Device art 2021: Šetnja kroz živući metal
Prva asocijacija na Device Art zasigurno je: „Čudesno!”. Sljedeća u redu je: „Uistinu.”. Volim tehnologiju i mislim da je jako važna, pogotovo u vezi sprječavanja progona i spaljivanja vještica, a moram priznati da mi se Device Art jako svidio. Šokirao i začarao vjernim iluzijama, nostalgizirao, ali da, baš mi se svidio.
To je valjda onaj osjećaj kada kulminacija emocija eksplodira u kakvoj opipljivoj i vidljivoj materiji. Pokušat ću istaknuti neke momente, ali nije niti tako lako. Polu-digitalni gobleni su me piknuli u djetinjstvo, bubnjevi su me sjetili na eksperimentalne izlaske u 20-ima, a metalna ribica instantno potaknula na malu revoluciju. Bilo mi je lakše kada sam uočila da je metalna. Sigurno sam ju uspjela povezati s pretprošlim Touch Me festivalom gdje sam zbunjena imala priliku vidjeti žive koke pored svojih ovjekovječenih taksi sugenki.
Stroj ne donosi promjene
Kada govorimo o strojevima najčešće volimo reći da njihovo postojanje ima svoje prednosti i svoje nedostatke. Razmišljala sam malo o toj rečenici i nije jednostavno zaključiti zašto je nekada stroj toliko negativna pojava.
Stroj nam olakšava život, liječi nas i objašnjava najčešće audio-vizualnim elementima naše misli. Ponekada nas i nasmije, što je dobrodošlo s vremena na vrijeme. Kada slušam svoju veš mašinu dobijem odgovore na gotovo sva pitanja koja sam si postavljala tjedan dana. Ponekada i kakvu dobru pjesmu čujem pa zapjevam i ja. Život prije robota bio je sigurno zbunjujući i kompleksniji. Pogledajmo srednji vijek. Bojimo li se tehnologije zbog srednjeg vijeka možda? Dolazi li strah možda od svih tih ratova i ubojstava koja su se događala u teškim metalnih oklopima?
Možda je stroj baš zbog toga ponekada negativan, a možda je tako negativan ponekada jer nas duboko izromantizira svojom hladnoćom i potakne na maštanje o ljubavi. Možda oboje. Možda je taj metal, koji okružuje i iznutruje naše rotirajuće prijatelje, najvjerniji produkt koji objašnjava bitak života. Poput nekog srebrnog jahača po zvijezdama. Prema tome, ne znam donosi li stroj promjenu ili ne. Možda ne donosi promjenu samo zato što se ona još nije ni dogodila.
Neutraliziranje Zeta
Iako sam, moram priznati, zaplesala pored samosvirajućih bubnjeva, nekako mi je najviše dojmova ostavio rad Dominika Gadže. Dominik je uspio konkretizirati nešto o čemu vjerojatno razmišljaju mnogi, pa se pitam odakle osjećaj ravnodušnosti nakon “wow!” trenutka?
Radi li se tu o katarzi koja nije odlutala u PI matematiku ili je možda baš taj trenutak PI? Skupljanje radi analize i rješavanje. Vrijeme. Pomalo možda i bih nosila spekice u svrhu nuliranja otpada, tj. papira. Možda bi valjalo i stati ispod drveta pri uporabi.
Moram priznati da bi me prije iznimno provocirao i zastrašivao trenutak kontakta stroja sa živcem. Sada me straši što me toliko ne straši, već osjećam proboj znatiželje. Treba gledati pozitivno kritično. Tako sam malo prije pomislila da bi korištenje laser labela dovelo do uništenja planete. Bez obzira na pretprošlu rečenicu.
Pokušat ću se postaviti u tramvajsku situaciju. Evo me. I? Hoće li korištenje labela i prevara Zeta smanjiti moju sramotu vožnje bez karte? Nisam baš sigurna. Prije bih rekla da bi me katapultiralo u neki kosi ghetto svemir u kojem se svi boje stati i stalno čuju zvukove policijske sirene. Međutim, mislim da bi labelo uvelike pomogao u medicini.
Izložbu možete pogledati do nedjelje 19. prosinca u MSU-u, skoknite do Novog Zagreba i upoznajte stroj. 🙂
