„Fikcija” (I. Bodrožić): Jedina laž koja nam pomaže probaviti istinu

„Priču savršeno nije briga je li se ono u njoj, ono što čitamo, zaista dogodilo u stvarnom životu. Na njezinu uvjerljivost, umjetnički doseg, logičnu motivaciju, zanimljivost neće utjecati činjenica je li takav lik zaista hodao zemljom ili je došetao iz potpune fikcije.”

Tekst o nekoj knjizi često, gotovo svaki put, započinjem nekim relevantnim citatom. To mi dođe nekako kao potpis. Tako sam započela i ovaj o zbirci priča „Fikcija” Ivane Bodrožić. Doduše, citat na početku nije iz spomenute zbirke, ali jest iz pera spomenute autorice, točnije iz njezina priručnika za kreativno pisanje („Sve je baš tako bilo”/”Ništa od ovoga nije istina”, Ivana Bodrožić i Zoran Ferić, V.B.Z., 2025.).

Upravo je te dvije rečenice bitno zapamtiti prije nego počnemo čitati „Fikciju” jer nam pripovijedanje ovdje prijeti upadanjem u zamku koju književnost pokušava onesposobiti otkad zna za sebe. Sjetimo se da je još Flaubert morao na sudu opravdavati svoju gospođu Bovary, a u godinama koje su dolazile Autora se ubijalo, napola i potpuno, vuklo po stratištima, izvlačilo na svjetlo dana pa zakopavalo iznova. To se čini i danas, a ta će borba, kako stvari stoje, ukrug bjesnjeti sve do kraja vremena. Ili barem dok ljudi još budu htjeli čitati.

Fikcija je najistinitija laž

Fikcija je, rekla bih, najistinitija laž. Ona mora biti istinita da bi bila uvjerljiva, ali nikad nije do kraja istinita. Do kraja nisu istiniti ni tekstovi koji se ne žele nazivati fikcijom, nego biografijama ili autobiografijama. Usudim se reći da su na nekoj razini i oni sami fikcija, jednako kao što su tekstovi koji se nazivaju fikcijom u biti velikim dijelom fakcija. Pod prijetnjom da se zapetljamo u konce pretjeranog filozofiranja, pokušat ću od ovoga što imam isplesti nekoliko smislenih rečenica.

Oksimoron književnosti i ženska borba

Osim spomenute borbe s istinitošću fikcije, tim oksimoronom književnosti, još se jedna borba provlači kroz ovu knjigu: ženska borba. Uvijek kad moram odvajati žensko i muško u umjetnosti uhvati me neka neodređena mučnina i ljutnja koja graniči s nemoći. Neću biti bahata i tvrditi da je to ono što je i „Autorica htjela reći”, ali skromno mislim da je to ono što je Pripovjedačica imala na vrhu svoga jezika. Bez rasipanja previše riječi, dovoljno je spomenuti da u jeziku (a i svim ostalim jezicima svijeta vjerojatno) imamo sintagme kao što su „žensko pismo”, „najbolji ženski roman” i sl., ali nemamo „muško pismo” niti nagrade i obilježavanja „najboljeg muškog romana”. Dalje od toga ne moramo ići.

Anonimni „autori”

Jasno mi je kao dan da su žene u književnosti i kulturi zapravo još „mlade”, tek su tu nekoliko sitnih stoljeća. Nećemo zalaziti u zakutke prljavih igara prije toga, koje uključuju anonimne „autore”, muževe potpisane na ženski tekst i tko zna koliko spaljenih i zaboravljenih mogućih remek-djela. Neki dan sam tako naišla na podatak da je prvo izdanje „Frankensteina” 1818. Mary Shelley izašlo nepotpisano, a njeno se ime našlo na koricama knjige tek u drugom izdanju 1823. godine. Sve je to tiho naslijeđe u kojem i dan danas plivamo kao u žabokrečini koje se nikako ne možemo riješiti.

Lako štivo

„Fikcija” je zbirka koju je lako čitati. To je valjda danas važno napomenuti jer je „lakoća” čitanja postala nešto što je zgodno spomenuti da ne preplašimo potencijalne čitatelje i da se ljudi lakše odluče dohvatiti knjigu. Ponekad ih volim zavarati. I kad ne pišem osvrte ili preporuke, moj je posao djelomično upravo prodaja knjige kupcu. Moram znati kako ga natjerati da odabere naslov, a često je jedan od uvjeta da štivo „nije teško”.

