Filmski vremeplov: 7 izuzetnih filmova zlatnog doba japanske kinematografije

“Povijest japanskog filma nije toliko različita od povijesti filma u drugim zemljama. Ipak, kada smo suočeni s produktom kulture toliko disparantnim od našeg, možemo ga, i često ga krivo interpretiramo.” – Donald Richie

Prije nego krenemo u kratku povijest kinematografije i listu ponajboljih filmova istaknutog perioda, valja napomenuti kako je japanska geneologija, po pitanju filmova, poprilično drugačija od naše. Naime, Japanci dijele filmove na jidaigeki (ugrubo, filmovi smješteni u neko povijesno razdoblje) i gendaigeki (upravo suprotno, filmovi smješteni u suvremeno doba). Dakako, žanrovska podjela ide i dalje (shomingeki, anime, horror…), ali ovo je neka primarna distinkcija koja se prvenstveno veže na doba koje i razmatramo.

Nadalje, termin „zlatno doba“ japanske kinematografije zanimljiv je jer se veže uz dva načina razmatranja povijesti japanskog filma. U ovom slučaju, termin se koristi isključivo kako bi opisao 1950-te – najproduktivnije i prema mnogima najbolje godine japanske kinematografije, u kojima se japanski film probio na internacionalno tržište i festivale, a njegovi su, danas kanonski autori postali popularni izvan granica Japana. Kako bi se bolje shvatio period, treba ipak dati malo povijesnog konteksta.

Prije Drugog svjetskog rata, na vlast dolazi vojska i sve ono liberalno u japanskom prijeratnom društvu suzbija se sve više. Film postaje područje cenzure i alat propagande. Nakon što je Japan kapitulirao, saveznici su željeli pokrenuti rehabilitaciju filmske industrije, ali su postavili i uvjete koji su uključivali zabranjene teme (notorna “feudalna lojalnost”). Vladajući su u okupiranom Japanu željeli vidjeti filmove suvremene tematike, gdje bi bila vidljiva i određena vjera u novo društvo, što je u suštini značilo novi poredak (u ovo se doba probijaju i neki tabui, poput poljupca na filmu). Kako se u novom poretku poticao individualizam, to je značilo i slobodu stvaranja osobnih stilova (ali i “uvoz” tehnika iz ostalih, svjetskih kinematografija).

Također, pod utjecajem SAD-a slabi i inače čvrsta hijerarhija unutar industrije pa su tako nova imena uspjela doći do pozicije redatelja (tako i Kurosawa, Kinoshita, Ichikawa…). Dolazi i do prodora novih žanrova – redatelji imaju puno veću slobodu nego prije, biraju različite žanrove, a popularna postaje i satira (Slomljeni bubanj/Yabure-daiko, 1949.; Gdin. Pu/Pu-san, 1953.).

Pa krenimo.

Ikiru (1952.)

Premda ima i vlastitu listu, Kurosawa je, svi znamo, nezaobilazan autor pričamo li o japanskom „zlatnom dobu“, a Ikiru, ilitiga Živjeti, njegov ponajbolji gendaigeki. Priča o činovniku koji kreće u potragu za smislom života nakon što sazna da je u terminalnoj fazi raka, osobno je (premda čudno zvuči) možda i najljepši film koji sam pogledao.

Kurosawin trademark spajanja zapadnjačkih tehnika s japanskom estetikom dolazi do izražaja i ovdje, gdje se autoritativni glas u filmu spaja sa strukturom koja je transparentna (odnosno, gledatelju namjerno otkriva) te s naturalizmom stvara stil koji spaja, po Richieju, društveni realizam s lirizmom na način koji je dirljiv, a uz to i nadasve japanski. Scena pjevanja Gondola no Uta, faustovska noćna sekvenca lutanja, pokreti kamere, epilog, refleksivnost – može se izdvojiti jako puno stvari zbog kojih ovaj film možemo nazvati remek-djelom.

Također, ovaj film označava početak zanimanja za ekspresionizam unutar japanske kinematografije.

Tokyo Story (Tokyo monogatari, 1953.)

Ili, u našem prijevodu, Priča iz Tokija. Yasujiro Ozu redatelj je čiji je provodni motiv oduvijek bio brak, obitelj te međuljudski odnosi, a poznat je po jednom od najzanimljivijih vizualnih stilova u kinematografiji.

Par s provincije odlazi u Tokyo kako bi posjetio svoju djecu. Nedugo nakon što se raziđu, i par krene svojemu domu, majka umire i djeca dolaze na sprovod. To je u pravilu cijela radnja filma unutar kojeg Ozu opservacijom stvara mikrokozmos na temelju kojeg možemo naučiti cjelokupnu “mudrost života”, a istim se principom snažno djeluje na gledateljeve emocije. Jednom kada se pridružimo obitelji iz filma, ne želimo da film završi jer bi to značilo da moramo napustiti ljude koje smo naučili razumjeti.

Prihvaćanje (života onakvog kakav je), također je tema koja se može vidjeti u većini autorovih filmova, a ovdje je postignuta direktnošću i jednostavnošću kroz koje se i očituje Ozuov radikalan stil (također, na zanimljiv se način kadriraju razgovori, krši se pravilo rampe, a rakurs se ne podudara s optimalnom točkom gledišta).

Ugetsu (1953.)

Film je spoj romantike i fantazije, točnije jidaigekija, ljubavne priče i priče o duhovima. Radi se o dvije priče o duhovima pojednostavljene u alegoriju ljubavi, a fabula proizlazi iz Uedinih priča. Redatelj je Kenji Mizoguchi (poznat po svom čvrstom estetskom stilu) koji je u svojim poslijeratnim filmovima radio povijesne filmove kao da su smješteni u sadašnjost, pa tako i Ugetsu progovara o etici, ratu, zabranjenoj ljubavi, obitelji i dužnosti. Redatelj je, inače, poznat po tome da u svojim filmovima posvećuje pažnju realističnim detaljima koji potom otkrivaju svojevrsnu lirsku pozadinu.

Film je jedan od njegovih najpoznatijih filmova, a izdvojen je na listu (od cijelog njegovog opusa) zbog uspjeha na svjetskoj razini i današnjeg statusa.

Godzilla (1954.)

Zašto je na listi? Nisam preveliki fan, ali ovaj je film nesumnjivo jedan od utjecajnijih. Naime, kao što i znate, film Godzilla postao je svojevrsna internacionalna ikona Japana te je pokrenuo jedan cijeli podžanr kaiju filmova (japanski monster flick). Premisa je, također, vjerojatno svima poznata – američko testiranje nuklearnog oružja pođe po zlu i rezultiraju kreacijom nezaustavljivog bića nalik na dinosaura.

Utjecaj Godzille vidljiv je do danas, naravno kada govorimo o filmu atrakcije. Godina je bila 1954., redatelj Ishirô Honda, a mi se vraćamo na remek-djela.

Seven Samurai (Shichinin no samurai, 1954.)

Iste godine kada izlazi Godzilla, izlazi i, po mnogima, najbolji Kurosawin jidaigeki, koji je do danas na listama najboljih svjetskih filmova. Premda je cijelo “zlatno doba” po nekima započeto isto od strane Kurosawe, odnosno filmom Rashomon, odlučio sam ga u ovoj listi izbaciti čisto jer, eto, svaka lista koja govori o Kurosawi (s razlogom) počinje tim filmom (uključujući i našu).

Sedam samuraja epski je spektakl u trajanju od tri i pol sata smješten u Japan 16. stoljeća, a govori o selu kojeg napadaju banditi i kradu seljacima hranu sve dok se seljaci ne odluče pronaći i zaposliti ronine/samuraje kako bi se zaštitili. Premda smješten u 16. st., on nesumnjivo govori o sadašnjosti – kritizira suvremene vrijednosti, premda inzistira kako su one, ipak, ljudske vrijednosti.

Također, ovaj film, i da ga ne volite, listu ne može zaobići s obzirom na utjecaj koji je imao u kasnijoj zapadnjačkoj kinematografiji.

The Human Condition Trilogy (Ningen no jôken, 1958., 1959., 1961.)

Ok, znam da je trilogija, a ne jedan film, no radi se o jednom od financijski najuspješnijih poslijeratnih adaptacija unutar kinematografije. Trilogija Ljudsko stanje (sastoji se od dijelova: Nema veće ljubavi, Put u vječnost i Vojnikova molitva) prati život Kajija, japanskog pacifista i socijalista, dok pokušava preživjeti u totalitarističkom i opresivnom Japanu Drugoga svjetskog rata.

Premda smo na listu mogli staviti i Seppuku (1962.), koji se isto tako bavi kritikom sistema, Ljudsko stanje poguralo je redatelja Masakija Kobayashija u jednog od najbitnijih redatelja cijele generacije, premda izlazak trilogije, odnosno prvog filma, nije prošlo bez kontroverze.

Film je osvajao nagrade na 21. venecijanskom filmskom festivalu, a kritičar David Shipman prozvao ga je “neupitno najvećim filmom svih vremena”.

Samurai I: Musashi Miyamoto (1954.)

Knjiga pet prstenova, netko?

Opet, mogla je cijela trilogija ići na listu, ali nećemo pretjerivati. Prvi je dio tu jer je ipak dobio Oscara i Lava. Film,redatelja Hiroshija Inagakija prati rani život legendarnog ratnika i vjerojatno najpoznatijeg samuraja Musashija Miyamota. Ostali dijelovi ove jidaigeki trilogije su Samurai II: Duel at Ichijoji Temple i Samurai III: Duel at Ganryu Island.

Radi se također o adaptaciji, ovoga puta u pitanju je roman Eijia Yoshikawe.

Ostali redatelji na koje treba obratiti pažnju: Mikio Naruse, Heinosuke Gosho, Tadashi Imai, Shiro Toyoda…

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.