Quincy Jones
6. studenoga 2024.

Vrijeme čitanja: 5 minute Quincy Jones, legendarni producent i kompozitor, prisjetio se izazova s kojima se susreo kao Afroamerikanac u Hollywoodu, uključujući kontroverzan susret s Trumanom Capoteom tijekom rada na filmu “In Cold Blood”. Jones je bio prvi crni umjetnik nominiran za Oscara dvaput u istoj godini i prvi koji je služio kao glazbeni direktor za dodjelu Oscara.

Ivana Lulić
2. studenoga 2024.

Vrijeme čitanja: 7 minute Ivanina poezija je osobna, a opet sposobna da u čitatelja prodre potpuno spremna da na sebe primi nova značenja, da poput mjenjolika uzme oblik vaše duše.

Film

Dokukutak: Izbjeglice, poštar i istina na filmu (“The Good Postman”, T. Hristov)

dobri poštar
Foto: ZagrebDox press
Vrijeme čitanja: 3 minute

Tonislav Hristov bugarski je dokumentarist poznat prvenstveno po filmovima Soul Food Stories (2013.), nominiranom za najbolji srednjometražni dokumentarni film na amsterdamskom IDFA-u, i Love and Engineering (2014.), koji je bio prikazan na festivalima poput Tribece, Hot Docsa i Visions du Réela, a osvojio je i nagradu na Doc Pointu u Helsinkiju. Na 13. ZagrebDoxu imali smo priliku pogledati njegov novi film pod nazivom Dobri poštar ili The Good Postman, dokumentarac o bugarskom poštaru koji se kandidira za gradonačelnika „s velikodušnim planom“. Naime, u napuštenom selu na granici s Turskom preostalo je samo 38 glasača, a poštar Ivan odlučuje im predložiti ambiciozni plan spašavanja sela – ponuditi sirijskim izbjeglicama, koji konstantno prolaze granicu, novi dom gdje bi se mogli naseliti i obrađivati zemlju.

Sirijske izbjeglice, poštar, komunizam i ćevapi

Film prati izbore i tri glavna kandidata te događaje koji se paralelno odvijaju i dotiču izbjeglica. Programi ostalih kandidata, spram Ivanovog, u najmanju su ruku tragikomični. Jedan od njih ima u programu samo dvije točke. Prva je, naime, vratiti komunizam. Drugu saznajemo dok je priopćuje paru koji zajedno ima otprilike 420 godina – želi računalni klub. Svoj program priopćit će cijelome selu od trideset i osam ljudi putem razglasa, dok paralelno jedan mještanin svira narodnu glazbu na klavijaturama. Prolaze zaprežna kola i jedan starac koji jedva hoda, a kandidat se nada kako će glasove pridobiti ćevapima i pivom. Posljednji kandidat kojeg pratimo trenutna je gradonačelnica, a koliko ozbiljno shvaća svoj posao najbolje opisuju dvije scene – jedna u kojoj ne čuje poštara zbog glasne glazbe, i druga u kojoj mahnito pokušava ubiti tvrdoglavu muhu koja se, bez posustajanja, nastoji probiti kroz zatvoren prozor.

poštar
Foto: ZagrebDox press
„Minimalna interferencija ne znači maksimalnu realnost“

Ta cijela apsurdna situacija, s izuzetno zanimljivim krajem, interesantna je sama po sebi, a i gledatelja odvodi na emocionalni rolerkoster, no možda je ipak zanimljiviji sam način na koji je to izvedeno. Prvo, film je sniman „velikom“ kamerom (F55 s objektivima za snimanje, također rasvjeta, te snimanje u 2:35). Drugo, produkcija je bila kao ona igranog filma (snimanje se odvijalo unutar petnaest dana prije izbora, te još tjedan dana nekoliko mjeseci kasnije). Treće, i najzanimljivije, dobar dio toga bio je naprosto – namješten. Nesumnjivo je da prilikom gledanja filma osjećate kao da je pomalo… „igran“. No to, barem u slučaju ovog filma, definitivno funkcionira.

Lubomir Tsvetkov, scenarist koji je radio uz Hristova, u intervjuu za NoFilmSchool izjavio je kako „minimalna interferencija ne znači maksimalnu realnost“. Također, u istom intervjuu, Tsvetkov i Hristov obrazlažu vlastiti sistem snimanja dokumentarnog filma – „ponekad se moraš miješati kako bi se približio istini što više možeš“. Drugim riječima, film izlaže „istinu“ (veoma diskutabilan i problematičan pojam) na način drastično različit od principa véritéa. U najmanju ruku interesantno.

poštar
Foto: ZagrebDox press

Sveukupno, Dobri poštar poprilično je zanimljiv film. Atmosfera i ambijent derutnog i napuštenog sela zbilja su fenomenalni, glazbu je (uvijek u ekspresivnoj funkciji) radila sama filmska ekipa, a priča je aktualna i privlačna. Kritika bi se definitivno mogla dati na princip fingiranja na koji se film oslanja, i dijametralno suprotnog sistema od onog cinéma véritéa, no izašli bi van zamišljenih okvira članka. Nadam se kako će se uskoro jedan članak i posvetiti pitanju istine na filmu, zaista neiscrpnoj temi. Bilo kako bilo, posljednji je film Tonislava Hristova zanimljivo osvježenje u svijetu dokumentarnog filma i, čak i ako odbijate pristup za koji se autor odlučio, barem će vas nasmijati (i rastužiti).


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari