MATER: Ni dovoljno ”svetski”, a ni dovoljno ”naše”

„Mater”, debitantski dugometražni film redatelja Jure Pavlovića, ušao je u kinodvorane diljem Hrvatske praćen pohvalama kritike. S Pulskog filmskog festivala „Mater” je tako otišla s četiri nagrade u ruci. Daria Lorenci – Flatz nagrađena je Zlatnom Arenom za najbolju žensku ulogu. Uz još dvije Arene, za oblikovanje zvuka i kameru, Pavlović se okitio i Brezom, nagradom za najboljeg debitanta.

Nagrade su potvrdile ono što brojni kritičari skloni ovom filmu naglašavaju, a to je da je „Mater” festivalski film. No, što to zapravo znači? U razgovoru s publikom nakon premijere filma u riječkom Art-kinu, Pavlović je izjavio da festivali ne vole univerzalne priče malih zemalja. Pozvao je riječku publiku da se prisjeti kada su posljednji put pogledali, primjerice, estonski ljubavni film. Zaključio je da za to vjerojatno nisu imali puno prilika, iako takvih filmova ima i dobri su.

Ne ulazeći dublje u problematiku snimanja filmova koji će stranim festivalima biti dovoljno bliski da ih prigrle, a opet dovoljno ”egzotični” da budu i prepoznatljivo (u ovom slučaju) hrvatski, ostaje upitno koliko je „Mater” u tom aspektu uspješan film. Pavlović naziva „Mater” univerzalnom pričom koja je ipak prožeta poetikom hrvatske svakodnevice. No, meni su te riječi pomogle da shvatim da je baš to ono što mi u ovom filmu zapravo nedostaje.

Red Mahlera, red Narodnog radija

Naprotiv, čini mi se da Pavlović nije dopustio da „Mater” bude prožeta poetikom hrvatske svakodnevice, a ni poetikom općenito. Na neki je način to i sam potvrdio, odgovorivši na usporedbu moderatorice riječkog art-kina s poetikom filmova iranske kinematografije. Rekao je da se vodio time da je naša ”poetika” grublja. No, moram priznati da mi je, gledajući film, nedostajalo i poetike i grubosti. Red hrvatske zabavne glazbe pa red klasične glazbe. Red Dalmacije pa red Njemačke. Promišljeni redovi ne izazivaju dojam prožimanja. Za prožimanje treba manje kalkulirati, a više riskirati.

Zanimljiv je podatak da je velik broj uloga u filmu Pavlović povjerio naturščicima. O tome je na premijeri progovorila i Neva Rošić koja tumači ”mater” lika Darie Lorenci-Flatz, zapravo drugi glavni lik u filmu. Fizioterapeut se u filmu pojavio kao fizioterapeut, odvjetnik kao odvjetnik… zapravo, gotovo jedino mater (jednu i drugu) tumači glumica. Rošić je otkrila da su naturščici u velikoj mjeri improvizirali, te tako ponekad odveli scenu u posve drugačijem smjeru od prvotno zamišljenog. No, zanimljivo je to što su baš te scene, poput zabavnog posjeta odvjetniku ili u prvi mah duhovitog, a na koncu potresnog posjeta staračkom domu, bile više ”filmske” od onih između majke i kćeri.

Odnos između majke i kćeri zaista je prikazan na univerzalan način (na koncu, Rošić kaže da su joj grčke tragedije pomogle u ostvarenju uloge). No, mnogo je toga izgubljeno u prijevodu tog odnosa s hrvatskog na univerzalan jezik festivalskog filma. Kada kći prigovori majci da nije upisala medicinu jer joj je ona rekla da se muška djeca obrazuju za sebe, a ženska za drugog, to naprosto nema oštrinu originalnosti (kakvu, primjerice, ima želja štićenice staračkog doma za štrikom na koji bi se mogla ”obisit”), ali ni težinu univerzalnosti tog odnosa kakvu smo već vidjeli u filmskim klasicima poput „Jesenje sonate”. Sjajnom je kamerom – pred kojom kći okreće leđa mutnoj, ali upečatljivoj majci, svojem okruženju, ali i gledateljima – snimljen taj odnos. Vrlo je dobrim glumačkim izvedbama prikazan. Nažalost, ne hrani ga dovoljno bogat scenarij.

Ni ”svetski ” ni “naše”

Na kraju je teže gledati (i previše) uvjerljivo prikazanu monotoniju odnosa nego mučninu i bol koji su njime izazvani. Najveći je smijeh kod riječke publike izazvala Pavlovićeva izjava da je već snimio kratkometražni film o odnosu između oca i sina, no odnos majke i kćeri zahtijevao je dugometražni. Šteta je što tu kompleknost koju je prepoznao, sputan pravilima festivalske igre, nije podjednako kompleksno i prikazao. Na koncu, poigravanje konvencijama neophodno je za uvjerljivo ”igranje na” balkanski mentalitet. Puno više nego poigravanje kamerom, glumcima i naturščicima ili pak realnim detaljima do te mjere da scene ponekad izgledaju kao da pripadaju dokumentarnom filmu. (Što je posve u redu, no nije ono što „Mater” navodno želi biti.)

Da se razumijemo, „Mater” je, uz sve zamjerke, dobar film. No, postoji vrlo velika mogućnost da bi bio još puno bolji da se manje trudio biti tipičan ”svetski-a-naše” dobar festivalac.