Deni Sanković: „Život u koferu i neizvjesnost tjerali su me da dajem sve više i više”
„Kad sam bio mali i kada bi mi dolazili prijatelji u goste, ulazio bih u ormar i izlazio kao netko drugi”, riječi su kojima mladi riječki glumac Deni Sanković opisuje svoj prvi susret s glumom. Za kratkog boravka u ormaru, njegovim je (tada dječačkim) umom kolalo milijun pitanja: kada izaći, tiho ili uz zvuk vješalica, polako ili naglo, u kojem kostimu, kao jedna ili više osoba, kako poletjeti… Sva ta pitanja javljala su se u svrhu što vjerodostojnijeg prikaza lika.
U međuvremenu, Deni je glumu pretvorio u profesionalni poziv, no dječačku znatiželju u istraživanju i promišljanju scenskih izražajnih sredstava zadržao je do danas. Tako svakom angažmanu pristupa odgovorno, s osmijehom i žarom, a te su osobine uz radni optimizam i volju za konstantnim napredovanjem lajtmotivi njegove ličnosti.
Nekad slobodni umjetnik, a danas stalni član ansambla drame riječkog HNK, ovaj perspektivni glumac kroz razgovor nam je približio svoje karijerne početke i prokomentirao trenutne angažmane, a usput otkrio kako ga gluma, scensko okruženje te raznovrsni projekti i suradnje s kolegama iznova čine vedrim, motiviranim i entuzijastičnim.
Za početak jedno opuštenije pitanje… Ljeto se bliži kraju, a vjerujem da si uz posao pronašao nešto vremena za turizam i rekreaciju. Kako si proveo godišnji odmor?
Ljeto sam dočekao snimajući jedan strani projekt na Braču. Riječ je o TV seriji i to je mi je prvo takvo iskustvo. Imao sam priliku raditi sa sjajnom filmskom ekipom i divnim ljudima, a uz to upoznati nevjerojatne ljepote Brača. Zahvalan sam na toj prilici i nadam se da će ih biti više, jako me raduje provoditi vrijeme na setu i upoznavati sebe i druge kroz takav način rada.
Najbolje se osjećam dok sam u pokretu, a ljeto me tjera da se još više krećem, koliko mogu. Imao sam priliku otići na par koncerata nevjerojatnih glazbenika poput Florence u Puli i Måneskin u Rimu. Prekrasno je ponovno imati mogućnost biti na koncertu bez ikakvih mjera.
Već treću godinu zaredom igrao sam jednu od meni najdražih uloga – Jeana u predstavi „Nosorog” koja se izvodi u teatru Ulysses na Brijunima, a onda su uslijedili uzbudljivi planovi godišnjeg odmora. Ljeto je vrijeme kada je lakše vidjeti se s prijateljima koji znaju doći u Rijeku, pa se radujem dugo iščekivanim druženjima.
U slobodno vrijeme volim plesati, otići na izlete… Rijeka je na sjajnoj poziciji, vrlo je lako doći do otoka, planina. Volim šetati šumom. Provoditi vrijeme u prirodi. Fotografirati, snimati. Bitno mi je da sam u pokretu i da vježbam, stoga često slobodno vrijeme koristim za yogu, rekreaciju, ali i za druženja, filmove, knjige, putovanja i maštanja.
Premda si mlad glumac, iza sebe imaš podosta projekata i uloga u raznovrsnim formatima. Po čemu pamtiš početke profesionalnog razvoja?
Profesionalno sam se počeo razvijati kroz mnoge predstave koje smo realizirali tijekom studija Gluma i mediji, a potom kroz rad kao freelancer koji je trajao tri godine. Rade i Lenka su nas vrlo rano bacili u vatru što se pokazalo vrlo korisnim za nas, tako da smo do kraja studija iza sebe imali već nekoliko profesionalnih predstava koje smo igrali posvuda.
Između ostalih posebno pamtim „BertCabaret”, predstavu kabaretske forme koja je balansirala između zabavljačkog i satirički kritičnog, u pojedinačnim i grupnim točkama. Kroz suigru govora, pjevanja i plesa iznosili smo društveno angažiranu poeziju Bertolta Brechta. Atmosfera zadimljenih whiskey barova iz 1920-ih godina sa šeširima, perjem i zavodničkim blještavilom, u dekadentnom kontrapunktu s temama klasne borbe, društvene nepravde te moralnog djelovanja i odgovornosti.
