novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

Cirkuska umjetnost: Više od šašave dekoracije – poznavanjem ljudskog tijela do katarze

Foto: Vidal Balielo Jr. (Pexels)
Vrijeme čitanja: 8 minute

Panem et circenses! Krilatica koja je obilježila dekadentan mentalitet puka carskoga Rima. Narod je za sreću trebao malo: žito za prehranu i organizirane besplatne cirkuske igre. Zadovoljene osnovne potrebe i zabava kao šlag na torti najbolja su omamljujuća sredstva za odvraćanja pažnje od problema. I danas je tako. Povoljno blato za zamazati oči prodaju upravo užitci. Da bi zabava imala pokriće, uvrštena je u svečanosti posvećene bogovima. Kako to obično biva, sakralna se uloga postepeno srozava i cirkus je poprimio svjetovni karakter.

Razvoj cirkuske umjetnosti u okvirima tradicionalne forme

Zlata vrijedne stvari potekle su iz Grčke, a usavršile se u Rimskom Carstvu. Cirkus je jedna od njih. U početku je podrazumijevao konjičke utrke upotpunjene dresiranim životinjama, žonglerima i akrobatima. Cijeli program, izveden u amfiteatru s elementima hipodroma, odražavao je svečani karakter. I poznata građevina, Circus Maximus, smješten između brežuljaka Palatina i Aventina, svojim je dimenzijama i monumentalnošću naglašavala važnost razonode u Starome Rimu. Zanimljivo je da je cirkus bio jedini javni događaj na kojemu muškarci i žene nisu morali biti odvojeni. Dakako, mjesta najbliže srcu zbivanja bila su rezervirana za plemstvo, a običan je puk sjedio u pozadini. Koncept cirkusa bio je gotovo uvijek isti. Trkači, konji i poneki klaun, dvokolice. Pravila, red i uštogljenost.

Najčešća je asocijacija na cirkus prugasti kružni šator primamljivog, elegantnog izgleda. Bajkovit je pridjev koji tražim. Takav oblik nastao je u Engleskoj krajem 18. stoljeća. Dramaturški i kazališni pristup novine su koje unosi u izvedbu. Time divljenje fizičkim sposobnostima pada u drugi plan i otvora se mjesto suvremenom cirkusu koji počinje kritizirati tradicionalni oblik. Glavno obilježje suvremenog cirkusa napuštanje je prakse uporabe životinja zbog često nehumanog tretiranja. Također, dresura se smatrala mučenjem životinja.

Foto: Cyrus Crossan (Unsplash)

Svaki početak kreće od sirovine koja zahtjeva obradu. Shodno tome, cirkus je počeo kao razonoda koja će izazvati divljenje snazi i kontroli prirodno utjelovljene divljine kod životinja. Na to dolaze klaunovi, žongleri i mađioničari. Zapravo, radilo se o unosnom obiteljskom biznisu pa bi djeca odmalena bila poučavana vještinama potrebnima za performans. Točke su morale fascinirati i ostaviti bez daha, izazvati napetost, što se postizalo dovođenjem divljih i egzotičnih životinja na scenu. U konačnici, cirkus je morao biti neskladno savršen. U suprotnom roditelji ne bi prijetili da će djecu prodati u cirkus nastave li s nepodopštinama. Trgovina djecom u svrhu robovskog rada zaista je postojala pa je možda i to izvor uporabe cirkusa u kontekstu prijetnje. Strahopoštovanja nije manjkalo. Držimo se onda radije izreke „pobjeći s cirkusom”.

Mračna strana cirkusa, pitanje humanosti, leptiri u liku gusjenica

Nekima je bijeg s cirkusom bio jedina prilika za prihvaćanje sebe. On je bio utočište marginaliziranim i društveno stigmatiziranim skupinama ljudi čije su neuobičajene posebnosti korištene kao atrakcija. Dan danas ljudi upiru prstom i u najsitniju razliku, hendikep ili neku drugu tjelesnu deformaciju. Čak i u pojave koje nisu „greška” u proizvodnji, već odraz individualnosti. Malo toga se promijenilo, a znatiželja je itekako komercijalan izvor ako joj se ponudi fascinacija. Sve monstruozno vani, u cirkusu je bilo poželjno. Jedan od najpoznatijih primjera zasigurno je Julia Pastrana, meksička plesačica s pojačanom dlakavošću koja je nastupala pod nazivom „Bradata i dlakava dama”. Nakon smrti, njezino je tijelo mumificirano te korišteno kao izložak uz tijelo mrtvoga sina pri čijem je porodu umrla. Koliko god to ružno zvučalo, tuđa neobičnost naša je zabava, stoga ne čudi da su se osobe s deformacijom lako proslavile.

