MISBEHAVIOUR: Izbor za Miss svijeta u tupim raljama feminizma
Misbehaviour, redateljice Phillipe Lowthorpe, vodi nas u London prije pet desetljeća. Točnije, na izbor za Miss svijeta 1970. godine. Filmovi o izborima ljepote, koliko god se međusobno razlikovali, kao da na koncu uvijek nekako progovaraju iz iste pozicije. Drop Dead Gorgeous, Little Miss Sunshine, Miss Congeniality… Nekad prevlada satira, nekad laganu prevagu odnese kritika društva, no na kraju sve nekako uvijek završi na njihovoj ugodnoj i prije svega zabavnoj kombinaciji. Ni Misbehaviour, koji se temelji na stvarnim osobama i događajima, u tome nije iznimka.
No, Misbehaviour otvara velik broj pitanja. Počevši od povjesničarke Sally Alexander (odlična Keira Knightley), koja je glavni lik filma. Nju je najbolje opisala jedna kolegica feministica rekavši da je najveća buržujka koju poznaje, čak i dok je u zatvoru. Ona je zaista savršena predstavnica klasičnog, bijelog feminizma dobrostojeće srednje klase, onog koji je u borbi protiv norme već i sam postao norma. Razvedena je, majka joj pomaže u odgoju kćeri, u vezi se ne potčinjava očekivanjima partnera, a u kasnim dvadesetima odlučuje nastaviti obrazovanje. Zaista je iritantno gledati neke nepravde kojima je izložena, primjerice, kako ju muški kolege redovito nadglasavaju na sastancima. S druge strane, s guštom pratimo i one scene u kojima ju manje privilegirane žene spuštaju na zemlju, što posebno vješto čini njena majka.
Izbjegavanje karikatura
Naime, upravo u scenama koje su pripale feministicama nailazimo na više klišeja nego kada je riječ o scenama s natjecateljicama izbora. To je ugodno osvježenje, no Misbehaviour bi itekako mnogo dobio da je i toj nekolicini klišeja ostavio nešto manje prostora. Snažnijih dijelova filma tada bi možda bilo više. Poput Sallyne svađe s majkom u kojoj obje argumentirano propituju nerješiv problem toga može li žena zaista imati sve. Snažno je prikazano koliko Sally zdravo za gotovo uzima svoju majku kao primjer toga kako žena ne bi morala živjeti, dok upravo njoj u velikoj mjeri duguje to što ona sama može živjeti drugačije.
Feminističke udruge prikazane u filmu djeluju vrlo prepoznatljivo. Članice su mahom studentice umjetničkih smjerova koje protestiraju grafitima, letcima i sličnim oružjima. S druge strane, Keirina Sally je štreberica koja se želi boriti legalnim putem. Ona feministicama otkriva moć legalnih medijskih kanala te ljepšu odjeću u kojoj će se moći prošvercati u ”neprijateljsku bazu”. One pak, zauzvrat, već postojeću buntovnicu u njoj čine nešto manje uštogljenom, a više tolerantnom.
Sve je to divno i krasno. No, jedan je od najjačih argumenata koje Sally ima protiv izbora za Miss svijeta što se jedno natjecanje u kojem djevojke javno mjere i ocjenjuju na temelju izgleda predstavlja kao obiteljski program. Možda bi ta poruka odjeknula jače da nije smještena u film koji je i sam osmišljen kao vrlo tipična lagana dramica u kojoj također može uživati cijela obitelj. Nekoliko je scena koje od toga pomalo odudaraju te navode na dublje propitivanje, no ponekad se čini da su one u Misbehaviour zalutale slučajno. Vjerojatno nisu, no mogle su biti više razrađene.
Crno-bijeli svijet
Scene iza kulisa samog izbora su zanimljive i šteta je što neki likovi nisu dobili malo veći komad radnje za sebe. Primjerice, Jennifer Hosten, predstavnica Grenade, koja je ponijela titulu (nije spoiler ako se to zaista dogodilo prije 50 godina). Ona je maštala o karijeri u novinarstvu, no iskoristila je priliku da postane ni manje ni više nego diplomatkinja. U filmu ju je decentno odglumila odlična Gugu Mbwatha-Raw. Zanimljiva je i interakcija između Sally i Jennifer koja se odvije u ženskom wc-u pri kraju filma. Sally po stoti put ponovi da akcije feministica nisu usmjerene protiv natjecateljica izbora, već protiv patrijarhata. Jennifer joj na to kaže da će brojne djevojčice diljem svijeta vidjeti nju, pobjednicu koja nije bjelkinja, te pomisliti da će se jednoga dana i njima otvoriti neka dotad zatvorena vrata.
Sally odgovara da to razumije, no i dalje misli da nametanjem standarda ljepote po kojima patrijarhalno društvo prosuđuje žene vrata dugoročno ostaju zatvorena za sve. Ta je scena slična ranije spomenutoj raspravi Sally i njene majke, uglavnom po tome što ostavlja snažan dojam. Nažalost, i sjajan dojam već viđenog. Ne samo na filmu već i u stvarnom životu. Sve te teme redovito prelazimo već godinama, no nekako i dalje ostajemo na površini. Više se ne otvaraju ni novi slojevi skriveni ispod starih problema, već su svi skupa zastarjeli. A rješenja i dalje nema.
Zato kraj filma ostavlja pomalo gorak okus u ustima, iako se ne čini da mu je to bila namjera. Kao da nas arhivske snimke djevojaka koje su prouzročile maleni kaos na Izboru za Miss pokušavaju uvjeriti u uspjeh pokreta. Sjajno je što je nekoliko mjeseci kasnije zaista održan prvi veliki marš za ženska prava u Londonu, bez sumnje. S druge strane, sudbina brojnih ženskih likova kojima su rasne i klasne prilike dodatno otežavale život, nije se pretjerano promijenila. Misbehaviour kao da ni sam ne zna što bi s tim. Šteta, jer upravo je to mogao biti njegov najjači aspekt, da je bilo nešto više subverzivnosti i ironije.
Prepuštenost slučaju
Film nam u odjavi poručuje da borba protiv patrijarhata traje i dalje. No, često više nenamjerno nego namjerno, Misbehaviour poručuje još nešto. Neriješeni konflikti unutar same borbe podjednako su izdržljivi i uporni u trajanju. Sve u svemu, riječ je o simpatičnom filmu koji bi zaista bio manje simpatičan da je u većoj mjeri forsirao prožvakanu političku korektnost i zastupljenost svih ideja. S druge pak strane, feministički film koji – iako progovara o 1970. – izlazi 2020. godine, ipak se trebao dosjetiti kako ponuditi još malo više.
