novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

„Bogovi” (HNK u Varaždinu): Sa srca zamotanih paučinom isparila je rosa

bogovi
Foto: Marko Ercegović
Vrijeme čitanja: 4 minute

Ovdje je tako lijepo da bi čovjek mogao ubiti nekoga.

Neophodno u uvjetima primitivnog života, nasilje podrazumijeva vjeru u vlastite sposobnosti i intuiciju, neustrašivost i visoku razinu tolerancije na rizik. Taj uvjerljivo devijantan fenomen u svojim raznovrsnim varijantama čest je produkt medijske industrije, a gotovo ništa rjeđe nije zastupljen ni u svakodnevnom životu. Normalizirano kao uzbuđujući ispušni ventil, nasilje je sve manje zabranjeno voće, a sve češće predmet imitacije čija je okrutnost sama sebi svrhom.

Pitajući se kolika je razlika između filmske fikcije i stvarnosti koju živimo, austrijski redatelj Michael Haneke 1997. godine poigrao se modernom logikom zabave. Filmom „Funny Games” testirao je razinu do koje je uznapredovala desenzitizacija društva. Svjestan neosjetljivosti gledatelja na morbidne scene uglavnom okončane hepi endom, pojačao je nasilje do maksimuma, a uvođenjem tragičnog završetka upozorio na takozvanu „pornografiju samog nasilja”.

Inspiriran idejom igranog filma „Funny Games”, hrvatski filmski redatelj Dalibor Matanić napravio je još jedan izlet u kazalište. Autorskim projektom „Bogovi”, postavljenim na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, odškrinuo je vrata dehumaniziranog svijeta u kojemu je nasilje jedini sadržaj života.

S okolnog brda spuštaju se susjedi…

Nastojeći otvoriti prostor kazališta suvremenim dilemama referirajući se na kultne filmove, Matanić je uspješno kreirao predstavu koja na primjeru disfunkcionalnih obiteljskih i susjedskih odnosa ilustrira uzroke i posljedice autodestruktivnog djelovanja, ali i suvremene obrasce slabo reguliranog ponašanja. Na kičasto-neurednoj, pomalo mističnoj pozornici odvija se proslava godišnjice braka. Tročlanoj obitelji koju čine Muž (Marko Cindrić), Žena (Helena Minić Matanić) i Kćer (Elizabeta Brodić) pridružili su se vidno imućniji Susjed (Robert Plemić) i Susjeda (Beti Lučić).

bogovi
Foto: Marko Ercegović

U pravilu radosna obljetnica za tren je postala plodnim terenom za razmjenu međusobne netrpeljivosti i licemjerja. Bračni parovi, zaokupljeni statusnim nadmetanjem, suptilno su ispoljavali agresiju dičeći se vlastitim niskim standardima i prazninom kao blaženstvom vrijednim ljubomore.

Izdvojena kao nijemi promatrač, a u skladu s obilježjima nove generacije kojoj pripada, Kćer je aktivno snimala izraze lica i reakcije odraslih bilježeći emocionalnu napetost. No, iznenadni posjet Napadača (Karlo Mrkša) i Napadačice (Hana Hegedušić) uozbiljio je radnju, isprovocirao parove i zadro u povijest njihove moralne prljavštine donoseći istinu i tražeći danak.

Drečavom fasadom prekrivena plijesan

Ako objektiviziramo cjelinu, predstava „Bogovi” bavi se motivom zla kao prihvatljivim stanjem stvari u površnom, antropomorfnom društvu sklonom samozavaravanju. Prema tome, Matanićevi antagonisti služe kao primjeri ljudskih odrona čiji je cjelokupni (ne)život podređen nasilnom imperativu uljepšavanja istine.

Naime, njihova je povijest obilježena kriminalom, korupcijom i manipulacijama, a sadašnjost netolerancijom prema drugačijima, siromašnijima, prema imigrantima i njihovim religijama. Paralelno bježe od proživljenih trauma, zahladnjelih bračnih odnosa i starosti, stoga beskompromisno pristaju na fizičko, psihičko i emocionalno masakriranje ne bi li prikrili vlastiti sramni identitet i adekvatno se ukalupili u suvremeni model života.

Uvjereni da enormnim količinama estetskog neukusa i forsiranjem obrazaca narcističke kulture mogu učvrstiti privid civiliziranosti, likovi zaglibljuju evidentno ne uspijevajući prevladati kancerogenu malograđanštinu. Suprotno nastojanjima, sredstva kojima skrivaju istinu najviše ih razotkrivaju.

Prozirnom folijom obložen namještaj, šljokičasti pod, pretenciozno odijevanje, botoxiranje, prenaglašena šminka,… Svaki od spomenutih magično-jezovitih scenografskih i kostimografskih rješenja Ane Savić Gecan našli su svoje opravdanje kao rezultat njihove snažne deindividuacije.

Foto: Marko Ercegović

Premda su evoluirali u manje-više neranjive siluete, a kroz maglu svjesni zagušljivog očaja koji preplavljuje pozornicu, suvremeni bogovi spotiču se preko sadističkih opaski samozatajnih, ali ubojitih Napadača. Čak ni učinak alkohola, narkotika i medikamenata ne zadržava njihov delirij neosjetljivim na provokacije jer Napadači, u skladu sa svojom misijom, suočavaju bogove s njihovim jedinim nezamrznutim strahom – smrću.

Možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš

Po uzoru na „Funny Games”, i Matanićevi Napadači ispunili su svoju funkciju. Riječ je o manipulativnim likovima bez biografije iliti nimalo psihologiziranim „saprotrofima” čija brutalnost svijetu čini uslugu čisteći ga od etički posrnulih tipova.

Ubačeni u radnju kao katalizatori moralnog spuštanja, teroriziraju ono malo trezvenosti koju bogovi posjeduju vodeći ih ka potpunom mentalnom i emocionalnom krahu. Posljedično, efektnom deus ex machina pojavom Smrti (Senka Bulić) odjevene u haljinu satkanu od stotine žohara, završava era nasilja u ruhu snobizma.

Foto: Marko Ercegović

Iako radnjom podosta slična spomenutom filmskom predlošku, predstava „Bogovi” nepobitno je inventivna. Uz harmoničan glumački ansambl sastavljen od dokazano talentiranih imena, izvedbu od vizualizacije konteksta dramskog sukoba do katarzičnog učinka ponajviše nosi estetika tek poduprta zaoštrenim dijalozima i temperamentnim scenskim pokretima.

Kako i dolikuje tematici, na sceni se sudaraju konfuzija i kič predstavljajući osobnost likova na izvol’te, čime je sugestivno obrazložena metafora naslova. Naposljetku, zaokružena cjelina asocira na logiku hranidbenog lanca u kojoj se svaka populacija nemilosrdno „hrani” onom koja joj je podređena. Tako su, vještački se uzdignuvši na društvenoj ljestvici, bogovi poput parazita maksimalno eksploatirali dostupne resurse, a po putu umanjili autoritet smrti kao neminovnog ishoda čak i nasilno održavane rezistencije.

Nadovezujući se na poetiku estetike kojom su dočarani povijesno-međuljudski odnosi u životima susjeda, sama eliminacija bogova značenjski asocira na nuklearnu apokalipsu te otvara pitanje vrijednosne orijentacije potomaka. Hoće li Kćer ispuniti obećanje i biti bolja imajući na umu da ni moderni žohari nisu apsolutno imuni na smrt – izvedba ne otkriva, no višestruko osvješćujućim, grotesknim karakterom poziva na odgovornost i učestalu valorizaciju ustroja sebstva.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari