Bobo Jelčić: “Satira je kritički odnos prema sadašnjosti”
Jedna od najboljih prošlosezonskih predstava nesumnjivo je autorski projekt Bobe Jelčića “Govori glasnije!” u produkciji Satiričkog kazališta Kerempuh. Predstava prati nezaposlenu ženu iz Bosne i Hercegovine koja seli u Zagreb u potrazi za poslom i boljom budućnošću, a na Kerempuhovu scenu donosi Jelčićevu karakterističnu poetiku uz sjajne glumačke izvedbe Nikše Butijera, Marka Makovičića, Damira Poljička, Vilima Matule, Nine Erak-Svrtan, Petre Svrtan i Jadranke Đokić.
Kazalište Kerempuh ovog je tjedna započelo novu sezonu, a u petak i subotu, 21. i 22. rujna na rasporedu je upravo “Govori glasnije!”. To je bio povod za intervju s jednim od najboljih hrvatskih redatelja današnjice. Bobo Jelčić kritiku i publiku oduševio je devedesetih i ranih 2000-ih autorskim projektima u suradnji s Natašom Rajković koji su im otvorili vrata europskih festivala i kazališnih kuća. Posljednjih godina pamtimo njegove predstave “S druge strane” i “Galeb” u Zagrebačkom kazalištu mladih te “Ko rukom odneseno” u Teatru &TD, a u međuvremenu je snimio i dva filma, “Obrana i zaštita” 2013. te ovogodišnji “Sam samcat”.
Prošle ste sezone prvi put surađivali s kazalištem Kerempuh. Što vam je točno fokus u temi predstave “Govori glasnije!”?
Već sam naslov sugerira situaciju u kojoj je netko ugrožen stanjem stvari u kojem se nalazi, da je podigran, tih, stiješnjen, da ga se ne čuje, i naravno da takav naslov sugerira nepravdu i konotira puno više društveno, nego intimistički. Naravno da su u komadima koje ja radim te dvije stvari, vanjština i intima, uvijek povezane. Čak i ako se radi o nekoj situaciji koja je političnija, ona svoje korijene ima u dubokoj intimi i psihološkoj frustraciji pojedinca. Ako to nije vidljivo, ja nastojim istraživanjem doći do te spoznaje.
Ako netko pokuca na vrata i naruši tvoj komoditet, razbije rutinu koja ti je tako važna na komadiće, ja se pitam – kako se ponaša naše/tvoje gostoprimstvo? Gdje ono prelazi u ksenofobiju i kako, budući da se busamo u prsa svojom liberalnošću, a da tog najčešće nismo svjesni, to postaje dio svakodnevne rutine, nešto normalno. Ksenofobiju koja nije nešto odiozno, daleko, i nešto što se nama ne događa, nego onu koja proizlazi iz neke organske netrpeljivosti koja je imanentna svima nama, i koju uspješno ili manje uspješno kontroliramo, a koja pritom, naravno, nije manje strašna. “Govori glasnije” u tom slučaju figurira kao upozorenje, kao alarm, kao vrisak. Mi smo jednako loši kao oni protiv kojih se bunimo.
S obzirom na to da ste prvi put režirali u Kerempuhu, kakav je bio proces rada na predstavi?
Klasično, ili bolje reći, tipično za mene. Prvo se posvećujemo likovima i sadržajima koje nose, zbog čega je svatko tu, njihovim spajanjem u neke situacije, u neku moguću priču. To je iziskivalo samostalni rad prvih mjesec dana svakog od glumaca. Imali smo turbulencije unutar samog rada budući da je Mia Anočić Valentić ostala trudna pa ju je zamijenila Petra Svrtan, Branka Trlin je imala problem s nogom pa ju je zamijenila Jadranka Đokić. No sam rad bio je dosta ugodan, velika većina njih već je radila sa mnom pa otprilike zna kako ja radim. Budući da u Kerempuhu nikad nisam radio i da prvi put radim u kazalištu s tako jasnom, precizno postavljenom žanrovskom koncepcijom, što je jedan od razloga koji me sve ove godine jako odbijao, rad se u suštini nije razlikovao od onoga kako ja inače radim. Našli smo se negdje, valjda, a i ta žanrovska uvjetovanost je možda pomogla da se pomalo zbiju redovi, da se nađe specifični model za predstavu.
-> “Govori glasnije!” (Kerempuh): Svakodnevica uronjena u pravu satiru
Što je za vas satira?
Ironija, autoironija, izvlačenje naličja na površinu. Ona nije ništa specijalno, ili nešto čega nema i u drugim mojim predstavama koje ne nose taj predznak. Ona je kritički odnos prema sadašnjosti. Ironija je, a o tome sam ponešto govorio već u raznim razgovorima, jedno od sredstava preživljavanja teatra u ovom vremenu koje mu nije sklono. Ta brza žaoka i direktnost i teksta i obraćanja svakako je nešto što druge umjetnosti nemaju. Teatar je dobar kad igra na tu kartu. I kad je svjestan elemenata koje ima, i koji su samo i autentično njegovi.
U prošle dvije predstave – “Ko rukom odneseno” i “Na kraju tjedna” – bavili ste se srednjom klasom iz različitih perspektiva. “Na kraju tjedna” propitivala je ideju slobodnog vremena i načina kako ga provodimo, dok se “Ko rukom odneseno” bavi intimnijim ljubavnim pričama jednog bračnog para i njihovog prijatelja koji pokušava preboljeti prekid. Kako se “Govori glasnije!” nadovezuje na te teme i motive?
Cjelokupan moj rad zadnjih 25 godina jedan je kontinuitet bavljenja određenim temama, procesima, pozicijama unutar kazališta, autorskim pozicijama glumca, niz stvari koje smo tamo negdje 90-ih godina Nataša Rajković i ja problematizirali dovesti u pitanje neke od tih ključnih točaka, a koje su tada bili u jezivom stanju. I to još od vremena kad je to bila stvar na koju je većina establišmenta, onog za naš teatar tako karakterističnog i najbrojnijeg – ultra konzervativnog – reagirala vrlo negativno, čak i oni koji su taj isti naš rad kasnije dizali u nebesa, do danas kad je to toliko etablirano da se podrazumijeva da se u repertoaru nekog klasičnog kazališta nađe i projekt bez klasičnog tekstualnog predloška, ili ako hoćete neki autorski projekt koji nema klasično izreguliran proces rada.
Ali i iz aspekta sadržaja – točno, to je sve srednja klasa. Pitanje je jasno koji level te iste klase kojim projektom zahvaćam, ali to je zapravo to, ljudi koji nas okružuju, sloj kome i sami pripadamo. To je zapravo bavljenje sobom, kroz tvoju okolinu, koja si zapravo – ti. Onime što znaš, što te tišti. Za drugo ne znam. Ne bih se mogao baviti nečime što nije dovoljno moje. A to jesu ljudi koji na neki način anticipiraju i sadržajno i žanrovski ono što radim, mali nebitni svakodnevni događaji, problematičan moral, junaci bez snage i volje, kojima se stvari događaju, bez da ih oni iniciraju. Pasivni kao i publika koja ih gleda.
U jednom prijašnjem intervjuu na Radio Studentu rekli ste mi da ste dugo vremena odbijali raditi u HNK zbog tog raskošnog interijera, konzervativnog duha koji prati tu kazališnu kuću, ali ste istovremeno to prihvatili kao izazov da stupite u dijalog s tim prostorom. Što vas je zaintrigiralo da dođete u Kerempuhu?
Ja sam veliki dio svog života bio puritanac u smislu da sam birao što ću raditi i vrlo sam disciplinirano odbijao mjesta kao HNK koja nisu bila dio moje estetike ili se nisu u to uklapala. Više sam volio nekazališni prostor, kao što ga volim i sad, nego kazališni. Ali nisam nikad izbjegavao institucije, nego sam dapače uvijek htio raditi u institucijama kako bih iste te institucije doveo u pitanje. I kako bih dao prilog tome kako bi po meni institucije trebale izgledati, barem repertoari u njima.
Faza u kojoj radim na scenama poput HNK ili sad nedavno beogradskog JDP očito je potreba da se ispita nekazališnost, zapravo komunikativnost tih enormno velikih spektakularnih pogona koji upravo zbog svoje veličine znaju imati problem u razmjeni informacija između scene i gledališta. Glumci se znaju naginjati dokle ih tijelo drži s proscenija ne bi li se zabili u publiku. U Kerempuhu u jednom momentu približe kompletnu scenografiju uz rub proscenija jer se boje da ih se neće čuti ni razumjeti, da neće biti dovoljno glasni. Scena mora biti područje komunikacije, i uzajamnosti, nikako se ne smije pretvoriti u ušminkanu sliku nekog uvaženog klasika. Ona naprosto mora komunicirati, i zato treba pružiti ili pronaći sve uvjete za to.
U HNK u Zagrebu ove ćete sezone režirati predstavu “Tri sestre” prema motivima A. P. Čehova. Možete li nam već nešto reći o toj produkciji? U kojem će prostoru predstava igrati?
Probat ćemo organizacijski i koncepcijski ponuditi jednu drugačiju verziju rada na predstavi. To naravno uključuje i novi prostor, koji se već traži, i specifičan plana rada na probama, ali o tome više kad uđemo u realizaciju svega toga. Za sad je malo prerano o tome govoriti.