Prije godinu ili dvije pogledao sam kratki film iz 2009., „The Butterfly Circus”. Radnja je smještena u Ameriku 1930-ih godina, u doba ekonomske krize. Ubacit ću kratki osvrt na bit radnje, no svakako ga preporučam pogledati. Traje svega 20-ak minuta.

Film prikazuje dva cirkusa, od kojih jedan ima ulogu galerije u kojoj su „izloženi” različiti tipovi ljudi, no naglasak nije na njihovoj ljepoti i sposobnostima, nego na nedostacima. Većina tih nedostataka medicinski su problem na koji pojedinac nije mogao utjecati jer se pojavio prilikom rođenja (žena s bradom, sestre spojenih tijela, čovjek bez ekstremiteta). Poniženo stoje prikazani kao bespomoćni što kod gledatelja izaziva sažaljenje ili podsmjehe te ruganje. Njihov „vlasnik” nema humani niti prijateljski odnos prema njima, već ih smatra sredstvom zarade, tijelom bez emocija. Ne grade međusobne prijateljske odnose, svatko je cjelina za sebe. Nezadovoljni su životom i situacijom u kojoj se nalaze, no ne osjećaju se dovoljno sposobnima pokušati nešto promijeniti jer su oduvijek označeni kao manje vrijedni te su s vremenom i sami usvojili istu sliku o sebi. Pasivno prihvaćaju biti odbačeni kao višak koji se, zbog svoje nesavršenosti, određene društveno nametnutim standardima, ne uklapa u cjelinu identičnih.

Jedan od njih, čovjek bez ekstremiteta, odlučio se na promjenu. Pobjegao je u drugi cirkus gdje je odmah uočio drastičnu razliku u odnosu na svoje prijašnje okruženje. Članovi Butterfly cirkusa bili su blisko, prijateljski povezani, osjećali su se prihvaćeno jedni od drugih i međusobne razlike smatrali su prednošću. Will je od njih mogao naučiti da svatko ima svoju tamnu stranu života, neku priču, no svojim ju trudom može promijeniti i upotrijebiti u svoju korist. Naučio je da ako nešto dovoljno želi, bez obzira na svoja ograničenja, može to ostvariti na alternativan način, što je dokazao prelazeći rijeku i isplivavši iz nje samostalno. Novi prijatelji su ga upozorili da se ne može vječno oslanjati na druge, već da mora skupiti dovoljno samopouzdanja da pokuša učiniti isto što i oni bez ograničenja. Shvatio je da neugledna gusjenica može postati slobodan, predivan leptir koji se ne vodi društveno poželjnim, prihvatljivim karakteristikama, ali na pomalo posebniji način, ostvaruje svoj cilj.

A sada, nakon male moralne digresije (mislim da ipak nosi melodiju zajedništva prijeko potrebnu ovom tipu umjetnosti), vratimo se na cirkus.

Od 1970-ih do danas – položaj žene, polemike oko tijela, tematika i izvedba

Suvremena cirkuska forma ujedinjuje tijelo i prostor. Ringovi i šatori zamijenjeni su kazalištem i kino dvoranama. Više ne postoji gledalište odvojeno od scene. Publika je dio performansa, participira u njemu što gradi kvalitetnije ozračje. Dolazi do kombiniranja umjetnosti. Ujedinjenjem glume, glazbe i plesa uz kvalitetnu scenografiju i kostimografiju, od cirkusa je stvoren interdisciplinarni spektakl. Vidljiv je odmak od komercijalnih tendencija. Cirkus postavlja pitanja i kritički se obraća svijetu kako bi ukazao na promjenu. Reprezentativno zastupa nenormativnost istražujući potencijale aktera u skladu s temom i uporabom rekvizita, talentom i umijećem. Stereotipna šašavost, koliko god unazađuje napredak, toliko otvara prostor apstrakciji i daje pokriće za kopanje po škakljivim temama.

Što se tiče položaja žena, zanimljivo je da su uživale slobodu te su mogle izvoditi egzotične i erotične točke. Izvan scene naglašavala se njihova ženstvenost te se nastojao sačuvati ugled stavljajući ih u kontekst klasičnih domaćica. Polemike nastaju oko ženine pojačane fizičke aktivnosti zbog koje su nerijetko imale mišićava, tada nazvana androgina, tijela. To nikako nije odgovaralo europskoj težnji ka poštenju, stoga se provodila cenzura. Nepostojanje odrednica izazvalo je brojna pitanja o tome kako treba izgledati tijelo cirkuskog umjetnika.

Foto: Conor Samuel (Unsplash)

Cirkuska umjetnost tijelo koristi u svrhu katarze, a ne u estetsku svrhu. Naglasak je na radnji. Dakle, tip tijela automatski ne može biti šabloniziran. Poruka igra glavnu ulogu, a oni koji ju prenose dužni su posegnuti za najpogodnijim scenskim rješenjem. Ono će ponekad zahtijevati propitkivanje fizičke izdržljivosti, sumanutu fleksibilnost, a tu i tamo će kao glavno izražajno sredstvo poslužiti estetika ružnoće. Kako god, svaka izvedba od performera iziskuje upornost i rad. Ne zaboravimo ni rizik od ozljeda te razinu zajedništva potrebnu kao preventivno sredstvo. U mazohističkom mehanizmu koji spaja nadmoć, figuru, znoj i svijest o opipljivosti tijela jedino je važan osjećaj bliskosti koji vibrira između scene i publike materijalizirajući nestvarno.

Što je s hrvatskom cirkuskom scenom?

Teatar CIRKUS Punkt umjetnička je organizacija koja spaja kazalište i suvremeni cirkus, a pojavila se uslijed najgore zapamćene godine. Teatar su osnovale Lidija Kraljić i Marijana Matoković, akademske glumice i lutkarice. Koristeći akrobatske vještine uz pratnju inovativnih metoda, kreiraju umjetničke projekte sa svrhom dopiranja do publike. Organiziraju i radionice iz područja glume, lutkarstva te cirkuskih vještina namijenjene svim uzrastima.

Od Marijane Matoković, umjetničke voditeljice Teatra CIRKUS Punkt, iz prve ruke saznajemo ponešto o povijesti cirkusa, njegovom razvoju i napredovanju u svijetu, ali i o problemima hrvatskog cirkusa.

Cirkus je stil života, na rubu, ali mora komunicirati s publikom.

Još od vremena kad je cirkus bio jednakost za šator i kroćenje životinja, u sebi je sadržavao ponajbolje umjetnike, akrobate, svojevrsne inovatore u izvedbenim umjetnostima i uvijek je bio u centru pažnje u nekom mjestu gdje gostuje. U 20. stoljeću dolazi do pojave pojma suvremeni cirkus koji objedinjuje širok spektar izvedbenih umjetnosti pa odjednom tu možete gledati predstave koje u sebi sadrže akrobacije, kontorcionizam, žongliranje, klaunovsku umjetnost, lutkarstvo, ples, trikove itd. Razvijalo se tako i razvija po svijetu sve više. Otvaraju se cirkuske škole, akademije, obrazuju se cirkuski umjetnici, pedagozi i kreiraju fascinantne predstave koje igraju diljem svijeta. Dolazi i do sve veće popularizacije kroz velike kompanije poput Cirque du Soleila, 7 Fingers, Compagnie du Hanneton…

A gdje je hrvatski cirkus u tome? Nemamo tradiciju poput Francuske ili Španjolske, ali imamo krug ljudi koji srčano rade na izgradnji cirkuske scene. Prije desetak godine centralizirano u Zagrebu, a sad već hrabro kroče velikim koracima i umjetnici iz Splita, Rijeke, Pule u svojim projektima. Još uvijek smo maleni, nemamo adekvatne škole niti kadar za edukacije, ali pišu se projekti, dovode se učitelji izvana, dovode se i predstave, sve u svrhu razvoja publike. Spomenula bih tu svakako poznati Festival novog cirkusa koji je obilježio generacije u Zagrebu, zatim udruge koje se bave cirkuskim vještinama i edukacijama CIRKORAMA, Triko Cirkus Teatar, ROOM 100, Cirkus Kolektiv, Čarobnjakov šešir, Cirkultura i nešto novije – Tricycle trauma, CIRK Pozor, Loop Cirkus, a uz njih i puno pojedinaca koji razvijaju svoje točke i predstave. Pogotovo posljednjih godina cirkuska scena cvate i razvija se. Na odličnom tragu je novoosnovani diplomski studij neverbalnog teatra u Osijeku koji bi mogao u budućnosti postati baza za edukaciju za umjetnike suvremenog cirkusa.

Foto: teatarcirkuspunkt.hr

Nama u Teatru CIRKUS Punkt, kao novoosnovanoj umjetničkoj organizaciji koja spaja kazalište i cirkus zanimljivo je kreirati autorske projekte koji objedinjuju te dvije vrste umjetnosti. Kako spojiti kazališnost, priču, dramaturgiju zajedno s vještinom, emocijom u projektima za djecu i odrasle? Baziramo svoje znanje stečeno na Umjetničkoj akademiji u Osijeku iz područja glume i lutkarstva i s druge strane znanje s brojnih radionica iz područja klauniranja i fizičkog teatra. Želja nam je raditi projekte koji su neverbalni tako da možemo gostovati i na festivalima van Hrvatske. Upoznati se s drugim umjetnicima i povezati s drugim organizacijama koje imaju slične pothvate.

Osnovni problemi na hrvatskoj sceni su manjak financijskih resursa koji bi podržali veće projekte koji bi uključivali veće produkcijske zahvate, dovođenje kadra izvana i manjak mjesta gdje se mogu izvoditi takve predstave. Kada usporedite tradiciju jednog festivala u Avignonu gdje se svake godine u 3 tjedna prikaže oko 1500 predstava koje su cirkuskog karaktera i u Hrvatskoj svega 10-ak festivala koji nude takav sadržaj, onda shvatite koliko je ta scena razvijenija u Francuskoj ili u drugim europskim zemljama.

Želja nam je da što više kazališta i gradskih institucija prepozna ljepotu i moć izričaja kvalitetnog suvremenog cirkusa i nadamo se da će prepoznati potencijal takve vrste umjetnosti koju može uvesti i u svoj repertoar. A do tada gradimo vlastite produkcije koje mogu gostovati u svim mjestima, razumljive su publici i oduševljavaju svojim sadržajem i načinom izvedbi.

Foto: teatarcirkuspunkt.hr

Nakon ovoga iscrpnog i poučnog komentara, jasno je da, kao i obično, veći dio posla leži na leđima umjetnika. Ako želiš nešto pokrenuti, snađi se. Kod nas je još uvijek vidljivo banaliziranje umjetnosti koja nije razumljiva na prvi pogled. Iako omogućuje istraživanje identiteta stavljajući čovjeka u kaos svakodnevne borbe, suočavanje i osvješćivanje nisu najpopularnije teme. Humoristična podloga izaziva kontraefekt (do mozga je) pa je javnost sklonija osporavanju umjetničke vrijednosti nego pružanju podrške.

Ali evo, granice ljudskih mogućnosti ne stoje, već se aktivno gibaju pa možda dosadašnje pripisivanje trivijalnosti prijeđe u razumijevanje promišljenog sistema uz koji stoji ogromna količina truda i napora. Daleko smo od svjetskog standarda, ali slijedimo ga bar izdaleka. Više se ne radi o kiču, šarenilu i kaotičnosti bez smisla i poante. Sada je to ozbiljna izvedbena umjetnost koja se služi svim mogućim sredstvima da bi nas transformirala.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari