Dokukutak: Izbjeglice, poštar i istina na filmu (“The Good Postman”, T. Hristov)
Tonislav Hristov bugarski je dokumentarist poznat prvenstveno po filmovima Soul Food Stories (2013.), nominiranom za najbolji srednjometražni dokumentarni film na amsterdamskom IDFA-u, i Love and Engineering (2014.), koji je bio prikazan na festivalima poput Tribece, Hot Docsa i Visions du Réela, a osvojio je i nagradu na Doc Pointu u Helsinkiju. Na 13. ZagrebDoxu imali smo priliku pogledati njegov novi film pod nazivom Dobri poštar ili The Good Postman, dokumentarac o bugarskom poštaru koji se kandidira za gradonačelnika „s velikodušnim planom“. Naime, u napuštenom selu na granici s Turskom preostalo je samo 38 glasača, a poštar Ivan odlučuje im predložiti ambiciozni plan spašavanja sela – ponuditi sirijskim izbjeglicama, koji konstantno prolaze granicu, novi dom gdje bi se mogli naseliti i obrađivati zemlju.
Sirijske izbjeglice, poštar, komunizam i ćevapi
Film prati izbore i tri glavna kandidata te događaje koji se paralelno odvijaju i dotiču izbjeglica. Programi ostalih kandidata, spram Ivanovog, u najmanju su ruku tragikomični. Jedan od njih ima u programu samo dvije točke. Prva je, naime, vratiti komunizam. Drugu saznajemo dok je priopćuje paru koji zajedno ima otprilike 420 godina – želi računalni klub. Svoj program priopćit će cijelome selu od trideset i osam ljudi putem razglasa, dok paralelno jedan mještanin svira narodnu glazbu na klavijaturama. Prolaze zaprežna kola i jedan starac koji jedva hoda, a kandidat se nada kako će glasove pridobiti ćevapima i pivom. Posljednji kandidat kojeg pratimo trenutna je gradonačelnica, a koliko ozbiljno shvaća svoj posao najbolje opisuju dvije scene – jedna u kojoj ne čuje poštara zbog glasne glazbe, i druga u kojoj mahnito pokušava ubiti tvrdoglavu muhu koja se, bez posustajanja, nastoji probiti kroz zatvoren prozor.
„Minimalna interferencija ne znači maksimalnu realnost“
Ta cijela apsurdna situacija, s izuzetno zanimljivim krajem, interesantna je sama po sebi, a i gledatelja odvodi na emocionalni rolerkoster, no možda je ipak zanimljiviji sam način na koji je to izvedeno. Prvo, film je sniman „velikom“ kamerom (F55 s objektivima za snimanje, također rasvjeta, te snimanje u 2:35). Drugo, produkcija je bila kao ona igranog filma (snimanje se odvijalo unutar petnaest dana prije izbora, te još tjedan dana nekoliko mjeseci kasnije). Treće, i najzanimljivije, dobar dio toga bio je naprosto – namješten. Nesumnjivo je da prilikom gledanja filma osjećate kao da je pomalo… „igran“. No to, barem u slučaju ovog filma, definitivno funkcionira.
Lubomir Tsvetkov, scenarist koji je radio uz Hristova, u intervjuu za NoFilmSchool izjavio je kako „minimalna interferencija ne znači maksimalnu realnost“. Također, u istom intervjuu, Tsvetkov i Hristov obrazlažu vlastiti sistem snimanja dokumentarnog filma – „ponekad se moraš miješati kako bi se približio istini što više možeš“. Drugim riječima, film izlaže „istinu“ (veoma diskutabilan i problematičan pojam) na način drastično različit od principa véritéa. U najmanju ruku interesantno.
Sveukupno, Dobri poštar poprilično je zanimljiv film. Atmosfera i ambijent derutnog i napuštenog sela zbilja su fenomenalni, glazbu je (uvijek u ekspresivnoj funkciji) radila sama filmska ekipa, a priča je aktualna i privlačna. Kritika bi se definitivno mogla dati na princip fingiranja na koji se film oslanja, i dijametralno suprotnog sistema od onog cinéma véritéa, no izašli bi van zamišljenih okvira članka. Nadam se kako će se uskoro jedan članak i posvetiti pitanju istine na filmu, zaista neiscrpnoj temi. Bilo kako bilo, posljednji je film Tonislava Hristova zanimljivo osvježenje u svijetu dokumentarnog filma i, čak i ako odbijate pristup za koji se autor odlučio, barem će vas nasmijati (i rastužiti).
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
