“Fine mrtve djevojke”: Jedanaest godina kasnije…
Tekst dramatičara Mate Matišića, “Fine mrtve djevojke”, ponovno je postavio redatelj Dalibor Matanić. Ovoga puta Matanić nije režirao u, za njega “standardnom” filmskom mediju, već je dramu postavio na kazališne daske. Predstava je oduševila publiku, a kritičari joj predviđaju velik uspjeh.
Centralna je tematika lezbijska ljubav, no teme kojima se drama bavi puno su dublje i slojevitije. Riječ je o izrazito angažiranom tekstu vrsnog hrvatskog dramatičara čiji se tekstovi sve više i više forsiraju upravo zbog svoje aktualnosti i autentičnosti. Dramu “Fine mrtve djevojke” izrazito je teško prezentirati u svoj svojoj punini, a dodatni pritisak može biti ukoliko imamo na umu kako je film napravljen po navedenom tekstu polučio velik uspjeh o čemu svjedoči njegova titula Hrvatskog kandidata za Oscara.
Gavellina predstava “Fine mrtve djevojke” redateljski je vrhunsko ostvarenje. Iako je kazalište, za razliku od filma, prostorno ograničeno, Mataniću to nije predstavilo nikakav problem. Dokazao je kako nije samo vrhunski poznavatelj filma kao medija već i kazališta. Prezentirao je tekst vrlo vjerno koristeći svu puninu kazališna prostora čiju je ograničenost vješto nadomjestio sjajnom scenografijom i glumačkom igrom. Scenografija, za koju je zaslužan Deni Šesnić, izrazito je funkcionalna i upotpunjuje cijelokupan dojam predstave. Glumački ansambl predstave na čelu s Natašom Janjić Lokas i Ivanom Roščić treba svakako izrazito pohvaliti. Djevojke su još jednom potvrdile svoje glumačke veličine, kako svojom uigranošću, tako i vjernom interpretacijom u kojoj je jasno viđeno kako likove koje igraju doista i proživljavaju. Teme koje ova drama obrađuje inače su izrazito psihički teške za glumačko igranje, no Nataša Janjić Lokas i Ivana Roščić izvrsno su se snašle u svojim ulogama. Ostak ansambla, koji čine Biserka Ipša, Darko Milas, Živko Anočić, Nela Kocsis, Franjo Dijak, Ana Kvrgić, Filip Šovagović, Janko Rakoš, Nenad Cvetko, Sven Medvešek i Đorđe Kukuljica također su pokazli veliku glumačku uigranost i dubinsko poznavanje teksta. Velika pohvala cjelokupnom ansamblu svakako je i činjenica da niti u jednom trenutku nisu pokušali “igrati” film. Svaki glumac postavio je vlastiti glumački lik u predstavi i nije pokušavao interpretirati verziju filmskog lika. Dodatna zanimljivost predstave su i glazbeni djelovi koji predstavi daju dinamičnost. Predstava je u cjelini redateljski odlično postavljena i ispunjava redateljeve želje “da dira u srce i potresa”. Glumači je izvrsno igrana, a cjelokupni tim koji je sudjelovao u izradi predstave svakako je odradio vrlo težak, ali i produktivan posao.
