Čovjek koji je rimovao život i smrt – 5 romana Amosa Oza koje ćete voljeti

„Ako bih trebao sažeti svoje knjige u jednu riječ, rekao bih da su one o ‘obiteljima’. Ako mi date da ih sažmem u dvije riječi, rekao bih o ‘nesretnim obiteljima’.“    

Prije nekoliko dana umro je Amos Oz. I kao što je to često praksa u medijima, a i u životu, svi se mi sjetimo da trebamo odvojiti vremena za nekoga kad ga više nema. I nije to iz neke zlobe, nije jer ne želimo, život je jednostavno takav. U trenutku kad nas netko napusti osjetimo da mu moramo odati neku počast, ne “zbog svijeta” (kako moja majka to kaže), ne zbog toga što je “red”, nego nekako zbog sebe, jer osjećamo da tako valja. Dok se svi tu kupamo u istom blatu, jedni druge uzimamo zdravo za gotovo, tu smo i kao da ćemo tu biti dovijeka, ne odvajamo trenutak da, makar u sebi, zahvalimo onima koji nam ovaj svijet čine kvalitetnijim mjestom za život. A ti “oni” mogu biti i članovi naših obitelji, ali isto tako mogu biti i umjetnici, književnici ili ljudi koji nam taj isti život obogaćuju na razne druge načine. Ako se pitate čemu ovako, recimo to tako, emotivan uvod u listu romana koju biste trebali pročitati, reći ću samo da je to moja osobna svojevrsna isprika čovjeku kojega smo se trebali sjetiti i puno ranije. Puno ranije smo trebali podsjetiti dodatno na njegov opus, pokrenuti dijalog s vama, s čitateljima. Nismo trebali čekati da umre. Ali što je tu je. Sada ćemo vas podsjetiti, nadamo se time i nagnati u knjižare i knjižnice da obogatite, ako ne svoju vlastitu kućnu biblioteku, a onda barem svoj duh i intelekt nekim od romana koje ćemo ukratko predstaviti.

Bolno djetinjstvo i neostvareni snovi

Prije nego zaplovimo rijekom Ozovih romana, red je (ovaj put doista jest) da kažemo riječ-dvije o samome autoru. Onako kako smo to činili u školi u bilježnicama za lektiru, iako ćemo to ovdje učiniti možda malo slobodnije.

Amos Oz rođen je kao Amos Klausner 4. svibnja 1939. godine u Jeruzalemu gdje je i odrastao, u četvrti Karem Avraham koja će nam postati itekako poznata iz njegovih romana. Bio je sin jedinac roditelja doseljenika i, iako su njegovi otac i majka kod kuće međusobno uglavnom razgovarali na poljskom i ruskom, mali Amos bio je od rođenja poučavan uglavnom hebrejskom jeziku. Otac mu je studirao povijest i književnost u rodnom Vilniusu u Litvi (koji je tada bio dijelom Poljske) i nadao se jednog dana postati profesorom komparativne književnosti, što mu životne okolnosti na kraju nikada nisu dopustile. Velika tragedija koja je zadesila ovu obitelj dogodila se dok je malom Amosu bilo tek 12 godina. Najgore što se može dogoditi djetetu smrt je majke, a posebno je bolna bila činjenica da je izvršila samoubojstvo. To će obilježiti piščev život i odraziti se na njegov smjer, a i na sve što je kasnije stvarao. 

Tako sa samo 14 godina napušta dom i odlazi u kibuc (zajedničko naselje zatvorena tipa u Izraelu u kojem se članovi sami izdržavaju svojim radom) i tu mijenja svoje prezime Klausner u Oz, što na hebrejskom znači „hrabrost“. Kasnije će se isticati u političkom svijetu svojim izrazito pacifističkim stavovima i zagovaranjem rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba. 

 Kada je tek počeo pisati, u kibucu mu je to bilo dopušteno raditi jedan dan u tjednu da bi se ta brojka povećala nakon što mu je roman Moj Michael postao bestseler. Oz je kasnije bio i profesor na sveučilištu te je primio veliki broj nagrada za svoje književno i mirovno djelovanje.

5 najupečatljivijih za obavezno čitanje

Ovdje vam donosimo pet izdvojenih romana koji su prevedeni na hrvatski jezik i koje možete već sutra (ili danas, kako vam drago) nabaviti i početi čitati.

Priča o ljubavi i tmini 

Roman je prvi put na hebrejskom objavljen 2002. godine. Od tada je preveden na više od 20 jezika, uključujući i hrvatski 2009. godine u prijevodu Andree Weiss Sadeh. Priča je ovo o odrastanju u Jeruzalemu koje je obilježeno osnivanjem države Izrael, sukobima Židova i Palestinaca, a u središtu je tragična smrt majke dječaka Amosa. Neki vjeruju da svaki istinski velik pisac ima „svoj“ roman, svoju središnju priču u koju je usadio neku vrstu životne energije i ono nešto svoje najosobnije i, iako Oz ima vrhunskih romana pored ovoga, Priča o ljubavi i tmini možda je od njih ipak ‘najkrvavija ispod kože’. 

