Brutal Assault (dan prvi): Gastronomski raj i puno previše koncerata

Nećemo se odmah upustiti u opisivanje doživljaja s pogledanih koncerata, već vam moram skrenuti pažnju na nešto što je očito svim ljudima koji su festival posjetili barem jedanput, a to je činjenica da je Brutal Assault gastronomski raj. Ponuda jela jednostavno je nemoguća, jer kompletna jedna ulica tvrđave ispunjena je malim štandovima s jelom, gdje se neki najpopularniji i ponavljaju, međutim ponuda je najraznovrsnija festivalska koju sam vidio igdje. Kebabi, tortille, chimichange, fajite, pizze, njoki s umacima, veganska hrana, voćne plate, palačinke, kineski noodlesi, pečeni krumpir s povrćem, riža s povrćem, solo povrće s ražnja, pečeni odojak, gromade mesa, langoši, hot dogovi, hamburgeri, brusketi, tradicionalna češka kuhinja, vratina i krmenatli, gulaši, juhe (polevke) i naravno neizostavne kobasice koje ćete naći u gotovo svakom jelu. Kada ste gladni, najveći je problem odlučiti što bi pojeli.

Kad smo se dotakli jela, odmah ću reći da je festivalska ponuda pića isto tako raznovrsna, međutim iznad raznolikosti definitvno svijetli jeftinost pive. Sistem je takav da se na festivalu plaća kuponima, kojih dobijete 10 za 300 čeških kruna, što bi vam otprilike bilo 90 kuna, dakle, 9 kuna po kuponu, dok pivo u festivalskom prostoru stoji upravo jedan kupon. Jasno vam je da uz ovako jeftin alkohol postoje i mase onesviještenih ljudi po festivalu. Koliko god je ružno za vidjeti, u usporedbi s poljskim OFF festivalom, gdje ne možete unijeti grickalicu za nokte niti otvorenu flašu vode, Brutal Assault je maksimalna sloboda koju možete imati.

Što se bendova tiče, prvi pogledan prvoga dana 19. Brutal Assault festivala bio je Church Of Misery. Radi se o japanskom stoner metal bendu, a kada Japanci dolaze u Europu otići ćete ih pogledati. Svaki japanski bend, bilo kojeg žanra, kojeg ste mogli, ili ćete moći gledati na ovim prostorima je genijalan. Ne znam je li to zbog toga što samo provjerena imena tamošnje scene mogu doći do ovdje, ili se radi o japanskom zraku koji inspirativno djeluje na glazbenike, ali glazba koju donose u ove krajeve definitivno djeluje egzotično-primamljivo. Uzmite za primjer par bendova: Mono (post rock), Sigh (black metal), Gallhammer (black/doom), pa na OFF festivalu viđeni Bo Ningen i Nisennenmondai. Dakle, radi se redom o izvrsnim bendovima, ali i o bendovima koji nisu neka kopija kolega sa zapada, već imaju svoj osebujan stil. Takav je i Church Of Misery, genijalan u svojoj jednostavnosti, vrlo jak i odličan stoner metal koji sviraju redom mršavi hipiji, s karizmatičnim vokalom i vrlo pametno korištenim klavijaturama, koje u momentima cvile nad glazbom. Jedan od koncerata festivala, a održan je u 14 sati. Psihodelija se vraća i vrlo je jaka.

Sljedeće što smo pogledali bio je Manegarm, švedski viking black metal, koji nas je prvenstveno privukao zbog ovog “black” u nazivu žanra, ali “viking” smo zanemarili.  Viking black je žanrovski naziv za black metal koji je pod jakim utjecajem nordijskog folklora, no ne samo u tekstovima već i u glazbi. Nastup benda bio je u redu, no malo nam je zasmetao ovaj folklor, kojeg imaju na matrici ili na klavijaturama.

Iako ga je Nikola pogledao kompletnog, nešto koncerta američkog melodničnog hardcore benda Ignite sam i sam pogledao. Ostao sam zadovoljan zvukom, glazba je OK, iako, reklo bi se, “nije moja šalica čaja”. Međutim najgore od svega jest to što se na ovom koncertu dogodilo prvo istinsko uvlačenje u guzicu publici. Pjevač je na stage doveo svojeg prijatelja koji “obožava” Slayer, bilo je još nekoliko sličnih situacija, no ne sjećam ih se kristalno da bih vam ih mogao parafrazirati. Svi su se složili da su ovakve situacije nepotrebne. Samo sviranje na metal festivalu znači i da među tom publikom postoji populacija koja će doći na taj specifičan koncert, ovakvi ispadi su stvarno nepotrebni.

Nakon Ignite-a nastupao je američki stoner/sludge metal bend Crowbar. Članovi benda su sami po sebi legende žanrova i nije mi jasno zašto mi njihov već drugi nastup na Brutal Assaultu nije bio dobar. Ljudi su se iz nedavnog koncerta u Močvari vraćali samo s riječima pohvale, međutim njihova glazba na festivalu je generalno nezanimljiva. Moguće da fali intimna atmosfera. Jasno je kako će nastup nekih bendova na glavnoj pozornici patiti zbog manjka iste.

Nadalje,  prvi pogledani bend ispod šatora (Metalgate pozornica) bio je britanski beatdown hardcore Brutality Will Prevail. Prednost u odnosu na glavne pozornice je definitivno atmosfera koju pruža zatvoreni prostor, zvuk je možebitno bolji, međutim sama pozornica nije toliko velika i ima limitirane vizualne efekte. Međutim, pogledanom bendu to nije smetalo, zvuk je bio dosad najbolji na festivalu, a i nešto jača verzija hardcorea metalce je privukla energijom, bez uvlačenja u guzicu koji je pružio Ignite.

Pogledano je i malo Suffocationa, međutim ostali smo zakinuti za stand-up kojeg je navodno držao vokal benda. Nisam pretjerani fan death metala pa možda i zato nisam ostao očaran nastupom, međutim koliko sam čuo, sa zvukom je sve bilo u redu, a nastup smo, kako bi malo odmorili, pogledali s “prirodnih” tribina koje su smještene nasuprot pozornica. Radi se o manjem brdašcu s klupama, a zbog lokacije tribina i velike koncentracije publike na nastupima od 20 do 23 sata, većinu headlinerskih koncerata ćemo pogledati od gore.

Koncert dana, uz onaj prvi, odradili su američki blackeri Inquisition. Genijalan prošlogodišnji album «Obscure Verses For The Multiverse» poslužio je kao podloga za genijalan nastup na Metalgate pozornici. Specifičan pucketajući vokal koji vibrira iznad samo gitare i bubnjeva genijalna je kombinacija za ljubitelje ovakvog sirovog zvuka. Kompletna sirovina zasjenjena je genijalnim «svemirskim» tekstovima, a intimnost šatorske pozornice dala je savršeni black metal zvuk.

Rekao sam sebi da Slayer na festivalu neću gledati. Iskreno, to je najdosadniji bend kojeg možete pogledati. Bez energije, bez ikakvog kontakta s publikom, bez ikakvog kretanja na pozornici, kompletan nastup je statičan. Čak niti bend više ne uživa u onome što radi. Nakon izbacivanja Lombarda i smrti Hannemana ovo je postao samo način za zaradu. Bio sam oduševljen nakon njihovog trećeg nastupa u Zagrebu koji sam pogledao, dakle prošlogodišnjeg koncerta u Tvornici, jer ipak je atmosfera bila malo intimnija i Araya je progovorio riječ-dvije, ali ovdje sam shvatio da se ne treba veseliti mrvicama. Slayer je trebao prestati svirati prije nekoliko godina, barem bi zadržali reputaciju.

Zatvaranje festivalskog dana ostavili smo za black metal. Prvi je na pozornici pod šatorom na pozornicu izlazio jedan od bendova koji su formirali norvešku scenu na početku devedesetih, Gehenna. Početni uvod na klavijaturama odavao je da nastup počinje s uvodnom pjesmom s legendarnog albuma naslovljenog “First Spell”. Ostatak nastupa zauzela je nova faza benda, u kojoj su se vratili blekerskim korijenima, s tog puta su skrenuli sredinom karijere, no nova izdanja zvuče obećavajuće.

Još bolji nastup priredio je nešto moderniji i sporiji, također norveški black metal bend Khold. Na glavnoj pozornici, pod okriljem noći, pojavio se bend s karizmatičnim vokalom Gardom, kod kojeg ćete odma zamijetiti specifičan corpse paint. Setlista je bila bazirana na nešto novijim stvarima, pošto nisam čuo da su odsvirali nešto s prvog albuma. Uz Curch Of Misery i Inquisition, Khold konkurira za nastup dana, iako s dosta boljom atmosferom za takav sablasan koncert.