Kad bih bila brza na okidaču, obrušila bih se na kupce i čitatelje i njihovu potragu za površnim, nemogućnost poniranja u smislenije tekstove, malo teže, koji gone na razmišljanje i preispitivanje. Ali neću biti brza na okidaču, dapače, uopće ga neću potegnuti. Jer najčešće razumijem što traže. Nešto da im nahrani dušu, ali da ih ne povuče preduboko jer su tamo većinu svoga dana, a mnogi od njih i većinu svoje noći. Bez laži i obmana reći ću da vas „Fikcija” Ivane Bodrožić tamo neće povući. Možda će vas zasvrbjeti neke istine sa stranica ove knjige, možda će neki poželjeti autorici pokucati na vrata i sasuti joj koju „pametnu” o njezinu odnosu prema određenim svetinjama, o njezinim stavovima. Ali ne dajte se zavesti, to ipak nije Ivana Bodrožić na stranicama, ona se brani svojom Pripovjedačicom.

Žena kao žrtva i nositeljica predrasuda

„Fikcija” se sastoji od šesnaest priča koje poniru poprilično duboko u žensko iskustvo i žensku istinu. I sve su odreda istinite. Kako to mogu reći s takvom sigurnošću? Mogu, jer sam ih sve osjetila kao svoje, arhetipske. Žene koje su osuđivane, žene koje osuđuju, žrtve predrasuda i njihove hraniteljice. Sve su to žene na stranicama ove knjige. Neću zalaziti u svaku priču posebno, to je savršeno nepotrebno i naškodilo bi iskustvu potencijalnog čitatelja, ali svaka od njih šesnaest nosi svoju težinu i tako su majstorski isprepletene da sve funkcioniraju gotovo kao roman.

Samo krinka

Fikcija je ponovno krinka pod kojom se može sigurno govoriti o istinama o kojima inače nitko ne želi slušati. I taman kad se uljuljkate u autobiografsku prozu na red dolazi scena za koju čisto sumnjate da se doista dogodila: Pripovjedačica u svome podrumu drži svezanog muškarca. Ako je ovo izmišljeno, što onda još nije istina? Vjerojatno ništa, a možda i sve. Što mi znamo zapravo? Možda je baš scena s otetim muškarcem istinita, a razgovor s majkom za kuhinjskim stolom nije. Jedna od ljepota ove knjige je upravo to što savršeno objašnjava što je to fikcija: laž koja može podnijeti najveće istine, glas koji jedini može dosegnuti uši, na kojima se inače sjedi.

Ono o čemu ne govorimo ili govorimo bezuspješno

Osim što ova zbirka funkcionira i kao krasna vježba pisanja i što bih mogla beskrajno dugo secirati trikove i postupke kojima je građena, najbitnije o njoj ostavila sam za kraj. Na stranicama „Fikcije” je mnogo onoga o čemu ne govorimo. Ili o čemu govorimo, ali bezuspješno. Ako je Slavenka Drakulić pogodila u srž pišući o Nevidljivoj ženi, Ivana Bodrožić je to učinila s onom još uvijek Vidljivom. Često vidljivom na sve moguće krive načine. Koliko puta ta Vidljiva poželi biti Nevidljiva dok sjedi, recimo, u taksiju i šuti slušajući vozača kako šaljivim glasom pita „Kuda tako rano, mlada damo, baš bi bilo lijepo sad s nekim biti u krevetu, ako imate s kim”. Kako objasniti da ta rečenica nije smiješna, nije bezazlena ni dopadljiva i ne, zaboga, nije samo šala. Kako objasniti koliko prljavštine ostavlja, koliko gađenja, koliko scena u glavi da ćeš možda morati iskakati iz auta na semaforu i bježati u snježnu mećavu. Ovo je moj primjer, ali inspiriran je riječima koje sam pročitala u „Fikciji”. Zamislite sada, kao što to rade u filmovima, kako se ovakva scena umnožava, udvaja, utraja, razlaže na stotine i tisuće takvih scena, glasova koji viču „i ja!” i dobit ćete neko opće žensko iskustvo. Dopušteno je reći da pretjerujem jer, naravno, danas je svima dopušteno reći sve, ali i vi i ja znamo istinu. Samo nam treba dobra fikcija da do nje dođemo.