Filmski vremeplov: Opsežno svjedočanstvo o užasima holokausta („Shoah“, C. Lanzmann)

Dvadeseto stoljeće prepunjeno je poviješću. Predugo bi trajalo nabrajanje svega što je stalo u tijesnih stotinu godina, ali iz distance 21. stoljeća u prvi plan izlaze brojni ratovi, političke promjene, brz tehnološki napredak, genijalni znanstveni umovi i svemirski pothvati. Nažalost, ono loše je kao Mjesec, koji prekriva golemo Sunce. Ako je povijest učiteljica života, u tom slučaju nas uči da ne treba biti pretjerano optimističan po pitanju budućnosti. Ratovi su zemaljska konstanta, a ne izuzetak, kako se obično misli. Na sadašnjim generacijama je da nauče iz grešaka i to promijene; da prokopaju put do Sunca.

Jedna od najsramotnijih epizoda u ljudskoj povijesti dogodila se u vrijeme Drugog svjetskog rata, najkrvavijeg sukoba otkad je čovječanstva. Genocid nad Židovima, poznat kao holokaust, u kojem je stradalo oko šest milijuna pripadnika tog naroda, strahovit je događaj koji je u potpunosti poljuljao vjeru u ljudsku prirodu i razum. Taj događaj, koji je snažno utjecao na čitavo čovječanstvo, itekako je našao svoje mjesto u umjetnosti.

Česta tema dokumentarnih i igranih filmova

Ogroman je broj igranih i dokumentarnih filmova koji su se bavili ovom temom. Najpoznatiji su Schindler`s List, La vita e bella i The Pianist, koji su zajedno osvojili 13 Oscara, dok je dokumentarnih također velik broj, od kojih se ističe kratki Nuit et Brouillard iz 1956. godine Alaina Resnaisa. U tom društvu velikih, poznatih i nagrađenih ostvarenja treba se dotaknuti epskog filma o holokaustu francuskog redatelja Claudea Lanzmanna.

Kao suprotnost Resnaisovom filmu, koji je sačinjen od arhivskog materijala i traje svega trideset minuta, Lanzmann je snimio Shoah, dokumentarac od devet i pol sati bez i jedne minute arhivskog materijala, četrdesetak godina nakon što su se ti događaji odvili. Osim što se radi o nevjerojatnom uratku, nabijenom emocijama koje je kao recipijent nemoguće dešifrirati u vlastitoj psihološkoj strukturi, ovaj film je opširno svjedočanstvo koncipirano od galerije glasova koji su sudjelovali u holokaustu bilo kao preživjeli, zločinci ili samo prolaznici. Shoah se upravo zato može analizirati s povijesne, pravne, sociološke, psihološke i filmske strane.

Uramljena slika užasa

Nije čudo što je ovaj film podigao dosta prašine i potakao razne reakcije, najviše pozitivne. Slavni filmski kritičar Roger Ebert je o njemu napisao hvalospjeve, a Amos Oz, poznati književnik i aktivist za rješavanje izraelsko-palestinskog pitanja, napisao je o filmu čak pet članaka. Ekipa filma Shoah uokvirila je sliku o užasu holokausta iz svih mogućih kuteva s ogromnim brojem sugovornika. Ima tu čudom preživjelih zatvorenika, čuvara (zločinaca), te usputnih prolaznika, ljudi koji su se našli kao neuključeni svjedoci, ako je moguće u ovako nečem ostati po strani.

Pothvat je to koji je rezultirao s 255 sati materijala, za što je bilo potrebno pet godina montaže da bi se došlo do završne verzije od devet i pol sati. To je uključivalo i mijenjanje smjera filma, jer je Lanzmann odlučio da ipak neće koristiti arhivski materijal, te da će dosta intervjua izbaciti, najviše onih s pripadnicima Pokreta otpora. U filmskom smislu ovo je nezapamćen pothvat koji pomiče granice medija i ljudskog kapaciteta za pažnju i koncentraciju u namjeri da ispriča jednu od najvažnijih priča prošlog stoljeća. Ujedno se radi o priči koja je toliko puta obrađena, pa je ljestvica bila postavljena jako visoko. Lanzmann ju je s lakoćom preskočio i ušao u antologiju.

Vještina intervjua

Redatelj filma pokazuje se kao sjajan istraživač. Razgovore uglavnom vodi sam, rjeđe u prisustvu prevoditeljice. Njegov pristup mogao bi se proučavati i sa sociološke strane. Od njega bi se mnogo toga moglo i naučiti, iako u intervjuima često pleše po tankoj granici etičkih principa, što ne budi nelagodu samo u sugovornicima, već i u gledateljima. Njegova pitanja imaju određeni ritam. Ponekad su kratka, fokusirana na naizgled nebitno, ali neupitno vode do cilja. Tada vidimo Lanzmanna kako instinktom istraživačkog novinara opipava teritorij po kojem vodi sugovornika na najvažnija mjesta.

Možda je najupečatljiviji razgovor s frizerom Abrahamom Bombom koji je među šesnaest drugih frizera bio zadužen za šišanje osuđenika na smrt, netom prije izvršenja. Bomba priča polagano, s distancom, dok skraćuje kosu mušteriji na sjedalici u svom salonu u Tel Avivu. Zatim staje, gotovo istog izraza lica, u nemogućnosti da nastavi zbog užasa koji je gotovo nemoguće podijeliti. Tu uskače Lanzmann kao sjajan psiholog i kratkim uvjeravanjem ga navodi da podijeli svoju priču koliko god ona teška bila. Abraham to radi ledenog lica koje je vidjelo stotine smrti.

Bogata galerija bikova

Povjesničar Raul Hilberg također je zanimljiva figura u priči koju Shoah odmotava. Njegova razmatranja proširuju kontekst. On je istakao uzročno-posljedične veze koje su dovele do holokausta, te ponudio određeni povijesni okvir čitavoj priči. Razvoj netrpeljivosti prema Židovima podijelio je u tri faze: prvu, kada se to „pitanje“ rješavalo pokrštavanjem, drugo, kada ih se istjerivalo i treće, poznato kao „konačno rješenje“, tj. smrt.

Upotreba jezika zapravo je jeziva. Termin „konačno rješenje“, koji se učestalo koristio da prikrije stvarnu namjeru genocida, takav je da kamuflira smisao i ostavlja birokratsku slobodu poremećenim egzekutorskim umovima.

Lanzmann je prošao velik dio zemaljske kugle kako bi došao do svjedoka. Tako je sugovornike našao u Švicarskoj, Italiji, Izraelu, Poljskoj, na Krfu i mnogim drugim mjestima. Upečatljiv je razgovor s počiniteljem, snimljen potajno. Njegova rečenica o zloglasnom kampu Treblinka ledi krv u žilama kad kaže kako je „Treblinka bila primitivna, ali izuzetno efikasna pokretna traka smrti“.

Shoah je prepun pejsaža smrti; praznih livada koje su nekad bile mjesto logora, zatim groblja te vijugavih željezničkih pruga. Intrigira koliko mjesta u dokumentarcu zauzimaju svjedočanstva o dehumanizirajućem transportu ljudi. Taj put u smrt vlakovima snažna je metafora odlaska u kojoj se prvo gubi imovina, zatim dostojanstvo i na kraju život.

Obmana je temelj zločina

Kao lajtmotiv filma Lanzmann provlači ideju laži i obmane. Čitav nacizam zasnovan je na obmani, propagandi, a vidljiv je i u procesuiranju zatvorenika koncentracijskih logora. Užasnom iluzijom nametnuta je priča prema vani kako se radilo o radnim logorima, kako se nikome ništa strašno neće dogoditi. Nevjerojatnom kazališnom predstavom se održavao taj igrokaz obmane kroz pažljive motivacijske govore SS-ovaca, šišanja logoraša i prividnu brigu.

Na kraju, preživjeli su rijetki, s brojem na ruci, praznim pogledom i narušenim psihičkim stanjem. Doima se kao da su preživjeli samo da podijele priču sa svijetom i tu se film Shoah uklopio kao spasilački brod. Strašnije od svih logora bilo bi da je priča o užasu ostala neispričana, zataškana savršenim mehanizmima obmane i smrtnom tišinom.

Filmski medij kao otpor (zaboravu)

Shoah se dotiče i ustanka kojim je skupina logoraša uspjela pobjeći iz Treblinke. Povlačeći paralelu s hrabrim činom zatvorenika, bez kojih bi ova strašna priča bila neispričana, možemo ovaj film iščitati kao otpor vremenu, zaboravu i zlu. Ono što je zabilježeno ovim istraživačkim pothvatom je uspomena i opomena na potencijal za ono najgore u čovjeku i na uvjete u kojima „to“ izlazi na površinu. Shoah je noga u prepone uspavanoj savjesti čovječanstva. Jedino tako, održavajući budnim svijest o potencijalu destruktivne moći čovječanstva, ono se može nadati budućnosti u kakvom- takvom miru.

Na tom utopijskom putu ovo je filmski, umjetnički doprinos. Shoah je hebrejska riječ koja označava propast, destrukciju, a koristi se kao naziv za holokaust. Zvučna je to riječ koja puni usta, opterećuje um i koja prilično precizno opisuje tamnu stranu ljudske povijesti ostavljajući tek komadić nade da ono najgore u ljudima možda ipak može biti temelj transformacije koja će prekinuti lanac nasilja i biti kamen mirnije budućnosti. To je moguće samo s otvorenim očima, a ovaj film radi upravo to – otvara oči.