U “Galebu” u ZKM-u netko od glumaca komentira da je dio kazališnog prostora iznajmljen kafiću. Uvijek sa svojim predstavama ulazite u dijalog s prostorom odnosno kazališnom kućom u kojoj radite.
S realnim prostorom, da. Ne može iluzija – pod iluzija mislim neka imaginarna scenografija u kojoj se odvija neki imaginarni tekst – uvjetovati da se ponašamo kao da se ta priča događa bez obzira na to gdje se mi nalazimo – može se dogoditi tu, može u Münchenu, može i u nekom trećem gradu. Mi živimo u jednom konkretnom prostoru, u konkretnom kazalištu, pa mislim da taj prostor sam po sebi, a i publika kojoj je već dosta zastarjelih konvencija, traži da se stvar dodatno opusti, da se pobjegne od tog akademizma, i ludistički uđe u direktnost i ironiju. To podrazumijeva i konkretan prostor, koji konkretizira i ono što nije zamišljeno da se konkretizira, poput eto jedne kazališne crne kutije, koja bi trebala biti jednaka u svakom kazalištu. Kazalište postaje loše kad nije konkretno, kad je ta “iluzija” nešto što ga osigurava i ono ključno na što se ono poziva.
Kazalištu nedostaje kronično te hrabrosti da se suoči s vlastitim nedostacima te da ih onda kad se suoči u drugom potezu iskoristi kao vlastitu prednost. Kako rekoh, ono posjeduje materijale koje ne posjeduje nijedna druga umjetnost, a oni su direktni, kao neki prijenos nogometne utakmice, i time podložni raznim stupnjevima spontaniteta.
Često ga popije ideja nekog komada koji je nekad davno napisan, a uopće se ne bavi time što taj isti komad danas znači nekome ili što bi mogao značiti ljudima koji ga upravo gledaju. Ali o tome mi je u 21. stoljeću čak i glupo govoriti. Te bi se stvari trebale podrazumijevati.
“Galeb” je moja reakcija na takvo stanje u kazalištu, na stanje iznutra – estetike i koncepte na kojima počiva, ali i izvana. To izvana mislim na dio onih koji pišu o njemu, podgrijavajući taj mit o dobro napisanom komadu ili uredno spakiranoj predstavi bez puno anomalija i iznenađenja.
Osobno smatram da je “Galeb” odlična predstava koja je veoma vjerna Čehovu. Možda glumci ne izgovaraju njegove riječi, ali donose emociju i odnose koje je on u njih upisao. Kada Krešimir Mikić psuje Kseniju Marinković ili kada Katarina Bistrović Darvaš ispali rafal “Nikad, nikad, nikad, nikad, nikad…”
Važno je da je moguće da glumac sa svojom emotivnošću probije okvire zadanog lika – ako se to dogodi, treba dopustiti da se to dogodi, a ne vraćati ga u okvire od kojih je on puno jači. Katarina je puno jača, vlastitim sadržajem od predloška (ne govorim o kvaliteti, nego o unutarnjoj snazi), ima puno više emocije nego što je u tekstu zapisano, naprosto dopustiš da to probije i ide van. To je jedna nekontrolirana vrsta ekspresije. Po tome je kazalište – kazalište. Karakteri prelaze granicu normalnosti, čak i u najrealističnijem komadu. Na filmu to ne bi bilo moguće, barem ne takvim intenzitetom. A u kazalištu te to počne mamiti, publika počne na to reagirati, njihove reakcije postaju čujne, sve ide prema nekoj zajedničkoj kulminaciji.
Što znače zahvati u prostoru poput reflektora koji padne u “S druge strane”, zastora koji se ne može otvoriti na početku “Govori glasnije!” ili kad Markovina propadne kroz proscenij u “Na kraju tjedna”?
Potenciram spontanost ili slučajnost, naprosto zato što je kazalište umjetnost koja se događa uživo. Ali o tome već govorih. Kad nešto padne usred predstave ili se dogodi nešto nenadano, to postaje odjednom jače, taj prodor realnosti, čak i od same predstave koju gledaš. Moje pitanje je – što bi se dogodilo da mi tu istu realnost, nenadanu, iskoristimo u korist naše “iluzije”, da iskoristimo tu spontanost, taj događaj koji se iznenada dogodio i interpoliramo ga u predstavu? I tu iluziju učinimo još začudnijom. Čini se da time kazalište postaje šire i odgovornije. Nije slijepo vezano za prošlost. Za ono dogovoreno, nego stvarno komunicira, upravo postoji.
Kad smo igrali “S druge strane” u Brusselsu na festivalu Kunstenfestivaldesarts, glumci su se zbog nečega počeli smijati na sceni, nešto se dogodilo, nisu mogli nastaviti s tekstom pa se i publika počela smijati pa su se svi zajedno pet minuta smijali pa je taj smijeh završio i nastavili su predstavu. Nemoguće je u nekoj drugoj umjetnosti da se dogodi takva sinergija između dvije različite pozicije, a ja to recimo volim.
Koji vam je fokus u radu s glumcima?
Bilo da radim neki komad ili nešto svoje, uvijek se bazira na ljudima koji su tu i koji to mogu odigrati. Temelj je svakog lika, bio on napisan ili iz moje glave, problem – ja to zovem priča koju on nosi. Čovjek nosi neku frustraciju, ona ga obilježava intimno i društveno. Akcije koje čini proizlaze iz zadovoljavanja ili prevazilaženja te frustracije. Frustracije on prenosi na društvo ako ima tu moć, a onda te frustracije frustriraju pojedince u tom društvu stvarajući nove specifične frustracije itd. Malo pretjerujem i brbljam, ali istražujem, naravno, te fokuse. Izvore tih frustracija. Tražeći motivacije. I za posao i za sebe privatno. Na to potrošim dobar dio radnog vremena.
Glumačka ekspresija je veoma prepoznatljiv dio vaših radova, pogotovo kada tome pridodamo pokret.
Kazalište mora imati veliku dozu irealnosti da bi opstalo jer su svu realnost pokupili film, televizija, dokumentarci, YouTube… Kazalište nema puno manevarskog prostora da opstane pa se mora uvijek iznova dovijati vlastitom jeziku, što bi rekli danas mora se refrešat, pa i ovim ekspresijama da bi postalo interesantno, da bi skrenulo pažnju na sebe, da bi ta emocija bila što je više vidljiva. Neka scena u kojoj dvoje razgovara kao ti i ja sada, to bi više odgovaralo tome da nas netko snima. Da imamo publiku, već bi bili glasniji. Sadržaji su slični – problem, priča, odnosi, ali pokazivanje toga ne.
Vaše su predstave veoma puno gostovale po inozemstvu, na uglednim festivalima kao što su Wiener Festwochen, Kunstenfestivaldesarts u Brusselsu ili Mittelfest u Italiji. Koliko vam to znači?
To je napravilo našu inozemnu karijeru (Nataše Rajković i mene). S nekih 35 godina bio sam prvi put na Wiener Festwochen. To je jedan od dva-tri prestižna svjetska festivala. Kad smo se mi tamo pojavili, doživjeli uspjeh, to je bilo 2000. godine (mislim na Natašu Rajković i sebe) pa panegirik u Theater Heute, počeli raditi vani, Njemačka, Austrija, Švicarska, to nam je otvorilo vrata u Europi i zapravo nas ubacilo u sasvim novi kontekst. Pomoglo nam je u bijegu od lokalnih hrvatskih vrijednosti koje su često bile sve samo ne vrijednosti.
Možete li nam ukratko predstaviti svoj drugi film “Sam samcat” koji je premijerno prikazan ovog ljeta na Sarajevo Film Festivalu?
U svakom razvodu jedna strana, u pravilu, uvijek ostaje zakinuta sudskom odlukom. To je slično u svim tim slučajevima i to postaje problem. Po ovdašnjem zakonu, dijete mora živjeti s jednim od roditelja, budući da ne može s oba. Ono što roditeljima stvarno preostaje je ljudski dogovor oko raspodjele vremena koje će provesti s djetetom. I tad stvari, pokazuje praksa, najbolje funkcioniraju. Naravno, problem nastaje ako taj dogovor nije moguć, a od te pozicije starta ovaj film. Pratimo, naravno, iz očeve perspektive njegovo srastanje, s novonastalom situacijom. Pratimo njegov stupanj zrelosti, i odraslosti, i pratimo zapravo početak formiranja jedne obitelji koja nikad neće biti potpuno kakva je nekad bila.
Koliko vam je različito raditi na kazalištu i na filmu?
Taj switch mi predstavlja jako velik napor. Radiš film ili filmsku probu s jednim elementima, a poslijepodne dođeš na Akademiju gdje radiš kazalište sa studentima, u jednom potpuno drugom jeziku. To mi je bilo užasno naporno. Bilo bi mi lakše kad si u istom jeziku, manipuliraš istim stvarima. Nadograđuješ. Ovako je pomalo šizofreno. Ali danas se puno lakše nosim s tim. I naučio sam profiltrirati stvari tako da ih mogu koristiti i u jednom i u drugom mediju.