, primjerice, briljira u svojim monolozima o potlačenosti svoje rase kroz stoljeća, no njegove su izjave, kao uostalom i sve drugo u seriji, previše općenite. Serija nema oštrinu koju se jako trudi iskazati svojim stilom. Čitava serija u konačnici djeluje nepovezano i nabacano te je, nažalost, dosadna.
Ima li spasa?
Dobra stvar u American Gods koja i dalje može djelovati koliko-toliko motivirajuće na gledatelja jesu zbilja impresivna vizualna kvaliteta i dobre glumačke izvedbe (iako osiromašene izostankom nekih velikih imena). Ian McShane izvlači iz svog Odina koliko može i zanimljiv je kao sebični, prevrtljivi i odlučni bog željan rata. Emily Browning i Pablo Schreiber imaju električnu kemiju, koju stvarno dobro iskorištavaju, s time da je Schreiber u istom taboru s McShaneom i Orlandom Jonesom izvrsnih komičnih scena u kojima serija ponekad uspijeva pokazati svoju bistrinu. Glumci koji utjelovljuju stare bogove dolaze s više esencije od onih kojima je sudbina dodijelila nove bogove, no tu je i do samog scenarija.
Uspiju li se razriješiti razmirice u produkciji i fokus prebaciti na stvaranje priče, a ne ga ostaviti samo na ulaganju u visoku kvalitetu slike i kostimografije, American Gods će u mogućoj trećoj sezoni možda uspjeti spasiti stvar. Neka ostave i uvodnu špicu.
