Gabrijela Kišiček: “Memovi korigiraju politiku i sredstvo su protiv bespomoćnosti u borbi protiv sustava.”
Gabrijela Kišiček docentica je na Odsjeku za fonetiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i naša čuvena stručnjakinja za retoriku i odnose s medijima. Lice je i glas koje će se na malim ekranima najčešće naći u službi analize javnih nastupa, govora, odnosno komunikacije hrvatskih političara u javnom prostoru. Autorica je stručne knjige “Retorika i politika” te koautorica knjige “Retorika i društvo”, čime smo našli osobu stručniju od Mislava Bage da nam rasvijetli put do razumijevanja hrvatskih političara koji dijele mnoge osobine, a najdominantnija među njima jest manjak govorničkih sposobnosti i kulture.
Od adventa nove hrvatske socio-političke ere započete bivšim premijerom Timom Oreškovićem i njegovim zamjenikom Tomislavom Karamarkom društvene su mreže postale obećana zemlja za širenje virusa mema. Politika je najdraža tema satiričnih anonimaca koji stranicama na Fejsu ili profilima na Instagramu upućuju na distorziranu hrvatsku stvarnost, ismijavajući pritom demokratski odabrane aktere, ali i sam puk, ‘stoku sitnog zuba’ koja ga je odabrala.
Mem kao najmanja jedinica kulturnog prijenosa pronosi ideologiju, pomaže razumijevanju političke zbilje, ali i pronaći alternativu za pomalo društveno degenerativno doba u kojem smo se našli. Nismo se htjeli amaterski pozabaviti memom u rekreativne svrhe, nego analizirati memski potencijal sa stručnjakinjom za verbalnu i neverbalnu komunikaciju.
Kako gledate na memsku kulturu procvalu u posljednjih 20 godina koja je postala dominantna u sferi digitalne satire?
Rekla bih da je memska kultura nešto što prirodno prati digitalni svijet, odnosno njegov razvoj. Kada se ispune sve esencijalne funkcije digitalnog, kao što je brže, lakše, učinkovitije komuniciranje, dostupnost informacijama i slično, prirodno je da se putem digitalnog svijeta počnu zadovoljavati i druge potrebe konzumenata, a jedan od njih je i humor, zabava, satiričan prikaz svijeta i aktualnih događaja. A od svih načina zabave, mem je postao dominantan jer je multimodalan, ujedinjuje vizualno, verbalno….kratak je, jezgrovit i time se, mogli bismo reći, lakše konzumira.
Smatrate li mem protestnim oružjem ili čak rukotvorinom (artwork) naše generacije?
Nisam sigurna je li protestno oružje, ali je svakako terapeutsko sredstvo. Naime, u suočavanju s problemima, nepravdom, političkom nedosljednošću, korupcijom i sličnim stvarima koje muče našu generaciju, a pred kojima se osjećamo bespomoćno (jer se gubi vjera u institucije, legitimne načine rješavanja tih problema) nemamo “oružje” kojim bismo se borili pa nam ne preostaje puno toga, osim šaliti se, zezati, smijati tome i dovoditi do apsurda. Nuspojava jest da se ti problemi stavljaju u fokus (lakim i brzim širenjem memova), dolaze do većeg broja ljudi, i o njima se više govori, više ih se problematizira. Ipak, mislim da je prvotna ideja terapeutska, borba protiv bespomoćnosti u borbi protiv sustava.
Ima li mem potencijal utjecati na percepciju političara u očima ‘običnog’ čovjeka?
