Filip Pavić: “Proces stvaranja vlastitog djela je nešto neprocjenjivo”

Rijetko se dogodi da instrumentalna glazba dobije ozbiljan medijski prostor kao što se to dogodilo u slučaju mladog gitarista Filipa Pavića, dobitnika posebne nagrade za mladu nadu jazz glazbe 2019. godine koju dodjeljuje Hrvatska glazbena unija. Filip je ostao dosljedan sebi i svojoj ljubavi prema jazz glazbi te je publici na jesen predstavio album “Terra Incognita”.

Na sceni ozbiljan i rezerviran, Filip je fokusiran isključivo na vlastitu izvedbu i prepušta gitari da nas dirne tamo gdje najviše boli. Ili godi. Njegov album bio je dovoljan povod da porazgovaramo s njim, upoznamo ga malo bolje i približimo ga široj publici.

Pozdrav Filipe, krenut ćemo od samog početka. Kad si počeo svirati gitaru i kojim putem te ta ljubav vodila do danas? 

Gitaru sam počeo svirati s 11 godina kada sam krenuo na Rock akademiju u Zagrebu gdje sam završio i srednju glazbenu školu, no nisam bio siguran da ću se baviti glazbom sve negdje do osamnaeste godine. S obzirom na to da sam završio jezičnu gimnaziju i volio čitati, nekako se očekivalo da ću studirati nešto u smjeru jezika ili društvenih znanosti. Upisao sam Filozofski fakultet, no sve sam više shvaćao da je glazba definitivno ono čime se želim baviti cijeli život. Moji roditelji isprva nisu bili oduševljeni tom idejom, što je potpuno razumljivo, s obzirom na to da glazba i nije baš najsigurniji put. Srećom primljen sam na prestižnu jazz akademiju u Grazu što je i meni i njima dokazalo da je glazba moj životni poziv, a ne samo hobi. Od tog trenutka do danas oni su moja najveća podrška i bez njih ovaj put ne bi bio moguć.

Nakon Graza ipak si se odlučio vratiti u Zagreb. Kako je došlo do te odluke?

U Grazu sam dobio doista veliko znanje i iskustvo učeći od svjetski poznatih glazbenika, a i svirajući s nekima od njih, kao na primjer s trubačem Jimom Rotondijem. Razina sviračkog umijeća i kvalitete na akademiji u Grazu iznimno je visoka što je vrlo poticajno za mladog glazbenika u razvoju. Premda sam razmišljao o odlasku u New York ili Berlin po završetku master studija, budući da su to glazbeni i jazz centri svijeta i Europe, prije otprilike dvije godine postao sam sve zaposleniji u Hrvatskoj što je potaknulo moj povratak u Zagreb. Svi znamo mane života u Hrvatskoj, no ima i mnogo lijepih stvari kao što je bogata i živa kulturna scena, posebice u Zagrebu.

Gitara je u glazbenom svijetu isto što i nogomet u sportskom. Koliko je teško istaknuti se u tolikoj konkurenciji?

Haha, zanimljiva usporedba! Da, svi sviraju gitaru pa je utoliko teže istaknuti se i donijeti nešto svoje i osobno, no u krajnjoj liniji mislim da je bitnije tko i kako svira određeni instrument te što s njime uspijeva izraziti. Svaki instrument može u pravim rukama zvučati božanstveno i transcendentalno. Nikad nisam želio svirati gitaru i raditi glazbu da impresionira ljude na površan način. Važno mi je postići neki svoj zvuk i pristup, stvarati ljepotu i dotaknuti ljude.

Spomenimo se sada tvog albuma “Terra Incognita” koji je nedavno ugledao svjetlo dana. Možeš li nama laicima ispričati priču koju si htio njime ispričati?

Priča koju sam htio ispričati svojim prvim albumom je priča terre incognite – nepoznate zemlje koja je za mene metafora s nekoliko različitih značenja. Improvizacija i kompozicija, kao i sav kreativni rad, neistražen su teritorij, a taj stvaralački proces uvijek sadrži određeni aspekt nepoznatog – bilo da se radi o praznom papiru pisca ili skladatelja, slikarskom platnu ili komadu kamena iz kojeg kipar treba osloboditi skulpturu. Također ta nepoznata zemlja simbol je za moj glazbeni put koji je, iako se glazbom bavim više od 17 godina, na određeni način tek započeo. Naposljetku, terra incognita metafora je za sam život koji je za sve nas nepoznanica i misterij. Nemoguće je predvidjeti puteve i teritorije na koje će nas život odvesti što ga ponekad čini malo zastrašujućim, ali isto tako i predivnim i uzbudljivim.

