Doktor Rock’n’roll: Kako sam (p)ostao glazbeni novinar

I’m a junkyard full of false starts (Elliott Smith)

Niko je svima u razredu rekao da pišem blog. Niko ima pik na mene. On je vloger i ima 40 pretplatnika. Trebalo mu je tri mjeseca da ih skupi. Pun razumijevanja mi kaže da zna da mi nije lako. Nisam duhovit, ne radim video sadržaj i loše izgledam. Njegovi su roditelji poduzetnici i u nasljeđe su mu prenijeli prijezir prema svima koji se, poput mene, probijaju kroz život na račun države i/ili manjinskih gena. Vjerujem da njegova mama pati za mnom još od srednje, ali nemam dokaza. Ipak, sumnjivo mi je da baš Niko zna za moj blog. Možda Snježa još nosi baklju za mene, a možda je bengalska.

‘ko ne može da radi, nek’ poučava

Predajem povijest u osnovnoj školi u Daruvaru. Član sam povijesnog društva u Daruvaru od 2011. godine, a SDSS-a od 2008. Bivši me šef preporučio jer je znao da nekad nešto pišem. Nisam studirao povijest, ali znam je koliko i prosječan glazbeni novinar. (Tako se obično predstavljam.) On se nada da će za godinu dana, kad meni istekne ugovor, posao dobiti njegova ljubavnica Maca, ali Maca nikako da svrši škole koje on plaća. Meni je to zvučalo kao dobra stvar jer sam baš tražio neko mlađe društvo s kojim bi visio.

Moj je blog puno toga u mom životu. Ako netko pročita sve tekstove svih pjesama svih bendova o kojima pišem, mogao bi složiti vrlo detaljan psihološki profil koji po svemu ili nekim stvarima sigurno nalikuje meni. Sve moje slabosti su tamo da ih netko iskoristi, a to ne može da bude mali Niko. On je mali kreten, ali najpametniji mali kreten u razredu. Ako on misli da sam ja glazbeni novinar, kao što ja to godinama vjerujem, svi će to misliti.

Kad me prošla panika, rekao sam cijelom razredu da imam svoju kolumnu i da me, dok oni gube vrijeme na YouTubu, njihove mlade nastavnice čitaju pod klupom. Dok su se oni pokušavali dogovoriti što je to kolumna, ja sam brže-bolje poslao mejl svim portalima za koje znam da pišu o muzici. Nezavisnoj, naravno. Samo se o sporednim stvarima još uvijek piše. Svima sam poslao da je od životne važnosti da se to dogodi prije 13.15 jer tad zvoni za kraj nastave.

Sound Report me tražio da ja njima platim da pišem za njih. Rekao sam da bi pisao besplatno, da nije problem, samo da mi stave ime negdje. Nisu se povratno javili. Stajčić je rekao da pokušava sniziti prosjek godina na Ravno do Dna. Zato što ga zovu ‘boomer’ gubi hipstersku publiku koja se još jedina pravi da čita. Dug mu je bio odgovor, pola sam preskočio. Music Box je zabunom objavio moj mejl uz komentar da imam novi singl pa sam im morao slati zahtjev da to maknu. Sreća pa Niko još nije ušao u shemu s nezavisnim portalima i vidio to. Muzika je rekla da će me prihvatiti ako budem aktivan na Instagramu. Šta je Instagram? Do Terapije, simbolično, nisam stigao.

Ziher me odmah dodao na online sastanak na kojem je svatko dobio pizzu doma da se počasti – osim mene, jer nisam u Zagrebu. Ipak, rekli su da će mi poslati majicu pa sam pristao. Na kraju sam se sjetio da sam trebao u startu eliminirati svaki portal koji je pisao hvalospjeve Aklei Neon, ali teška vremena zahtijevaju gaženje preko nekih temeljnih vrijednosti. To volim reći djeci kad govorimo o Drugom svjetskom ratu. Nego, sad si mali Niko može popušiti onih 40 pretplatnika koje ima. Ziher prati čak 15000 ljudi.

ni pas s’ maslom to ne bi

S takvim čitateljstvom mogu računati na reputaciju, a reputacija je gadna stvar za glazbene novinare. Kakva prilika. Što je sljedeće to samo Onaj Gore zna.

Vidim da je Sara Renar na Dan žena objavila album. Da me bar pita što o njemu mislim. Sigurno očekuje da muškarcima neće da bude po volji. Vidiš, Sara, ja sam drugačiji od svih muškaraca koje ti znaš. Naprosto sam oduševljen time što mogu priznati da je meni odbojna individua napravila nešto dobro. Zato sam ja veći čovjek od onih koji mi kažu da sam sirovina. Sara pjeva na jeziku koji svi razumijemo i jako joj je stalo da cijeli paket prati jasna logika. Nije relativna i zato je relevantna. To je već puno više nego što mogu reći za većinu razvikanih “nezavisnih” autora.

Pored Sare sad se u taj njezin prostor gura i Barbara Munjas, bivša članica Gustafa s kojom je Sara prije nekoliko godina imala hit Ljubav u kojem je dobro pokrala Dobrišu Cesarića. Da netko tako nešto napravi na Zapadu, bilo bi belaja. To je moj prilog hrvatskoj historiografiji koja tvrdi da smo na Zapadu. Nismo još. Evo iz čistog inata radim profil na Spotifyu samo da vidim ima li Dobriša Cesarić svoju stranicu. Ima! Ima čak 3 slušatelja mjesečno, ali nijedna od pjesama nije Ljubav feat. Sara Renar. Dobriša, vrijeme je na našoj strani.

Meni je od ove dvije urbane djevojke simpatičnija Splićanka Billie Joan, ali za njezino dobro važno je da si izbije iz navike to pisanje-pjevanje na engleskom. Ne zato što je loše, nego zato što se ne može mjeriti sa sebi sličnim kantautoricama na svjetskoj sceni. One to rade sa skupljom opremom. S druge strane na našoj sceni joj ne mogu naći para. Jesu li nekoga kod nas ikad nazvali “protestnim pjevačem”? Teme su hrvatske pa što ne bi bio i jezik. Na jeziku se ne pjeva, u jeziku se živi i raste.

Mali Sir Kroasan, koji sad nastupa pod svojim krsnim imenom (a kako drugačije?!), to razumije. Samo što je težak, a ja nemam puno vremena sad, moram što prije složiti prvi članak da me što prije bude moguće uspješno guglati. Luul se pomaknuo s mrtve točke pjesmom o tome kako mu se ništa ne da. Onaj zadnji album mu pas s maslom ne bi, ali ovo je zgodno. Uhvatio je ritam Pekija Pelea, a taj barem nikog nije pokrao. Znamo da na višemanjezauvijek svi nešto “posuđuju”. Više manje zauvijek? Više manje još par godina dok svima ne dopizde. Dosta za danas.

Doktor Rock’n’Roll

Neki događaji izmišljeni su i nemaju uporište u stvarnosti. Svaka sličnost sa stvarnim osobama slučajna je i nenamjerna. 

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.