CORPUS CHRISTI: I film može biti molitva
„Corpus Christi”, u poljskom originalu „Boże Ciało”, premijerno je prikazan na venecijanskom filmskom festivalu 2019. godine. Imao je svojevrsnu nesreću u sreći da bude nominiran za Oscara za najbolji strani film baš u godini „Parazita”. Možda je i zbog toga malčice prošao, kako bi se reklo, ispod radara. Ipak, ovog ljeta hrvatska je publika konačno dobila priliku da ga pogleda u nešto većem broju, a redatelj Jan Komasa i scenarist Mateusz Pacewicz tu su priliku svakako zaslužili.
Naime, riječ je o filmu koji se ne gleda s pola oka, žvačući kokice. „Corpus Christi” poziva publiku da razmišlja, smije se, osjeća. I tišina može biti molitva, kaže glavni lik u filmu, dok se pretvara (ili ne pretvara) da je svećenik. Svaki ”pobožni” filmofil složio bi se, nakon svih emocionalnih prevrata koje dobra filmska priča u njemu može izazvati, da i film može biti molitva.
Film za hrvatsku publiku
Važno je progovarati o onom najbolnijem, poput pedofilije u Crkvi. Mnogo je sjajnih filmova koji se i dalje s razlogom bave tom temom, poput prije nekoliko mjeseci prikazivane francuske drame „Bogu hvala”, inspirirane istinitim događajima. No, države poput Poljske već i bez skandala imaju bogat i složen odnos sa Crkvom. Kao i države poput Hrvatske, što nas zapravo čini idealnom publikom za „Corpus Christi”. Primjerice, riječka je publika film gledala u predivnom prostoru Ljetnog Art-Kina posuđenom od – kapucinskog samostana.
Složena kulturološka isprepletenost sa Crkvom na svim razinama svakako ostavlja dubok trag. Kada Daniel u popravnom domu koji vode crkveni djelatnici zapjeva ”Gospodin je pastir moj” sjećanja na godine slušanja takvih pripjeva na vjeronauku i misama čine scenu posebno zabavnom.
Još neka nepisana, a ipak dobro poznata pravila filmu „Corpus Christi” daju poseban šarm. Lidia tako utjelovljuje onu stariju ženu koja valjda postoji u svakoj župi, a koja vjernicima u nekim stvarima predstavlja veći autoritet od samog župnika ili barem od novopridošlih mladih svećenika. Dvadesetogodišnjem Danielu asimilacija u župu pak vrlo brzo polazi za rukom, no istina je da je on zapravo, zbog zločina koje je počinio kao maloljetnik, u poziciji da ga nijedno sjemenište neće primiti. Iskoristivši zbrku nastalu zbog lošeg zdravstvenog stanja župnika alkoholičara, Daniel se lažno predstavlja te zapravo ”ilegalno” počinje voditi mise. No, lažući da je svećenik zadobiva iskrenu naklonost župljana, koje osvaja svojim pomalo nekonvencionalnim metodama.
(Be)smrtni grijeh licemjerja
Prikaz prepoznatljivih sitnica iz života prosječne župe najduhovitija je, a možda i najjača strana filma „Corpus Christi”. Da se oslonim na stvarni život, moja sjećanja na grafoskop koji je tada bio vrhunac tehnologije na misi čine još duhovitijima detalje u filmu poput automatiziranog lika Marije koji se ritualno otkriva nakon što se daljinskim upravljačem pokrene mehanizam. Da i ne spominjem tragikomičan prikaz umiruće žene kojoj Daniel daje svoje prvo bolesničko pomazanje. Ona leži ispod neonske Marije koja kao da je ispala iz subverzivno uređenog kluba (riječke Crkve, možda).
Zaneseni Daniel na misi se radosno poput djeteta igra posvećenom vodicom. Druži se sa svojim vršnjacima, šarmira mlađe mještane te osvaja povjerenje starijih. Pridružuje im se i u tugovanju zbog tragedije u kojoj je šestero mladih ljudi izgubilo život. Vozača drugog automobila, koji je također poginuo u toj nesreći, lokalci odbijaju pokopati na mjesnom groblju. Smatraju ga pijanicom i ubojicom koji je pokosio nedužne mlade živote. Daniel ubrzo saznaje da je situacija vjerojatno bila obrnuta te da je on zapravo bio trijezan, za razliku od mlade ekipe. Spremnost da vjernici s lakoćom osude jednog od svojih i uskrate mu kršćanski oprost tragedija je svoje vrste. Karakteristična za Crkvu. Puno je župljana, a malo vjernika, kako župnik odmah i priznaje Danielu.
Filmu „Corpus Christi” kršćanski su portali, naravno, uputili oštre kritike zbog toga. Zanimljivo je da religija u kojoj krivnja igra zastrašujuće veliku ulogu istovremeno toliko zazire od samokritike. Jer ovaj film moglo bi se nazvati upravo samokritikom jednog društva u kojem Crkva igra važnu ulogu. Obično se to čini preko dobro poznatih ”velikih” tema. Spomenimo samo celibat ili nemogućnost da se žene, koje praktički rukovode brojnim župama, zarede. Pa sve do onih još šokantnijih tema kao što je tužna činjenica da se pedofilija u Crkvi pokušava pripisati homoseksualcima. No, i prije no što dođe do tih tema prosječna osoba odgojena u katoličkom duhu tijekom odrastanja već mnogo puta bude šokirana nekim manjim, ali svejedno moćnim skandalima. Blatantno kršćansko licemjerje svakako je jedan od njih.
Potresna svakodnevica
Šteta, jer crkvene zajednice, pogotovo u malim mjestima, razočaranje izazivaju upravo zato što zapravo imaju ogromnu moć da čine dobro. Daniel, koji gotovo intuitivno slijedi Kristov nauk, možda je grješnik, ali je zaista i sve ono što bi svećenik trebao biti, a često nije. No, njega, nakon otkrivanja prijevare o identitetu, crkveni autoriteti neće prebaciti u drugu župu, kako često čine s ljudima kojima je zaista mjesto u zatvoru, već će ga vratiti u poziciju iz koje je gotovo nemoguće da izgradi život za sebe, a kamoli da pomogne drugima. Ipak, čitav taj zaokružen proces, pri kojem otkrivamo i ponešto o njegovoj prošlosti, nije toliko vješto prikazan koliko je to početak filma, njegovi realistični i humoristični dijelovi te neki od odnosa koji se razvijaju među likovima.
Među sitna posrnuća filma može se ubrojiti i pomalo nepotrebna Tomasova romansa s Lidijinom kćeri Elizom. Ako ćemo biblijski, Tomas je više nekakav Savao koji postaje Pavao nego Adam, tako da mu možda ova Eva i nije bila potrebna. Iako izričito izražava stav da je celibat bemislen – doduše, napominje i da bi svećenici, ako već postoje pravila, trebali pridržavati ih se – za slanje te poruke dovoljan je bio njegov seksualni susret sa studenticom psihologije koja mu se žali na svoj težak fakultet. Taj lik je sam po sebi još jedna uspješna mini parodija svakodnevice, u čemu je „Corpus Christi” najjači. No, izostaviti stereotipnu ljubavnu pričicu i dalje je očito radikalan potez za svijet filma.
Unatoč toj zamjerci te spomenutom izostanku prirodnije zaokruženosti i finaliziranja radnje, sve u svemu, možemo reći – bravo, Poljaci. Hoćemo još. Tragikomični začarani krugovi naših malih svakodnevica nepresušno su potencijalno vrelo odličnih priča. „Corpus Christi” ih je sjajno prikazao. Festival mediteranskog filma Split pripremio je pak kreativnu džepnu uspomenu koju su gledatelji dobili na poklon uz ulaznicu. Putnu pepeljaru s podsjetnikom da je i tišina molitva. Red molitve, red poroka, a sve simbolično zapakirano uz dobar film – tako se to radi. Tako se predstavlja svoju kulturu, tako se svađa s njom i tako male filmografije pružaju velike stvari.
