novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

CLIMAX: Najljepši loši trip

climax
Vrijeme čitanja: 3 minute

Ovaj produženi vikend i Noć vještica idealno su vrijeme za podsjetiti se i pogledati neke starije horore. Jedan od njih je i „Climax“ Gaspara Noéa iz 2018. godine. Makar bliži svojevrsnom dokumentarcu nego hororu, svejedno je vrijedan gledanja i daleko od toga da nema šokantnih i neugodnih scena.

Minimum priče

Noé se ovim filmom okušao u nešto drugačijem projektu od svojih ostalih. Inspiriran pričom o plesnoj grupi koja je stvarno bila drogirana LSD-om sredinom 90-ih u Francuskoj Noé odlučuje napraviti film posvećen plesu. „Climax” prati grupu od desetak plesača i plesačica koji su, usred zime, na probi u napuštenoj školi. Nakon završetka probe kreće afterparty na kojem se poslužuje sangrija u koju je netko ubacio LSD koji je onda katalizator za događaje koji slijede. Pod utjecajem LSD-a svi problemi i mjesta sukoba u grupi izlaze na vidjelo. Tako Omara izbacuju van na hladnoću pod optužbom da ih je on nadrogirao. A zapravo je smetao Tayloru jer se viđao s njegovom sestrom, prema kojoj, malo kasnije saznajemo, je i Taylor seksualno privučen.

Sljedeća žrtva izbezumljene rulje je Lou, jedina druga osoba koja nije pila sangriju. Zbog toga je i optužena, ali saznajemo da nije pila zbog svoje trudnoće. Nitko joj u grupi, osim Selve, ne vjeruje te je napadnu. Ona pod pritiskom zabije komad stakla u trbuh i pokuša se ubiti, ali Eva ju spriječi. Likovima Selve, Lou i Emmanuelle Noé u priču ubacuje temu roditeljstva. Selva koja je imala abortus, Lou koja je trudna i Emmanuelle koja je na probu dovela svojega sina. Ali osim toga i nije puno napravljeno s tom temom. Film sam po sebi nije nekakva alegorija na tu tematiku. Od Emmanuellinog sina dobili smo lajtmotiv koji se pojavljuje sporadično u obliku njegovog plakanja i deranja iz zaključane prostorije, gdje ga je majka stavila kako bi ga zaštitila.

climax
Foto: YouTube screenshot

Maksimum forme

Prema kraju filma situacija sve više i više izmiče kontroli dok ne kulminira scenom masovne ekstaze na plesnom podiju, koja zaokružuje razvoj situacije s početka filma gdje smo mogli vidjeti odlično koreografiran ples. I tu se nalazi najveći plus filma: vizualnost.

Noé je odlučio zaposliti isključivo plesače za ovaj film, ni jednog glumca. Zbog svojeg fokusa na čisto vizualno, Noé nije ni napisao scenarij, odnosno dijaloge za likove. Prema njegovim riječima likovi su se razvijali usporedno sa snimanjem prema prohtjevima plesača. Ta odluka je potom urodila, uz iznimno objektivnu, hladnu kameru, dojmom da je ovo više dokumentarac nego igrani film. Razgovori na početku filma između likova imaju iskrenost i neugodnost koju ne bi imali da su zapisani.

Još jedan faktor koji pridonosi realizmu je i mali broj kadrova u filmu. Prvi ples i zapravo uvod filma jedan su kadar od 13 minuta, u kojem se kamera priključuje plesačima sa svojim pokretima te tako postaje dio koreografije. Kasnije u filmu slijedi i kadar od 45 minuta u kojem kamera skače s lika na lika kako se i oni kreću po prostoriji. Upravo ta fluidnost kamere i njeno kretanje po mračnim, crveno ili zeleno osvjetljenim hodnicima i čini ovaj film zanimljivim. Zbog gotovo nepostojeće priče i režije koja je dala veliku slobodu glumcima Noé se morao pobrinuti da kamera bude nešto posebno i uspio je. Osim toga važan je i detalj da u bilo kojem dijalogu tijekom filma Noé ne koristi rezove već prilagođava kadar sugovornicima.

Vrijedan pokušaj

„Climax“ koliko god koketira s hororom ipak to možda nije. Ono što definitivno jesr je mjuzikl, ali ne gdje su pjesme u prvom planu već ples, odnosno pokret. Noé je uspio u naumu i napravio je neugodnu, na momente šokantnu atmosferu, ali što je puno važnije napravio je vizualno zanimljiv moderan pokušaj mjuzikla. Možda nije toliko zanimljiv na drugo ili treće gledanje, no isplati ga se bar jednom pogledati i prepustiti se simfoniji koja se polako pretvara u kakofoniju.

Be social
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari