“Daleko od svega” (Auguste): Melodiozan proljetni vjetar
Početkom svibnja zagrebački duo Auguste objavio je svoj drugi studijski album “Daleko od svega”. Početna pretpostavka koja se tiče datuma izlaska albuma sigurno je ciljano proljetno doba, stvoreno za pop tematiku, uz laganije ritmove i lepršave glasove glavnih i odgovornih – Gordane Marković i Ivane Lulić. Ono što novi album postavlja dublje od prvijenca “Sve što je nekada bilo važno” još je intimnija lirika, veća razigranost instrumenata i razrađenost produkcije te zavodljivost koju pjesme luče svakim svojim tonom.
Zavodljivost je mnogim izvođačima baš ona karakteristika koju bezuspješno pokušavaju pronaći u svom izrazu. Auguste svojim glasovima zavode toliko lakše zbog toga što se kod pjesama osjeća doza spontanosti i iskrenosti, bez velikih amplituda između sjajnih i manje uspješnih brojeva. Prednost im je izmjena u ulozi glavnog vokala, a bend donosi određenu dozu promjene atmosfere i ritma u dijelovima albuma koji to zahtijevaju. Tu ponajviše mislim na ključne pjesme poput Pomalo, Čuda, Poslat ćeš ga daleko i Ruke.
Puno toga, bez velikih riječi
S četiri takve pjesme koje vas iznova iznenade, probude, očaraju i “razbiju tišinu”, slušanje praktički prođe u sekundi. Ipak, da se vratimo nešto više na toliko neuobičajen lirski izričaj. Jednostavan i besprijekoran pjevački flow, bez velikih riječi, s ljubavnim i intimnim temama uobličenima u prirodno okružje, gdje čas dominira gitara, čas klavijature, za Auguste ujedno znači i razvijanje svog stila.
Ponekad me Auguste podsjete na Meritas, ponajviše glasovnim ispreplitanjima, dok stihovi koji govore o mnogima bliskim osjećajima ostaju u domeni sveprisutne pop tišine koja vlada iz prikrajka. Mnoge stvari kao da pričaju o nekim mogućim hipotetskim situacijama, budućim događajima i traženju cilja u kojeg ne možemo biti posve sigurni. To bi značilo i stalno kretanje kroz život, slobodu u cijelosti i nekom skrivenom pritisku koji nailazi kada se istražuje teren kojeg ne poznajemo.
Dualnost jedne pjesme
Pomalo je ono što Auguste čini autentičnima među mnogima. Klavijature u uvodu pjesme polako se nadograđuju Gordaninim glasom (“Opet čekam tvoju ljubav…”), zatim ulazi Ivana prije samog vrhunca i sjedinjavanja svih instrumenata pa ponovnog vraćanja smiraju koji se događa na samoj sredini. Zatim ponovno kreće ispočetka…
Repeticija koja se u pjesmi događa pokazuje dualnost, dva lica koja su objedinjena u jednoj jedinoj pjesmi. Smatram da se to ne čini zbog dobivanja dovoljno prostora za pokazivanje svakog člana sastava, već zbog onoga što se dobiva na samome kraju. Ponovno pomirenje i zaokruženost koja se nijansirano preklapa u Čuda.
Ruke se doimaju kao najčvršći dio albuma u koji su “najjače” uključeni svi instrumenti, s posebnim naglaskom na bubnjeve koji daju ultimativni brži tempo pa samim time i tjeraju vokale da kroz pjesmu ispričaju svoju metaforičku priču (“Jutra će i dalje postojati…”). Iako se Prosinac nekako najmanje uklapa u izdanje, on na sebi svojstven način zatvara album i čini prekretnicu za dalje.
Poneka osobna ispovijest, poneka zajednička, kada govore o Nama, Tebi i Njemu. To izrečeno On ili Ona u pjesmama predstavlja onaj unutarnji glas koji govori umjesto samih subjekata. Auguste su osim svojih osobnih priča predočile puno širu sliku raznih ljudi, stvari i pojava koje kroz život dolaze i prolaze. Zato je “Daleko od svega” njihovo rješenje za sve probleme. Kao vjetar u topli dan, svojim melodijama i glasovima čine odmak od stvarnosti i uče nas uživanju u jednostavnosti glazbe.