Ako su vam draži filmovi od knjiga bit će vam drago znati da je 2015. godine ovaj roman ekraniziran ni manje ni više nego pod redateljskom palicom Natalie Portman koja je i u jednoj od naslovnih uloga. Film je prikazan u Cannesu te iste godine. Roman se očito toliko dojmio slavne glumice da je napisala scenarij, režirala film i odglumila dječakovu majku.

Juda 

Kod nas preveden s hebrejskoga 2016. godine ponovno u prijevodu Andree Weiss Sadeh, ovaj roman ima po meni možda jednu od najintrigantnijih tema u Ozovu opusu. Neki ga nazivaju i ljubavnim romanom, romanom koji u sebi nosi razne mudrosti, melankolije i sl., ali ono što bih možda istaknula kao najbitnije je propitkivanje pojma izdajništva kroz lik Jude Iškariotskog. Njegova se pozicija mijenja tako da iz najpoznatijeg svjetskog izdajice postaje jedini koji je u Isusa zapravo vjerovao. Vrlo lako bih sada mogla pasti u bezdan analize jednog jedinog romana, što trenutno nikako nije fokus interesa (tko zna, možda jednom i bude pa posvetimo cijeli jedan članak ovom izvrsnom djelu), pa ću se ovdje i zaustaviti sa spekulacijama. Riječ je o priči u kojoj mladić Šmuel Aš iz Haife nakon gotovo potpunog životnog brodoloma prihvaća posao koji se sastoji od povremenog druženja sa starcem invalidom Grešomom Valdom u zamjenu za stan i skromni džeparac. Njemu se taj život počinje sviđati posebno zato jer sa starcem živi žena koja ga očarava iako je dvostruko starija od njega. 

Sudeći po rezerviranim i posuđenim primjercima u knjižnicama, ovaj roman izaziva popriličan interes kod nas, vjerujem da ćete požuriti i otkriti zašto je tomu tako.

Kako izliječiti fanatika 

Prevedena kod nas 2006. godine (prevoditeljicu očito više ne moramo ni navoditi) ova knjiga iznosi u prvi plan pitanje fanatizma i ono što čovjeka čini fanatikom. Oz zadire u same korijene nasilja i tjera nas na neki način da se suočimo s pojmom fanatika, što on zapravo znači i kako se s fanatizmom nositi. Svi mi mislimo da znamo tko su i što fanatici, vjerojatno čak svakome od nas drugačija definicija odgovara točnome opisu, ali u samoj srži svi znamo o čemu je riječ. Fanatizam uglavnom nije spreman na dijalog i gotovo nikada mu se ne može proturiječiti bez posljedica. A posljedice nosi u svakom slučaju, proturiječilo mu se ili ne. Kako izliječiti fanatika možda ćete saznati iz ove knjige, a možda i ne, ali da će vas nagnati na razmišljanje, to sigurno hoće.

Pozdrav fanaticima

 I evo nas ponovno s fanaticima. Ova knjiga sadržava tri eseja koji govore o samoj srži fanatizma i u kojima progovara ponovno o stvarima koje se događaju na Bliskom istoku. Amos Oz, čini se, poziva na dijalog bez autoritativnog stava prema čitatelju kojeg  usmjerava na put smirenosti i komunikacije. Ponekad se čini da je taj mudri čovjek idealist u svijetu koji nikada neće biti u stanju shvatiti ono o čemu on govori. A govori to tako lijepo da oni koji ga mogu čuti nikako ne mogu ostati gluhi i imuni na njegove riječi. Danas je važno čitati ovakve tekstove, daleko važnije od popularne psihologije i self help literature. Možda zapravo nikada nije bilo važnije nego danas čitati Amosa Oza.

Rimovanje života i smrti

Za kraj ovog malenog popisa velikih romana ostavila sam jedan s meni osobno najdražom temom – književnošću. Ima nešto u tome kad je pripovjedač i sam pisac jer cijela priča dobiva odmah sasvim drugu dimenziju. Ovo je vjerojatno jedna od sasvim subjektivnih opaski, ali sjetite je se idući put kad budete čitali roman čiji je protagonist pisac. U ovom slučaju pisac u kafiću nakon što primijeti privlačnu konobaricu, o njoj počinje stvarati priču u koju ulaze i drugi likovi poput mladoga pisca i djevojke koja je čitala dijelove njegova romana. Davanje uloge pisca pripovjedaču romana na neki način oznaka je virtuoznosti autora da gradi na više razina pa tako i ovdje zapravo progovara o umijeću samoga pisanja i samome životu.

Na kraju…

Kako uopće izabrati nekoliko djela i kako se ograničiti kad je riječ o velikom  autoru? Odgovor je jednostavan – nikako. Iako ovaj pregled donosi samo maleni izbor romana složenih bez posebnog redoslijeda, nadamo se da će vas oni nagnati da, ako već niste, posegnete za još naslova iz pera Amosa Oza. Danas kad smo više no ikada preplavljeni sadržajima, što digitalnim, što tiskanim, kada su filteri u medijima i u kulturi nekako skoro potpuno olabavili, imamo jednog pisca koji se iz tog mulja, s još nekolicinom, izdvaja. Šteta samo što nije bilo prilike da piše i dalje, ne sumnjam da bi ljestvicu postavio još više. Zato, čitajmo Amosa Oza.