novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Budućnost kakvu prihvaćamo (“Blade Runner 2049”, D. Villeneuve)

blade runner 2049
Foto: YouTube Trailer screenshot
Vrijeme čitanja: 6 minute

U današnjem svijetu filma moramo biti svjesni da postoje faktori koji utječu na samu uspješnost uratka i prije nego što on dođe na veliko platno. Prvi faktor su glumci. Posve je jasno kako će se neki filmovi pogledati samo zbog određene filmske zvijezde i njegove uloge u filmu. Drugi je faktor redatelj i reference na njegov minuli rad. Ako je to poznati redatelj u kojeg imamo povjerenja, iskustvo nam nalaže kako bi vrijedilo popratiti i njegov budući rad. Treći faktor je tematska pozadina s kojom se određeni film susreće. Bilo da se radi o prequelu, sequelu, remakeu, književnom predlošku ili posve novom i originalnom ostvarenju, zainteresiranost publike uvelike ovisi o tome koliko je upoznata s onime što se snima. Četvrti je faktor, naravno, marketing.

Blade Runner Ridleya Scotta iz 1982. nije imao sve te faktore, a pogotovo ne na najviše postavljenim parametrima. Blade Runner 2049 Dennisa Villeneuvea imao je od početka pretprodukcije očekivanja dignuta na najvišu moguću ljestvicu. Dok je Ridleyjev film otpočetka bio fabularno neshvaćen, mnogi su mu ipak zavidjeli na vrhunsko postignutoj atmosferi distopijske budućnosti, specijalnim efektima te Fordovoj depresivnoj ulozi koja mu tada nije bila uobičajena. S vremenom je originalni Blade Runner dobivao na važnosti, a danas možemo reći da je postao kultni. Villeneuveov je film, možemo to već sada reći, uspješno preskočio sva očekivanja, kako god ona bila visoko postavljena.

Vizije i utjecaji

Prije samog snimanja francusko-kanadski redatelj Denis Villeneuve odbio je nekoliko vrlo ambicioznih projekata kako bi se posve mogao upustiti u priču zvanu “Sanjaju li androidi električne ovce?”. Roman je to iz pera kultnog futurističkog fantastičara, pisca Phillipa K. Dicka koji je u prozi bio ispred svog vremena, gotovo isto kao i William Gibson sa svojim glasovitim “Neuromancerom”. Sličnosti između priča mogu se povući na više razina, pogotovo se to može reći za nešto slabiju radnju, ali čiji se nedostatak gotovo ni ne ističe zbog vizija i utjecaja koje su nam kroz njihova djela dane do današnjih dana.

blade runner 2049
Foto: facebook.com/BladeRunner2049

Nakon recentnih uspješnica Arrival (2016) i Sicario (2015), ponavljanja gradiva, istraživanja i mnogobrojnih razgovora sa scenaristom Hamptonom Fancherom (Blade Runner 1982.) i producentom Ridleyjom Scottom, francuski je filmaš odlučio malo promijeniti pristup filmu. Naravno, iza sebe imao je mašineriju zvanu marketing koja je godinu dana opsjedala društvene mreže i napaljivala sve obožavatelje misterijom kojom obavija i prvi film, ali Villeneuve je publici pružio tri uvodna kratka filma kako bi povezao tridesetogodišnji odmak između filmova.

Prvi kratki film vremenski je smješten u 2022. godinu kada se dogodio bitan događaj – potpuno zamračenje i konačna propast korporacije Tyrell koja je proizvodila replikante. U drugom je uratku vrijeme radnje 2036. godina, a prikazan je glavni negativac i mastermind koji će “rađati” replikante nove generacije u 2049Niander Wallace. On u jednoj sceni vlastima predstavlja replikanta koji će uvijek slušati naredbe svog gospodara pa čak i umrijeti ako mu se to naredi. Treći je film vezan uz replikanta Sappera Mortona, jednog od ključnih likova za priču koja slijedi u dugometražnom filmu.

Tri kratka i jedan dugometražni

Ono što je scenaristički odrađeno savršeno je postupno spajanje dijelova iz prvog dijela i prenašanje ključnih elemenata u nastavak. Istrebljivač K (Ryan Gosling) pripadnik je policije Los Angelesa i kao takav, praktički plaćenik, ne previše omiljen među kolegama. Pred njim se nalazi slučaj koji ga dovodi do spomenutog Mortona, a ostatak priče vodi ga do neba metropolisa, bivšeg Las Vegasa, odbačenih smetlišta i područja koja uvelike otkrivaju sve veće granice distopije u kojoj se nalazimo. Svijet koji nam se pruža kroz K-ove oči govori više od bilo kakvih riječi, a njegovo preispitivanje dehumanizacije koja se od njega traži često ga dovodi u sukob sa savješću.

Njegov privatni život prikazan je puno detaljnije nego Deckardov iz prvog dijela pa tako puno više boravimo u njegovom stanu, s njegovom hologramskom ljubavi koja mu budi vrlo duboke osjećaje pa i navodi ga na samopropitivanje i traženje istine o sebi. Ulogu takve vrste replikanta, holograma koji upotpunjuje život svojom brigom za vlasnika, dobila je Ana de Armas i stapa se, na emocionalnoj razini, s ulogom Rachael iz 1982. O Goslingu se može govoriti kao glumcu koji nije dorastao nekim ulogama, ali kao K je itekako uspješan. Ponekad hladnog pogleda prema žrtvi i s minimalno riječi dočarava besmisao društva u kojem se našao, a u trenucima totalnog bijesa i tuge rezolutno pokazuje bespomoćnost u krugu života. Njegova scena u kojoj se na kiši nalazi usred tmurnog velegrada i gleda u divovski hologram opasno dobro prikazuje individuu u egzistencijalističkoj dilemi.

blade runner 2049
Foto: facebook.com/BladeRunner2049
Nove i stare uloge

Uloga Jareda Leta kao Niandera Wallacea mogla bi se poistovjetiti s ulogom Jockera u Suicide Squad. U malo screen-timea utjelovio je lika koji ima određena filozofska uvjerenja i od kojih, zbog svojeg intelekta, neće odustati, kao ni od svojeg konačnog cilja. On predstavlja negativca koji je donio revoluciju u proizvodnju replikanata i na taj način promijenio društvenu paradigmu te umirio odnose između ljudi i replikanata. Pomalo egocentričan, sasvim proračunati i svjestan svoje moći, upravlja svojom osobnom pomoćnicom i replikanticom Luv (Sylvia Hoeks) koja za njega obavlja prljavi posao. Zanimljiva je glumačka usporedba s filmom iz 1982. jer u njemu imamo replikanta Roya Battyja (nizozemski glumac Rutger Hauer) koji izmiče Deckardu do samog kraja i drži mu monolog o istinskom humanom svijetu, a Hoeks je nizozemska glumica koja glumi lika koji u svojem unutarnjem svijetu shvaća iskorištavanje koje se provodi nad replikantima, ali joj Wallaceov sustav ne dopušta ništa više toga.

Od glumačkih poveznica spomenimo kako Edward James Olmos reprizira svoju ulogu Gaffa, a ono što i ptice na grani već znaju, Harrison Ford sjeda u stolicu Ricka Deckarda. Ono što se kod Forda ponovno posebno ističe je ta njegova tamnija i crnohumorna nota koja oplemljenjuje svaku scenu u kojoj se nalazi. Iz još užeg kruga glumaca tu je Robin Wright u ulozi policijske poručnice Joshi za koju je malčice preradila svoju ulogu iz House of Cards i Dave Bautista koji u malo vremena ostavlja dojmljiv dojam, što svojom goropadnom pojavom, što rečenicama koje je apstraktno teško vezati uz samu pojavu.

Savršenstvo sjene, svijetla i glazbe

Nakon što smo secirali uloge za koje možemo zaključiti da su pomno birane, a i na kraju zasluženo došle u prave ruke, krenimo na element koji Blade Runnera 2049 čini iznadprosječnim, vjerojatno i uzoritim za sljedeću generaciju znanstvenofantastičnih filmova. Riječ je o onom aspektu koji je i prvi film imao kao asa u rukavu, a to je impresivan izgled grada i okolice, točnije Kalifornije koja nam je prikazana u 2049. godini. Kadrovi za koje je zaslužan direktor fotografije Roger Deakins (Fargo, The Shawshank Redemption, No Country for Old Men…) svaki su za sebe pravo malo umjetničko djelo. Bilo to da se kut snimanja nalazi iza leđa protagonista ili okolinu promatramo iz ptičje perspektive, poigravanja sa svijetlom i sjenom jedna su od glavnih odrednica kojima se postiže klaustrofobična atmosfera.

Neonska svijetla i hologrami, reklame i vremenske prilike utječu na nezamisliv broj detalja koji se može pronaći u svakom kadru koji je pomno uhvaćen. Ako tome dodamo Villeneuveov suptilan odnos prema akcijskim sekvencama i dramaturškoj podlozi koja se bazira na logičkim slagalicama, dijalozima i što unutarnjem, što vanjskom proživljavanju emocija likova, uparena s velebnim setovima koji su izgrađeni za potrebe filma (a ne korištenjem klasičnog CGI-ja, tj. zelenog platna), onda možemo reći da ponekad i glumci uz sve svoje talente padnu u drugi plan. Pridodamo li tome futurističku elektronsku glazbenu podlogu Hansa Zimmera i Benjamina Wallfischa koja evocira sjećanja iz prvog dijela, na trenutak zaista uživate u savršenom jedinstvu audio-vizualnog i reprezentativnom primjeru kako bi to trebalo biti integrirano u filmsko djelo.

blade runner 2049
Foto: facebook.com/BladeRunner2049
Siromaštvo i tehnologija

Obilježje koje se tiče socijalne tematike nosi i neke od glavnih filozofskih misli s kojima se tijekom filma suočavamo. Postavke Blade Runnera su takve da opisuje društvo koje živi u bijedi i siromaštvu, a usporedno s time nalazi se na vrlo visokom stupnju tehnološkog razvoja. Upletenost umjetne inteligencije, replikanata i ljudi kao jedinih bića (životinje i biljke su 99% nestale) govori i o nadmoći jedne rase, ali i konačnom proispitivanju čovjeka koji želi život izvan granica tehnološkog napretka.

Duhovni napredak tako je vidljiv kroz par književnih referenci, poljoprivrednim sposobnostima kod replikanata i zarobljenosti u tijelu u kojem se nalaze. Kritika u filmu implicira korporacije, njihovu raširenost u svaku poru društvenog života, izrabljivanje djece, manjak socijalnog povezivanja te opterećenost modernog čovjeka svojim zadacima i ciljevima. Na trenutak, lik K.-a može ličiti na Camusovog Meursaulta, a u drugom dijelu filma počinje ličiti na Kafkinog Josefa K., zarobljenog u tijelu iz kojeg ne može van i u situaciji u kojoj se ne želi nalaziti.

Dostojno i moćno

Blade Runner 2049 se u gotovo tri sata trajanja ne može svrstati u uobičajene žanrovske ladice. Ne bih volio govoriti o njemu kao da sam po sebi ima radnju veću od života, ali savršeno upućuje sa svim navedenim na ono što progoni i pogoni napredak koji se u socijalno-tehnološkom kontekstu događa svaki dan. U ovom slučaju riječ “napredak” uzet ćemo s određenom dozom relativnosti jer danas to svatko reproducira na svoj način. Doza misterije, drame, trilera i kriminalističkog u filmu su isprepleteni na način da je svaki aspekt dovoljno zastupljen, ali da se u niti jedno ne ulazi previše duboko, a sve kako bi u prvi plan sjela cyberpunk atmosfera koja je uspješno okrunjena u prvom filmu.

Ovo je djelo tako djelomična posveta onome što je napisano 1968., onome što je snimljeno 1982. i društvenom stanju koje uključuje vrijeme do danas. Villeneuve je iskoristio ono najbolje iz svojih prošlih filmova (Prisoners, Enemy, Sicario, Arrival, Incendies, Polytechnique) i uz dječački san o stvaranju novog Blade Runnera snimio SF dostojan naše sadašnjosti koji će utjecati i na budućnost filma.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari