advent
4. prosinca 2022.

Vrijeme čitanja: 8 minute Ove godine provedite Advent na naš način, upoznajte nas kroz male božićne rituale, tradicije i sadržaje koji ispunjavaju naše adventske dane bojama veselja.

navijačke
23. studenoga 2022.

Vrijeme čitanja: 10 minute Izvadite tu majicu s motivom hrvatske šahovnice s dna ormara, otvorite si pivo, kad ga već navijači u Kataru ne mogu popiti, i krenite s nama u potragu za navijačkim duhom.

Knjige

TOP 6: Knjige o gubitku

gubitku
Vrijeme čitanja: 6 minute

Jesen je savršena kulisa za melankolična raspoloženja, razmišljam dok kotačima bicikla ostavljam trag po vlažnom lišću. Svakog dana putem do posla srećem iste ljude – ženu kraj Rokove crkve, muškarca s crnim terijerom na Solarskom trgu, radnice Unikoma koje uređuju nasade uz Dravu, pecaroše koji se jedva naziru u magli Zimske luke, ženu omotanu šalom kod Picassa.

Pogledamo se, nekad kimnemo glavom u znak pozdrava, iako smo stranci. Ne poznajemo se, ali dijelimo taj jedan trenutak u danu. Susrećemo se. Sličimo li jedni na druge i ostatak dana? Plačemo li slušajući iste pjesme? Osjećamo li isti stres na poslu? Žurimo li svi kući svojim ukućanima? Žalimo li za nečim, za nekim? Ovih dana sličniji smo si, razmišljam dok gledam na kalendar. U što god vjerovali, jesen nas podsjeća na ljepotu življenja, ali i na prolaznost na koju smo osuđeni rođenjem. Ovih dana posjećivali smo grobove u kojima počivaju tijela onih s kojima smo se voljeli, zurili smo netremice u plamen svijeće. Mislili smo o onome što je prošlo, o licima koja smo izgubili, ali i o ljudima koji smo bili nekoć, prije gubitka.

Negdje sam pročitala da se oni koji umiru ranije pomire sa smrću nego oni koje ostavljaju za sobom. Teško je, čini se nemogućim. Neki od nas bude se i liježu u suzama, bez volje i nade, neki glume hrabrost, a neki arhiviraju opuške u limene kutije u kojima su nekoć bili pepermint bomboni.

Puno je knjiga napisano o žalosti, o oplakivanju, o gubitku, o novim počecima, a ovdje navedene samo su neke od mojih asocijacija. Neke sam čitala davno, u neke sam zavirila ove godine, a neke tek planiram čitati. Žanrovski su različite, ali svaka na svoj način pomaže nam da se kroz pet stadija žalovanja – negiranje, ljutnju, pregovaranje, depresiju i prihvaćanje – suočimo s gubitkom voljene osobe.


1. „Godina magičnog razmišljanja” – Joan Didion (Fraktura)


Iako je Joan Didion u SAD-u ikona, na hrvatski jezik prevedena je tek njezina „Godina magičnog razmišljanja”, koja je, između ostalog, nagrađena i Pulitzerom. Iako naslov zavarava čitatelja, nije riječ o prosječnom self helpu, nego o intimnim memoarima, o životu koji se mijenja u trenu, običnom trenu. „Sjedneš za večeru i dosadašnji život je gotov”, piše Joan, koja je u nekoliko mjeseci izgubila i muža i jedinu kćer.

Ovu zbirku o smrti, ali i o životu onih koji ostaju iza nje, o malim ritualima između partnera, kao i sjećanjima na njih, publika voli jer nije pisana ni iz perspektive liječnika ni psihologa niti vjernika.

Didion piše novinarski suzdržano – nema u njezinim memoarima srcedrapateljnih rečenica, iako govore o pokušaju suočavanja s gubitkom. Ona je prilično smirena ženska, to je jasno. Međutim, prikazom kronologije svojih uvrtnutih (a ipak, savršeno suvislih!) misli nakon iznenadne smrti voljenog muža pokazala je da je i smirena ženska krvava ispod kože.

„Stala sam na vratima sobe. Nisam mogla pokloniti ostatak njegovih cipela. Stajala sam tamo neko vrijeme, a onda shvatila zašto: trebat će mu cipele ako se kani vratiti.”


2. „Petica iz tugovanja” – Lolly Winston (Algoritam)


Prije nego sam znala što znači biti supruga nekome, pročitala sam ovu knjigu, plakala nad njom, smijala se nad njom. Iako jest riječ o chick litu o novom početku, ovaj debitantski roman autentično je govorio o tuzi koja umije onesposobiti čovjeka, a autorica ga je utemeljila na vlastitom iskustvu – gubitku voljenog oca.

Kad Sophie izgubi supruga Ethana (bolovao je od raka), svekrvu, koja želi što prije pokloniti Ethanovu odjeću u humanitarne svrhe, poželi gađati posuđem, a na posao dođe u kućnom ogrtaču, no ubrzo shvaća da se mora uhvatiti u koštac s krajem života kakav je poznavala. Nakon gubitka posla, kuće i dobre linije, preselit će se kod prijateljice u Oregon i započeti novi, slatki život u kojem će mnoge čitateljice naći utjehu, shvaćajući da će žalovanju jednom doći kraj, ali ljubavi i zahvalnosti na uspomenama neće.

„Zar ja nalikujem na udovicu? Udovice nose naočale s debelim okvirima i veste na kopčanje što mirišu na naftalin, koža im je smežurana poput krep-papira, odazivaju se na imena Gladys ili Midge i jednom tjedno se sastaju s ostalim obudovjelim prijateljicama na partiji pinokla.”


3. „Hamnet” – Maggie O’Farrell (Profil) /„Lincoln u bardu” – George Saunders (Vuković & Runjić)


Ove godine pročitala sam dvije knjige čija je tema ostvarenje najvećeg straha svakog roditelja – smrt djeteta. I „Hamnet” i „Lincoln u bardu” jako su mi prirasli k srcu, iako se u izvedbi razlikuju.

„Hamnet” je nježno krhko štivo koje na poetičan način zaziva svakodnevicu obiteljskog ognjišta u Stratfordu na Avonu. Naime, otkad je u srednjoj školi čula da je Shakespeare imao sina koji se zvao Hamnet (u elizabetansko doba, Hamlet i Hamnet bile su inačice istog imena), Maggie O’Farrell postala je opsjednuta tim imenom i mogućnošću da je upravo taj dječak nadahnuo, po njezinom mišljenju, najbolju Shakespeareovu dramu, onu o tragičnom danskom kraljeviću – Hamletu. Ovo djelo prokazuje ljupku Anne Hathaway, Shakespeareovu voljenu suprugu, koju povijest opterećena predrasudama nije mazila, i Shakespearea, čije ime u romanu nije spomenuto, kao oca koji je prisiljen nastaviti sa životom u trenutku kad se čini da nastavak nije moguć. Ovo je knjiga koja grije srce, voljeli vi Velikog Barda ili ne.

Slično kao i Maggie O’Farrell, i Georgea Saundersa je mala crtica iz povijesti njegove nacije nadahnula na pisanje romana. Saunders je prije dvadeset godina čuo pripovijetku o sinu Abrahama Lincolna, Willieju, koji je u doba Lincolnova obnašanja predsjedničke dužnosti preminuo od tifusa u dobi od jedanaest godina. Willie je pokopan na groblju Oak Hill u Georgetownu, a Lincoln je u nekoliko navrata posjećivao mjesto njegova ukopa da bi njegovo tijelo držao u naručju. Te se slike pisac kratkih priča i sveučilišni profesor kreativnog pisanja nije mogao otarasiti pa je 2017. godine, kad ju je napokon ukoričio, za nju dobio Booker nagradu.

Tibetanski izraz bar-do doslovno znači „između dva”, a označava prijelazno, prolazno ili neizvjesno stanje kroz koje prolazi ljudska svijest tijekom života i poslije smrti, a u „Lincolnu u bardu” nećemo susresti Lincolna kao pripovjedača, nego one koji, uz malenog Willieja, počivaju na groblju. Brojni likovi bučno raspravljaju o životu, ne znajući da su mrtvi, razmišljajući o Williejevoj, ali i svojoj svrsi, a tekst nam pruža uvid i u život onih koji su tješili Lincolna nakon velike tragedije. Čitav roman ispripovijedan je u čudnoj rašomonskoj formi koja nalikuje dramskom tekstu, ali na iznimno tečan, promućuran i duhovit način. Nije ovo knjiga za svakoga, ali ako joj pružite priliku, čitanje će se pretvoriti u nezaboravan doživljaj.


4. „Divljina” – Cheryl Strayed (Znanje)


Ah, „Divljina”! Iako sam gledala filmsku verziju ove knjige, posegnula sam i za knjiškim predloškom, kao da sam znala da je napisan za mene (knjiga je uvijek bolja od filma kad je riječ o memoarima!). Nakon majčine smrti i razvoda, ovisna o muškarcima i drogi, Cheryl je na benzinskoj postaji vidjela vodič za planinarenje stazom dugom 2.000 kilometara, od pustinje Mojave preko Kalifornije i Oregona pa sve do države Washington.

Bez iskustva, očajna, dala je otkaz i uputila se na Stazu pacifičkih vrhova. Uvjerena da u njezinom životu više ništa ne može poći po zlu, jer njezine su se najgore more već ostvarile, Cheryl se na Stazi suočila sa strahom od čegrtuša, planinskih lavova i žuljeva, ali i s nepodnošljivo teškim teretom – životom bez majke. Nakon čitanja dirljive priče o mladoj ženi, koja je hodala dok nije smogla hrabrosti za samostalan život, presložila sam svoju listu omiljenih knjiga i „Divljini” na njoj dodijelila počasno mjesto.

„Ono što mi je toga ljeta, tijekom planinarenja po Stazi pacifičkih vrhova, bilo tako teško – a istodobno, kao većina stvari, ipak vrlo jednostavno – bilo je koliko sam malo izbora imala i koliko sam često morala učiniti baš ono što uopće nisam željela učiniti. Nije bilo bijega ili poricanja. Nikakva umrtvljivanja s pomoću martinija ili prekrivanja pomoću malo valjanja u sijenu.”


5. „Groblje kućnih ljubimaca” – Stephen King (Vorto Palabra)


Dok sam iščitavala popise jezivih knjiga, koje knjiški moljci diljem svijeta čitaju u listopadu, načitala sam se preporuka knjige „Groblje kućnih ljubimaca” velikog i neumornog Stephena Kinga. O njoj ne znam puno, znam tek da upoznajemo obitelj profesora Creeda, koja iz Chicaga doseljava u Maine (a gdje drugdje!), i u šumi iza svog idiličnog dvorišta pronalazi groblje kućnih ljubimaca.

Kingova publika redovito ovu knjigu navodi kao povod svojim najgorim noćnim morama (i sam autor tvrdi da je s ovom knjigom doista pretjerao), ali iznenadilo me koliko je često ova knjiga spomenuta kao knjiga koja čitateljima pomaže i pri suočavanju sa smrću člana obitelji. Hm, ako ta inovativnost i spisateljsko umijeće nisu poziv na čitanje, ne znam što jest!

(Visited 153 times, 11 visits today)
Be social

Komentari