Predstavljali smo čitavu galeriju likova, tzv. malih ljudi te se poigravali s realizmom, pučkim humorizmom i groteskom, u ime svih (nas) obespravljenih. Od tada mi je u glavi ostao Brechtov citat: „Umjetnost nije ogledalo stvarnosti, već čekić kojim se oblikuje”. Oduvijek su nas učili da ne budemo samo glumci, već umjetnici. Kod publike smo htjeli probuditi klicu vjerovanja u mogućnost promjene i sretnije budućnosti koju samo mi možemo i moramo stvoriti. Isto vrijedi i za predstavu B. Brechta „Dobri čovjek iz Sečuana” koja je bila jedna od najzahtjevnijih predstava do sada, a koja nam je podarila prostor za istraživanje raznih scenskih vještina i glumačkih sredstava.
Osim toga napravili smo i festival „Mladi glumci gradu Rijeci” gdje su igrale naše predstave i filmovi, a uz suradnju s Akademijom primijenjenih umjetnosti u Rijeci priključili su nam se i studenti ostalih odsjeka koji su na tom festivalu izložili svoje radove. Prisjećam se dana kad smo industrijski prostor Exportdrva u Rijeci išli sami urediti, očistiti i pretvoriti u teatar koji je živio za vrijeme festivala. Uzeli smo metle u ruke i krenuli. Svako je imao svoj zadatak: od organizacije, promocije, odnosa s javnošću, čišćenja, komunikacije s drugim umjetnicima, mentorima, suradnicima…
Osim naših predstava imali smo i gostujuće umjetnike, performere, pjevače. Prostor Exportdrva je nevjerojatan. Ima nešto posebno u tome kada takav prostor u luci pretvoriš u kazalište. Kreneš od čišćenja sve te silne prašine, bacanja smeća, nošenja stvari, pa sve do igranja na sceni. Odaziv je bio sjajan! Žao mi je da Rijeka nema jedan studentski teatar ili jednu takvu nezavisnu scenu, ali drago mi je da je bar na trenutak osjetila kako bi to moglo izgledati.
Osim toga, danas tamo igraju predstave HNK „Ivan pl. Zajca”. Događaju se i mnoge druge manifestacije i eventi. Ipak, nismo svi mi otišli iz Rijeke, nekoliko mojih kolega s klase je danas također u ansamblu Zajca, a spomenuo bih vrlo važan „Koletiv Igralke” osnovan od strane mojih kolegica koje rade divne, angažirane predstave. Tek kasnije je tijekom studija uslijedila suradnja sa „Zajcem”. Plesali smo s baletnim ansamblom u predstavi „Labuđe Jezero” u koreografiji i režiji Staše Zurovca, a glumili smo i u predstavi „Naš odgoj” u režiji Renate Carole Gatice.
Kako je došlo do prvih angažmana te, općenito gledano, koliko je studentu ili mladom glumcu teško doći do uloga i postići zapaženost? Je li dovoljno posjedovati talent?
Do prvih angažmana je došlo putem audicija ili preporuka. Nažalost, audicija u Hrvatskoj nema puno, a često znaju biti i zatvorenog tipa, stoga mladom glumcu ili studentu može biti vrlo teško doći do uloga.
Ne postoji recept za to kako da te netko zapazi. Često se priča o dobivanju poslova kroz priče za šankom i druženja s ljudima, minglanje, socijaliziranje, no ne bavim se time. Raduje me upoznavati ljude, no nikad se nisam predstavljao nekome u svrhu promocije i dobivanja poslova. Možda bih trebao, ne znam. Prepuštam se spontanosti. Uvijek sam držao do toga da dobro radim, da sam znatiželjan, da opserviram, da njegujem svoju kreativnost i da sam uvijek u dobrim međuljudskim odnosima s kolegama i to je dovoljno. Ostalo je sreća, za koju nekad sami moramo stvoriti temelj da se ostvari.
Za neku dugoročnu održivost, rast i razvoj nije dovoljno posjedovati talent, bitno je znati usmjeriti ga, održavati, raditi na njemu. Talentu treba prilika, podrška, samopouzdanje, ambicija, ljubav. Treba biti radišan, otvoren, spreman na izazove. I treba biti odgovoran, prema sebi i drugima. Jedino tako ćemo talent njegovati i usput spoznati koliko ga još imamo, a da nismo ni svjesni.
Prije stalnog angažmana u „Zajcu” radio si kao slobodni umjetnik. Kako bi usporedio iskustvo freelance bavljenja glumom sa stalnim zaposlenjem u kazalištu?
U instituciji imaš sigurna primanja svaki mjesec, kao što imaš i siguran rad. U okruženju si gdje sve radi za tebe, a ti se imaš priliku baviti isključivo svojim zadatkom, glumom. Naravno, tu nemaš priliku birati na kojem ćeš projektu raditi, a na kojem nećeš, osim u nekim izvanrednim situacijama. Najčešće radiš s istim ljudima iz ansambla, a to nekome može biti monotono, što ja nisam osjetio. Naprotiv, uvijek se radujem raditi na nečemu novom s riječkim ansamblom.
No, u institucijama se umjetnici znaju i zapustiti. Osjećaju sigurnost, tu su gdje jesu, stoga neki ne rade toliko na sebi. Ne idu nužno dalje. Nezavisan glumac nema sigurna primanja svaki mjesec, što ga tjera da je cijelo vrijeme u nekom kretanju, u kreiranju sljedećih prilika. U brojanju koliko izvedbi ima taj mjesec i hoće li preživjeti od takvih primanja, hoće li uletjeti nešto drugo ili kad će doći novi proces. Težak je to način života, ali vrlo hrabar, a ponekad i vrlo nagrađujući. Imaš priliku slagati sam svoj raspored i slobodniji si jer nisi vezan za instituciju koja ti mora biti primarna u poslu i odlukama u vezi angažmana van kazališta.
Nezavisni umjetnici definitivno više putuju, rade gotovo uvijek s drugim ljudima, čime obogaćuju životno i umjetničko iskustvo. Oni ne moraju igrati sve što im se ponudi, no nekada ipak nemaju izbora. Meni je jako drago da sam iskusio takav način života. Život u koferu doveo me do mjesta koja nisam mogao ni zamisliti da ću vidjeti, a kamo li zbog igranja predstava. Upoznao sam puno sjajnih umjetnika iz drugih sredina u Hrvatskoj i inozemstvu te njihove načine rada. Zahvalan sam i na neizvjesnosti koju sam osjećao sve te godine i koja me tjerala da radim na sebi sve više i više.
Ipak, falio mi je dom i falilo mi je uspostaviti neke svakodnevne rutine, što mi je sada puno lakše u ansamblu. Falila mi je i sigurnost, naravno. Apsolutno sam osjećao bojazan prema neizvjesnoj budućnosti, ona je nekako sveprisutna, više ili manje. To me guralo da radim i istražujem više, da uvijek idem u nepoznato te da svu želju i ljubav koju imam prema ovom poslu usmjerim na prilike koje mogu zgrabiti.
Slobodni umjetnici u Hrvatskoj i dalje trebaju veću financijsku potporu, puno više razumijevanja i prihvaćanja od strane sustava. To nije nimalo lak način života, a ono što takvi umjetnici daju neprocjenjivo je za zajednicu u kojoj žive, stoga ih sustav treba puno više cijeniti i čuvati. Što se tiče institucija, ali i kazališta općenito, jako vjerujem u koprodukcije i mislim da bi bilo divno kada bi se različiti ansambli češće udruživali i zajedno stvarali.
Trenutno igraš u čak devet predstava HNK „Ivan pl. Zajc Rijeka”. Najsvježija je predstava „Rastanci” u kojoj tumačiš Njuška, a nastala je prema posljednjem romanu Mani Gotovac koja je ujedno i prva intendantica u povijesti hrvatskog kazališta. Radnja romana i predstave rastanak predstavlja kao neprestani, ali nikad konačni odlazak. Kako te se dojmilo djelo i tvoja uloga?
Bilo je baš lijepo raditi s cijelim autorskim timom na „Rastancima”, a posebno zbog toga što je to posljednja uloga Tanje Smoje kao članice riječkog ansambla. Još od malena sam gledao predstave u „Zajcu” i oduvijek sam bio očaran njom kao glumicom, a sada kada sam ju upoznao mogu reći i kao osobom. Danas, evo, dijelim s njom scenu i u predstavi kojom se ona „rastaje” od tog istog „Zajca”, stoga je tu i puno emocija.
Roman Mani Gotovac me posebno ganuo. Cijeli taj period života od 70-ih pa nadalje mi je zanimljiv. Čitajući roman kao da sam zaista provirio u to doba kroz jedan nostalgični zastor. Posebno me ganuo stil pisanja te njeni likovi i odnosi među njima. Čitajući, zamišljao sam film, a ne predstavu. Ipak, predstava u režiji Anastazije Jankovske na kraju je ispala poput nekog filma, što me je baš dojmilo.
Igrajući Njuška zaista se dobro zabavljam. Meni je najveći gušt plesati na sceni i prolaziti kroz jedan dulji vremenski period, od 70ih pa sve do 2018. godine. Marita Ćopo, koja nam je radila kostime, napravila je tako dobar posao.
Bilo je zabavno mijenjati toliko kostima u vrlo kratkom roku, makar ih nosio samo nekoliko sekundi. Njuško stvarno ima stila, a pri gradnji lika kostimi su tu odigrali veliku ulogu. Njuško je najprije novinar, a zatim urednik. Temperamentan je kolega, duhovit prijatelj, sjajan partijaner i vrlo ekscentričan u svom ponašanju.
Njegov stil i način života se kroz godine mijenjaju, a najzanimljiviji period je onaj gdje je u potpunosti otvoren u vezi svoje seksualnosti i spoznaje da bi zapravo htio biti žena. Ne oklijeva to reći naglas, niti obući haljinu i štikle za još bolji provod, makar to bilo samo među uskim krugovima prijatelja i kolega.
Druga „novija” predstava u kojoj te imamo priliku vidjeti jest „Yerma”. Koliko ti uloga Yerminog neostvarenog ljubavnika, pastira Victora ostavlja prostora za istraživanje glumačkih vještina, a posebno scenskog pokreta?
Kroz Victora mi je redateljica Rajna Racz, kao i cijeli autorski tim, dala puno prostora i podrške za istraživanje. Naime, riječ je o tzv. magičnom realizmu u kojem se elementi fantastike isprepliću sa stvarnošću, poistovjećuju se s njom i tako tvore skladnu cjelinu. Također, riječ je o nekoj vrsti koreodrame, a pri glumačkim rješenjima bilo je dopušteno izmaštati nešto apstraktnije, ali i dalje dosljedne, konkretne pokrete i glumačke radnje.
Što se tiče lika Victora, bavili smo se kretanjem u svijetu kojeg smo izmaštali dok je sam, dok je s Yermom, a onda sa svojim stadom. Nastojali smo tijelom prikazati više od riječi, više od situacije, više od slike. Kako prikazati penjanje po planini na ravnom tlu, kako prikazati pogled jedne duše u drugu, kako pokretom prikazati unutarnju bitku, emociju i naposljetku svijet koji smo izmaštali, a da on zaista funkcionira i biva prepoznatljiv, kao i svi likovi u njemu.
Na to kako se Victor, kao i ostali likovi, kreće i kako stoji u svijetu u kojem živi, uvelike je utjecala sjajna scenografija Paole Lugarić. Uz takvu scenografiju bilo je vrlo inspirativno raditi. Glazba Marina Živkovića je snažno, ali nježno vodila naše emocije kroz igru. Koreografija Kasje Vrbanac dala nam je pravila i pokrete našeg svijeta. Rajna ga je s nama stvarala, a Maja Ležaić, kao dramaturg, uvijek budnim okom pratila, podržavala i savjetovala.
Volim istraživati scenski pokret i glas, a ova predstava jedna je od onih koja me ohrabrila u tome i potaknula da maštam u smjeru u kojem još nisam išao, a sve to uz divan ansambl „Zajca” i Juditu Franković Brdar s kojima je bilo sjajno raditi.
Možeš li izdvojiti predstavu koja te je najviše izbacila iz zone komfora?
Predstava „Maškarate ispod kuplja” I. Vojnovića u režiji Paola Tišljarića u Gradskom kazalištu Marina Držića izbacila me iz zone komfora jer sam glumio na dubrovačkom dijalektu lik Jere, što nikad prije nisam imao priliku raditi. Osjećao sam veliku odgovornost, ali rad na govoru s kolegicom Srđanom Šimunović uvelike mi je pomogao. Taj proces, dio života i igranja posebno pamtim.
U kojoj je pak predstavi tvoj lik, ako ikada o tome razmišljaš, bio najsličniji Deniju u stvarnom životu?
Proces rada na predstavi „Dobro je ništa” Olje Lozice u Teatru &TD u Zagrebu bio je jedinstven, snažan, bolan i vrlo katarzičan. Glumio sam Marka, mladića koji pati od depresije. Predstava je nastala kroz improvizacije i kopanja po vlastitim i tuđim bolnim životnim iskustvima. Napraviti, a onda i igrati takvu predstavu i proživljavati emocije ispočetka bilo je vrlo zahtjevno jer sam fizički i mentalno prolazio kroz lik Marka koji je imao teške misli i kompleksne emotivne pute, no kad sam svjedočio reakcijama publike i tome koliko su sve te emocije komunicirale s ljudima koji su i sami patili ili pate od depresije, to mi je samo dalo još više snage da dublje zaronim u igru predstave.
U Ionescovu „Nosorogu” u režiji Lenke Udovički igrao sam Jeana gdje sam trebao proći kroz veliku fizičku i mentalnu transformaciju čovjeka u nosoroga, što nosi svojevrsnu metaforu. Iako sam se jako radovao prilici da igram Jeana, pri gradnji tog lika zaprepastilo me koliko snage i izdržljivosti je bilo potrebno za istraživanje na probama i isprobavanje scena.
Također, veliki je izazov bio iznova igrati takvu transformaciju. Rekao bih da nisam nimalo sličan Jeanu, Marku, Victoru ili Jeri, ali su oni, putem pisca prošli kroz mene, dotakli me, preoblikovali, kao što sam i ja njih. Na tom putu, ako sam ih svojom vještinom oživio, i razumio srcem i mislima, onda sam i shvatio da mi sve imamo u sebi. Sve slojeve karaktera i emocija.
Često glumiš u tematski ozbiljnim predstavama. Kako se pripremaš za takve uloge i gdje tražiš inspiraciju?
Svaka uloga traži drugačiju pripremu i rad, no za sve se uloge nastojim pripremati jednako. Istražujem sve što mogu poput nekog forenzičara, do najsitnijeg detalja. Moja profesorica Lenka Udovički uvijek nam je govorila „idi dalje, idi dalje”. I to nastojim raditi. Jako me veseli naučiti nešto novo kroz ulogu koju igram: novu vještinu, jezik, pokret, glas… Svaka je poveznica, informacija i referenca korisna.
Osim toga, inspiraciju pronalazim u fotografijama, slikama i glazbi. I u ljudima. Na ulici ili na sceni. Volim gledati svoje kolege, jako me inspiriraju. Ili jednostavno proći ulicama. Bitno je biti znatiželjan i opservirati. Naravno, tu pomaže i vodstvo autorskog tima. Jako me raduje timski rad. I mislim da je vrlo važno razumijevanje povijesnog, psihološkog i društvenog konteksta, jer poznavajući te segmente imamo znanje i sigurnost za otići na put ka ostvarivanju vrijedne kreacije u kojoj ćemo se osjećati sigurno braniti ulogu koji igramo i dati joj njen jedinstveni udah, život.
Jesi li skloniji tragediji ili komediji?
Bila to tragedija ili komedija, zanima me svaki žanr. U tragedijama volim to što se treba više koncentrirati na emocije, proživljavanje nekog unutarnjeg svijeta koji je često u sukobu s vanjskim svijetom. Tragedija od glumca traži zadiranje u tamnije strane duše, one ranjene dijelove koje nastojimo iscijeliti. U tragedijama uvijek čitamo o smrti, borbama, spletkama, nepravdama, posljedicama ljudskih ambicija koje nas vode do ruba litice, o potrazi za rješenjima, za pravdom, ljubavlju.
U komediji volim karaktere, ritam koji se uspostavlja da bi humor izašao. Volim tu brzinu, preciznost, dosjetljivost i žar koji nosiš dok igraš komediju. Budnost i strast. Sve ovisi o senzibilitetu publike i umjetnika. Humor iscjeljuje i divno ga je proživljavati na sceni zajedno s publikom, kao što je divno proživljavati katarzu kroz najtragičnije priče.
Negdje sam pročitao da voliš Shakespearea, a trenutno igraš Antonia u predstavi „Na Tri kralja ili kako hoćete”. Čime te osvojio Shakespeareov opus i kada si se s njime pobliže upoznao?
Sa Shakespeareom i njegovim djelima pobliže sam se upoznao na Akademiji dok sam radio Petruccija iz „Ukroćene goropadnice”, „Macbetha”, a onda Ariela iz „Oluje”, Hamleta i Clotena iz „Cymbeline”. Čitajući Shakespeareova djela privukla me njegova umjetnička imaginacija, magičnost, snaga i slojevitost koju donosi kroz likove i djela, a sve kroz fantastične stihove koji su mi se oduvijek činili kao odgovori na mnoge tajne koje svemir od nas čuva. Učinilo mi se da pobliže shvaćam svijet, njegovu okrutnost i dobrotu.
