Feničanska spletka: Andersonova vizualna raskoš bez emocije
Piše: Zvonko Lončar
Nisam obožavatelj rada Wesa Andersona, ali prema njegovim filmovima ne gajim ni predrasude. Do Feničanske spletke (The Phoenician Scheme, 2025.) pogledao sam samo jedan njegov film – Hotel Grand Budapest (The Grand Budapest Hotel, 2014.). Iako sam zaboravio većinu tog filma, još ga uvijek povezujem s nečim iznimnim, dirljivim, duhovitim i vizualno zavodljivim. Ovaj uvod pišem kako bih jasno naznačio svoju početnu poziciju i istaknuo nastojanje za objektivnošću u pristupu ovom filmu.
Nažalost, vjerujem da za deset godina neću imati posebnih sjećanja na Feničansku spletku. Metaforički rečeno, filmu nedostaje duša – ili, preciznije, ima dušu koja ostavlja dojam monotonije. Unatoč svim tehnički dobro izvedenim aspektima, film jednostavno ne nudi ništa što bi me osobno zaintrigiralo ili ostavilo dublji dojam. Što je pošlo po zlu, pokušat ću objasniti u nastavku.
Krenimo s onim formalnijim dijelom kako bismo ga što prije ostavili iza sebe. Feničanska spletka novi je autorski film američkog redatelja Wesa Andersona, koji je ujedno i scenarist, zajedno s Romanom Coppolom. Glavne uloge tumače Benicio Del Toro, Mia Threapleton i Michael Cera, dok se u sporednim ulogama pojavljuju brojna velika glumačka imena, poput Billa Murrayja, Willema Dafoea, Scarlett Johansson, Toma Hanksa, Bryana Cranstona i drugih.
Narativ na tri razine
U središtu radnje je Zsa Zsa Korda (Benicio Del Toro), energičan i poslovni čovjek mutnog karaktera, pragmatičan roditelj koji na djecu gleda kao na korisna ulaganja, te čovjek bez državljanstva, koji na početku filma preživi još jedan atentat u nizu. Nakon toga kamera nas vodi u njegov dom, gdje upoznajemo njegovu dvadesetogodišnju kćer Liesl, koja je s pet godina poslana u samostan. On joj priopćava da će biti njegova jedina nasljednica, unatoč devetero braće, te da će mu pomoći u ostvarenju njegova grandioznog poslovnog plana – njegova životnog djela, Feničanske spletke.
Liesl to prihvaća, ali traži da tijekom procesa zajedno otkriju i identitet ubojice njezine majke te ga privedu pravdi. No, skupina muškaraca u odijelima, nalik na neko tijelo UN-a, odluči osujetiti njihov plan – i tu započinje avantura naših junaka. Film tako narativno funkcionira na tri razine: kao poslovni film, kriminalistički film i kao film ‘obiteljskog ujedinjenja’.
Kako je radnja smještena u razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, snažan je i podtekst koji pokazuje kako je, nakon kratkog prekida zbog rata, kolonizacija nerazvijenih zemalja nastavljena podjednako nesmiljeno kao i prije. Patnja naroda čije se resurse želi prisvojiti prikazana je usputno, a oružje postaje sredstvo rješavanja problema – bilo da se koristi kao mito ili kao sredstvo nasilnog uklanjanja prepreka.
Likovi lišeni emocija
Pa, ne zvuči loše – sigurno ste pomislili. Likovi djeluju zanimljivo, uvod nije toliko grozan. U čemu je onda problem? Krenimo s likovima. Umjesto ljudi od ‘krvi i mesa’, svi likovi u ovom filmu su svojevrsne karikature. To je očita redateljska odluka i sama po sebi nije problematična. Problem nastaje jer su ti likovi uglavnom lišeni bilo kakve psihološke dubine; više podsjećaju na mehanizirane lutke nego na stvarne ljude, a shodno tome, glumci rijetko izlaze izvan statičnosti svojih likova. Gotovo su potpuno lišeni emocija, a čak i kada dožive neki emocionalni šok, izražavaju ga isključivo riječima, bez promjena na licima.
Komunikacija među likovima također je svedena na brze razmjene bez ikakve ‘normalnosti’ – sve se rješava u kratkom roku, bez promišljanja ili sumnji. To otežava gledateljsko poistovjećivanje i udubljivanje u likove, čineći ih gotovo nemogućima. Primjerice, kći koja šest godina nije vidjela svog oca, u svega nekoliko minuta i bez ikakvog unutarnjeg konflikta pristaje na njegov plan, djelujući više kao algoritam za rješavanje zadataka nego kao ljudsko biće.
Sukobi poput svađa rješavaju se u kratkim scenama, u kojima suprotstavljene strane izviču jedne na druge u nepreglednom dijalogu. Nakon toga, svi se likovi brzo vraćaju svojoj prijašnjoj, umjerenoj mehaničnosti. Budući da su oba glavna lika lišena emocija i simboliziraju, uvjetno rečeno, kapitalistički i religijski svijet, može se pretpostaviti da redatelj time šalje jasnu poruku o ispraznosti tih društvenih modela. No, to prosudite sami.
Bez napetosti
Zanimljiv izuzetak u tom kontekstu je lik botaničara i asistenta Zsa Zsa Korde, Bjorna (Michael Cera), koji u početku donekle odstupa od modela lišenosti emocionalnih reakcija. Međutim, u jednom trenutku, nakon značajnog razotkrivanja dijela njegova karaktera, i on se pretvara u još jednog lika lišenog emocija. Drugi lik koji pokazuje emocije jest pilot na samome početku filma, no on ubrzo nestaje iz radnje. Ove rijetke iznimke tek kratko prekidaju opći dojam emocionalne ravnodušnosti, dodatno naglašavajući hladnoću i distanciranost većine likova.
Što se tiče fabule, ona je linearna, s jasno određenim početkom i ciljem kojem se teži. Povremeno su umetnute crno-bijele sekvence koje dočaravaju vizije našeg antijunaka na pragu smrti i služe kao dodatan izvor informacija o glavnom liku filma. No, i tu nailazimo na probleme. Naime, radnja nakon podosta jasnog početka kreće u smjeru apsurdnih događaja koji nemaju posebnu težinu. Zapleti se rješavaju podjednako apsurdnim rješenjima, što rezultira gubitkom svake napetosti i očekivanja kod gledatelja.
Zapravo, već na početku imamo najavu takvog pristupa: jasno je da ne trebamo očekivati nikakvu stvarnu prijetnju ili sukob koji bi glavne likove mogao dovesti u opasnost – avion pada, Zsa Zsa Korda preživi i ležerno izjavi da u rukama drži jedan vanjski organ koji je teže staviti u tijelo nego što se to čini na prvi pogled. Nema tu borbe ni patnje koja bi likove učinila zanimljivima, pa kroz cijeli film zapravo izostaje osjećaj napetosti.
Prekasno za negativca
Film povremeno vrlo brzo napreduje i prenosi mnogo informacija u kratkom vremenu. Zbog toga neki dijelovi služe kao sažeci budućih događaja ili kao objašnjenja karaktera likova, jer iz same radnje to gledatelj ne bi mogao zaključiti. Često se koristi i nepredvidivost, odnosno niz neočekivanih i nevjerojatnih događaja, bez kojih radnja ne bi mogla napredovati. U žanrovskom filmu to je svakako minus, dok u autorskom filmu možemo pretpostaviti da je takav postupak svjesno odabran kako bi naglasio određene tematske ili stilske aspekte.
Što se antagonista tiče, već smo naveli postojanje međunarodnog tijela koje želi osujetiti planove Zsa Zsa Korde, no oni su daleko od nečega što bi moglo posebno zaintrigirati gledatelja. Pravi negativac, “veći od života” i ‘biblijski’, kako se navodi u filmu, jest ujak Nubar (Benedict Cumberbatch). Međutim, on se pojavljuje tek u završnom dijelu filma i na kraju ne predstavlja ozbiljnu prijetnju. Time se dodatno osiromašuje i karakter glavnog junaka, jer se on zapravo nema s čime suočiti. Budući da Nubar dobiva relativno malo vremena na ekranu, njegov je lik prilično jednodimenzionalan i ostavlja dojam prolaznog sporednog lika, a ne ozbiljnog antagonista.
Anderson je dosljedan sebi
Ukazali smo na neke narativne manjkavosti u relaciji prema gledateljskom iskustvu. Sada je vrijeme da pohvalimo režiju i vizualni stil filma. Bilo da je riječ o upotrebi kamere, montaži ili ritmu, Anderson ostaje dosljedan sebi i svojoj autorskoj viziji. U svakom dijelu, od prve do zadnje scene, film jasno poručuje: ovo nije stvarnost, ovo je film. Osim ako ste izraziti pobornik naturalističke estetike, taj će vam aspekt filma biti posebno zanimljiv. Ljubav prema izraženom koloritu vidljiva je u svakoj sceni. Većina kadrova organizirana je oko centralne osi, pa je simetrija sveprisutna. Zbog toga mnogi kadrovi nalikuju kazališnoj sceni ili religijskom ritualu. Kostimografija naglašava modu sredine prošlog stoljeća, a upotreba različitih rakursa i planova uvijek unosi dozu začudnosti i vizualne svježine.
Ritam filma usko je vezan uz glazbu. Prepoznatljive glazbene teme prate intenziviranje zapleta ili razotkrivanje dotad nepoznatih informacija, dok su ‘mirnija razdoblja’ lišena glazbene podloge. Autor glazbe je francuski skladatelj Alexandre Desplat, koji je već ranije surađivao s Wesom Andersonom. Osim Desplatovih originalnih skladbi, u filmu se koristi i klasična glazba, ponajviše djela Igora Stravinskog, kao i jazz i swing skladbe.
Problem Feničanske spletke nije u tome da film nešto ne isporučuje ili ostavlja nedovršenim – upravo suprotno. Andersonova autorska vizija dosljedno se provlači kroz narativnu strukturu, vizualni identitet i sve režijske odluke filma, ali problem je što ta dosljednost ne ostavlja jednak dojam na gledatelja, barem ne na mene kao autora ove analize.
Original u oceanu
Kao što je već istaknuto, unošenje vlastite estetske vizije u vizualni stil i režiju filma ovdje funkcionira izvrsno i djeluje osvježavajuće. Međutim, primjena istog principa na fabulu i likove ne donosi dodatnu estetsku vrijednost, već, naprotiv, oduzima ono što inače čini priču ili lik zanimljivim. Volimo ili ne volimo likove prema onome što čine i kako reagiraju na svijet oko sebe.
Likovi u Feničanskoj spletki, kao što je već naglašeno, sve to obavljaju mehanički, bez pokazivanja ikakvih emocija. To je začudno, ali iz gledateljske perspektive postaje dosadno i umanjuje mogućnost povezivanja s likovima. Čak i jedna od okosnica filma – ponovno povezivanje oca i kćeri – ostaje emocionalno prazan čin, još jedan događaj koji je odrađen, stavljen po strani i brzo zaboravljen.
Kakav je na kraju moj sud o Feničanskoj spletki? Pozitivan je, naravno. Svaki autorski projekt ovakve vrste zaslužuje potporu i pohvalu, čak i kada nas osobno ne oduševi. Posebno u ovo filmsko doba, kada se na remakeove i nastavke franšiza troše milijarde dolara kako bi se publici po tisućiti put prodala već prožvakana i ispljunuta formula. Možda ovog puta Wes Anderson nije pronašao savršenu formulu, ali je pokušao nešto novo i drugačije. Upravo je to temelj svake umjetnosti koja želi svijetu donijeti nešto dobro i lijepo. Stoga, gospodine Anderson, nastavite tim putem!