Odakle si crpio inspiraciju za skladbe na albumu?

Inspiraciju sam crpio iz bezbroj glazbenih izvora od jazza i klasike do narodne i kantautorske glazbe. Smatram da jazz nije nešto što treba zvučati kao stereotip koji ljudi često imaju o njemu. Jazz za mene predstavlja više određeni pristup glazbi nego žanr što čovjeku onda otvara mnoge mogućnosti u smislu inspiracije i stvaranja nekog osobnog zvuka i umjetničkog identiteta. Isto tako su velika inspiracija za mene stvari koje volim uz glazbu, npr. knjige, filmovi, poezija, filozofija i priroda.

Koliko dugo si radio na albumu?

Prije otprilike sedam godina napisao sam svoju prvu pravu kompoziciju Equanimity koja se nalazi na albumu. Kroz tih nekoliko godina rađalo se sve više pjesama te se polako formirao neki moj zvuk i glazbeni senzibilitet, a s time i sve veća potreba da se ozbiljnije pozabavim realizacijom svog debitantskog albuma. Premda uživam surađujući s različitim glazbenicima, proces stvaranja vlastitog djela je nešto neprocjenjivo, a osobito kad to djelo konačno ugleda svjetlo dana.

U “Nepoznatoj zemlji” nisi sam. Kome možeš zahvaliti na suradnji?

Jako sam sretan i ponosan što sam okupio tako fantastičnu ekipu za ovaj album. Pijanist Matija Dedić, saksofonist Jaka Arh, kontrabasist Zvonimir Šestak i bubnjar Borko Rupena doista su u glazbenom smislu moje srodne duše. Nisam im morao puno objašnjavati, oni su jednostavno intuitivno znali što mojoj glazbi treba. Na snimanju albuma, kao i na dosadašnjim nastupima, imali smo stvarno posebnu energiju i interakciju, a nadam se da će i slušatelji to osjetiti. Album je sniman pod producentskom palicom Roka Lopatiča, a Luka Grubišić-Čabo radio je mastering. Posebno bih izdvojio dizajnere omota Denisa Butorca i Stanislava Kostića koji su svojim minimalističkim rješenjem izvrsno dočarali moju glazbu.

Trenutno te najviše viđamo u društvu Luce. Jesi li dijelom još nekih suradnji koje bi volio izdvojiti?

Suradnja s Luce je definitivno dosta obilježila mojih zadnjih dvije godine. Luce me zvala krajem ljeta 2017. godine za jednu avanturističku mini turneju po obali. Tada nisam bio upoznat s njenom glazbom, no odmah su mi se jako svidjeli njen glas i pjesme. Od tad smo postali super prijatelji i stalni suradnici te smo skupa nastupali u raznim situacijama – od velikog koncerta u Tvornici Kulture, sviranja za Josipu Lisac do raznih zanimljivih nastupa po cijeloj regiji. Surađivao sam također dosta i s divnom kantautoricom Ninom Romić te sa sve popularnijim J.R. Augustom.

S obzirom na to da je ipak jazz tvoj dom, na koje si dosege najponosniji?

Naravno, u proteklih nekoliko godina nastupao sam i s većinom najboljih jazz glazbenika u Hrvatskoj, a posebno bih izdvojio i dvije suradnje s Jazz Orkestrom HRT-a. U listopadu prošle godine bio sam gost solist na koncertu New Generation, a prije otprilike godinu dana sam imao čast sudjelovati na koncertu Jumbo Big Banda sastavljenom od tri jazz orkestra – orkestri RTV Slovenije, srpskog RTS-a i HRT-a. To je bio stvarno povijesni događaj obilježen zajedništvom.

U prosincu ćemo te imati i priliku čuti samostalno, u službi promocije svog albuma. Kada i gdje se održava koncert?

Tako je, 12. prosinca imam prvi veći autorski koncert u Zagrebu u Jazz & Cabaret klubu Kontesa. To će biti zapravo prva prilika da zagrebačka publika čuje cijeli album uživo, kao i nekoliko drugih iznenađenja. Jako sam sretan da će upravo ti divni glazbenici koji su snimali album svirati sa mnom i u Kontesi, a već se lagano dogovaraju i koncerti za sljedeću godinu. Pozivam čitatelje da za sve buduće informacije i obavijesti prate moju službenu Facebook i Instagram stranicu.