Onda je uslijedila predstava „Shakespeare ljetne noći – varijacije” u Teatru Ulysses u režiji Lenke Udovički na Brijunima i tu sam se u potpunosti predao njegovoj umjetnosti. Bila je to predstava od tri sata koju smo igrali na nekoliko lokacija na Malom Brijunu, sastavljena od mnogih Shakespeareovih djela u jedno, koja je progovarala o izbjeglicama, ratu, politici, vrlo aktualnim temama svijeta u kojem živimo, kroz Shakespeareove moćne stihove.
Dakle, to nam je bila prva profesionalna predstava koju smo radili 2016. godine, nakon završene prve godine Akademije, i koju smo imali sreću igrati sljedećih nekoliko godina. Teško je opisati iskustvo rada na toj predstavi, ali zasigurno je jedna od onih koje ću posebno pamtiti i koje publika dan danas pamti te koja me bitno izgradila kao glumca prvi svom početku. Nedugo nakon završetka Akademije otišao sam u Grčku četiri mjeseca gdje sam igrao Benvoglia u predstavi „Lefterisa Giovanidisa: Romeo i Giulietta”. Proputovali smo cijelu Grčku igrajući predstavu više od 50 puta i cijeli taj period ostaje mi u posebnom sjećanju.
Sada kada sam u „Zajcu” i tu me dočekao Shakespeare sa „Na Tri kralja ili kako hoćete” u režiji Franke Perković gdje igram Antonia. Želim reći, sretan sam da me Shakespeare pratio u kazalištu od samog početka i da sam imao priliku raditi na njegovim djelima s različitim umjetnicima i na različitim mjestima, a velika mi je želja igrati Puka iz „Sna Ivanjske noći”, Macbetha, Ariela iz „Oluje” te Hamleta.
Baviš se i plesom, a scenski pokret ti je posebno drag aspekt glume. Što sve tijelo na pozornici može dočarati i kako se mogu istražiti granice pokreta?
Čini mi se da je moje tijelo od malena imalo neki svoj ritam koji me tjerao da se krećem i kroz pokret maštam i izražavam se. Nikada se zapravo nisam bavio plesom. Možda se jednostavno ples bavio mnome. Od malena sam prošao jako puno sportova, najviše sam trenirao gimnastiku i plivanje s monoperajom, tako da su ta dva sporta bitno utjecala na moje tijelo i njegove mogućnosti, a ljubav prema plesu, pokretu i ritmu je pri razvijanju nekih novih vještina iskoristila sve što sam do tada naučio o svom tijelu kroz navedene sportove.
Mislim da se tijelom može dočarati sve. Sve ovisi koliko smo njegovih mogućnosti i koliko smo iznutra s njim pospojeni. Granice pokreta se mogu istražiti kao što se istražuje život, trebamo otići u nepoznato i vidjeti kako ćemo reagirati na to, što će se promijeniti u nama, što nećemo htjeti pratiti, a što hoćemo i što zapravo možemo. Treba imati strpljenja, biti konzistentan i rezultati će se pokazati.
Kako se kroz godine mijenjao tvoj pogled na glumu, a kako je gluma mijenjala tebe?
Nisam siguran kako mi se s vremenom mijenjao pogled na glumu, jednostavno s godinama zrelije o njoj razmišljam, a s druge strane uz nju održavam dijete u sebi. I dalje osjećam dječačku znatiželju koja me dovela do glume i koja je jednaka kao od samog početka igre. Akademija me odgojila kao čovjeka i kao umjetnika. Ta škola u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički jedno je od najvažnijih i najljepših perioda u mom životu.
Gluma je jedno veliko učenje o svijetu, o ljudima. Glumac daje nekome glas, stoga ima veliku odgovornost prema liku, a imati odgovornost znači biti spreman, hrabar, snažan, ranjiv, vješt i otvoren. I to te tjera da učiš o tom nekom, a učenje znači učenje o društvu, o ljudima, emocijama, ponašanju, gestikulacijama, pokretima, o kulturi.
To je veliko učenje o svim sitnim kretnjama tijela, duše, društva i svijeta. Napredovao sam kao osoba jako puno, ali mi je isto tako otvorilo svijet o puno stvari na kojima još moram raditi. Umjetnost mi je donijela ispunjenje, ljubav, najdivnije ljude ikad oko mene i dala mi je mjesto na ovom svijetu.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
