DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ: Samozatajno svjedočanstvo o ljudskosti
Velike priče nerijetko dobivaju velike i spektakularne produkcije kojima kupuju simpatije široke publike, bez obzira na to je li i priča koju pričaju jednako visoke kvalitete. Međutim, s vremena na vrijeme pojave se i velike priče koje gotovo iz prikrajka vrebaju na publiku, svojom jednostavnošću potpuno neočekivano očaravajući one koji dođu s njima u kontakt.
Jedna od takvih priča je i Dnevnik Diane Budisavljević, film u režiji Dane Budisavljević, koji je osvojio pulsku Zlatnu arenu i, kako se čini, srca hrvatske publike.
Ništa u ovoj priči, a samim time ni životu protagonistice, zapravo nije jednostavno, baš kao ni sama forma filma. Ipak, film nije zagušen melodramatičnošću, propagandom ili politiziranjem, već je prvenstveno priča o tome što su ljudi sposobni učiniti jedni drugima, ali, što je vjerojatno važnije, i jedni za druge.
Kad se ne može stajati po strani
Priča Diane Budisavljević jedna je od onih koje smo već više puta čuli o ratu – jedna strana ljudskog roda odlučila je počiniti nezamislive strahote nad drugom stranom, dok treća strana odlučuje tom nesnosnom razaranju pogledati ravno u oči i nadići ga. Diana Budisavljević odlučila je najprije pomoći židovskim i pravoslavnim ženama s djecom u logoru skupljanjem hrane i ostalih potrepština, a kada se to pokaže nemogućim, ona ipak ne odustaje, već se probija kroz zidove do informacija i djece koju će spasiti od sigurne smrti u logorima.
Zahvaljujući njoj u filmu svoje životne priče mogu ispričati četiri svjedoka, Živko Zelenbrz, Milorad Jandrić, Nada Vlaisavljević i Zorka Janjanin, koji u kombinaciji igranih dijelova s Almom Pricom kao protagonisticom i stvarnim povijesnim snimkama logora i važnijih događaja iz razdoblja NDH čine iznimno potresan, ali itekako potreban film.
Povijest kao učiteljica života
U vrijeme kada zastrašujuće ideje prošlosti iz krivo podešenih umova ponovno isplivavaju na površinu, filmovi poput ovog služe kao podsjetnik da još uvijek žive ljudi koji su na svojoj koži osjetili najmračnije ideje ljudskog uma. Dnevnik Diane Budisavljević, međutim nije o politici i ne upire prstom tražeći krivca, već je prvenstveno priča o pojedincima koji su se našli usred promjene ideologije i postali neželjeni.
Ovakvi filmovi moraju postojati da u kolektivnu svijest prizovu jezu koju je čovječanstvo već toliko puta preživjelo, a kao da je o njoj ovisno pa svako toliko slijepo juri prema njoj. Dnevnik Diane Budisavljević izaziva osjećaj kakav se dobiva u muzejima i na spomen-mjestima na horore ratova, genocida i bezglavih pokolja – u jednom trenu jedna od svjedokinja guleći boju sa zida logora u kojem je odvojena od svoje obitelji prije sedamdesetak godina govori onu zloslutnu rečenicu, „kada bi ovi zidovi mogli pričati“, od koje čovjek gotovo da želi okrenuti glavu i pokriti uši rukama samo da ne čuje što slijedi u nastavku. Taj zloslutan osjećaj tihog svjedočanstva zidova i prostora prožima čitav film, iako je riječ o audiovizualnom mediju koji na vrlo eksplozivan i spektakularan način može dočarati ovakve tmurne narative.
Skladan i nježan minimalizam
Dana Budisavljević odbacuje spektakl epske povijesne drame i odlučuje se za intimniji pristup i igrano-dokumentarnu formu. Igrani dijelovi, u kojima uvjerljivo dominira Alma Prica svojim suzdržanim i odlučnim nastupom, arhivske snimke i monolozi preživjelih iz logora savršeno se nadopunjuju, upakirani u skladnost crno-bijelom slikom.
Četiri svjedoka sada već poodmakle dobi govore s dječjom nevinošću i otvorenošću o svojim iskustvima, na mjestima nagovješćujući što će Diana sresti kada dođe do njihove lokacije, a na mjestima nadopunjujući prostore koje igrani dio ostavlja otvorenima. Arhivske snimke posljednji su čavao koji na zid svjesnosti zabija činjenicu da je ovo temeljeno na itekako stvarnim događajima – ulazak ustaša u Zagreb, inauguracija Ante Pavelića i rušenje sinagoge prikazuju kako se nova ideologija implementirala u svakodnevni život, a onda se prelazi i na snimke Dianine akcije spašavanja djece iz logora te onoga što ona i njeni suradnici tamo zatiču.
Te stravične slike, dirljiva svjedočanstva o izgubljenim identitetima, obiteljima i djetinjstvima, Dianino popratno objašnjavanje operacije kao i minimalizam koji se proteže čitavim filmom dodatno su potresni zbog načina na koji se redateljica odnosi prema njima – gotovo se majčinskom nježnošću i uviđavnim oprezom te prije svega dostojanstvenošću plete ova velika priča o samozatajnoj ženi koja nije htjela sjediti u svom udobnom domu dok ga mnogi oko nje gube.
Unatoč minimalističkom pristupu, Dnevnik Diane Budisavljević bogato je ostvarenje koje krase predivna slika, divan osjećaj za detalje i sposobnost da se pomoću malog prikazuje nešto veliko i moćno – staračke ruke koje pletu korijenje drveća u napuštenom logoru i podsjećaju na dječju igru; scenografija i kostimografija vjerno dočaravaju vrijeme radnje; nenametljiva, a opet dojmljiva glazba braće Sinkauz također pojačava osjećaj muzejske tišine i gotovo bolna suzdržanost Alme Price: sve to prikazuje mogućnost da i u najcrnjim danima čovječanstva postoje čovječni ljudi.