Apsolutno. Mem je jedan od kanala koji pridonosi stvaranju imidža političara. On je, kao satirički obojan element, ipak temeljen na stvarnosti. Ta je stvarnost, kako to obično biva u satiri, lagano iskrivljena da bi bila humoristična, ali je ipak stvarnost. Nekada, na počecima političke satire, tu je ulogu imala karikatura. Biraju se upravo oni elementi koji se smatraju bitnima, stavljaju se u fokus, hiperboliziraju do apsurda, ali ističu ono što je ključno za pojedinog političara. Za razliku od karikatura, koje su u toj funkciji dominantno koristile vizualna sredstva, memovi to mogu činiti ili dominantno verbalno ili u kombinaciji s vizualnim, ali efekt ostaje isti. Bira se specifična osobina političara (karakterna, društvena, vizualna) i ona postaje njegov zaštitni znak. I dakako utječe na njegovu predodžbu u javnosti.
Može li memski korpus na internetu (prvenstveno Instagram i Facebook) odrediti popularnost nekog od političara u 2019. godini?
Mislim da može. Mnogi političari se često osjećaju marginalizirani, nema ih u javnom prostoru, a to je zato što su javnosti nezanimljivi. Nažalost, memski korpus koji se gradi na nekoj zanimljivoj osobini političara, najčešće bira negativne osobine (netko krade kazetofone, netko je optužen za korupciju, netko se javno sramoti pjevanjem). Ali, ako popularnost definiramo kao „mnogo ljudi zna za nju/njega“ onda memovi sigurno tome pridonose. Uzmimo za primjer Krešu Beljaka, predsjednik stranke koja je (prema podršci javnosti) marginalna, zastupnik je u Saboru, ali u političkoj karijeri nije obnašao nijednu posebno visoku funkciju (osim gradonačelnika Samobora). I uzmimo Daliju Orešković. Trenutačnu predsjedničku kandidatkinju, bivšu predsjednicu Povjerenstva za suzbijanje sukoba interesa. Neko vrijeme vrlo eksponiranu (čak je o njoj izašla i knjiga). No, da provedete anketu među građanima, više njih bi znalo za Krešu Beljaka nego za Daliju Orešković. Zašto? Pa između toga i zato što ona nije zanimljiva memski. A on je zahvaljujući krađi kazetofona u životopisu, savršena inspiracija za memove. Tako da, memovi definitivno pridonose prepoznatljivosti političara u javnosti.
Smatrate li da se percepcija Ive Sanadera danas romantizirala zahvaljujući stranici Ćaća se vraća i da je postao draga nam politička figura unatoč kontroverzama, skandalima, aferama i zločinima koji su ga u prvom redu i učinili subjektom ove stranice?
Mislim da, koliko god se činilo da se stranica Ćaća se vraća, bavi Ivom Sanaderom, ona bavi nama, recipijentima hrvatske politike. Ćaća se vraća koristeći Ivu Sanadera, ruga se nama samima. Smijemo se na vlastiti račun. Kako smo površni, naivni, neiskusni, da ne kažem glupi, jer smo toliko godina vjerovali Ivi Sanaderu, bio je ključna politička figura, a onda ga se odjednom svi odričemo (posebice njegovi najbliži suradnici). Pa nije sva krivnja isključivo na njemu. Ako je zlorabio položaj, ovlasti, moć, ako je krao i varao, on je to radio i zato što smo mu mi to dopustili. Zato što smo dopustili da nas se obmane, da manipulira javnošću, zato što nismo bili dovoljno kritični prema onome što gledamo i slušamo. Svima je Ivo Sanader bio pojam političara par excellence. Pa Ćaća se vraća kaže, evo vam sad. Sve ono što ste vidjeli u njemu, mi sad hiperboliziramo, dovodimo do apsurda. I mi se smijemo. Ali ne njemu, nego sebi samima. I opet to ima kolektivni terapeutski učinak. Možeš se ljutiti zbog svoje gluposti, a možeš joj se i smijati. Nije loše smijati se, ali bi bilo dobro iz gluposti nešto i naučiti. I sad se nameće pitanje, ima li mem zapravo edukativni potencijal?
Je li u njegovom slučaju kritički i korektivni mem zbog svoje alegoričnosti i inherentne sugestivnosti ipak prosistemski umjesto antisistemski alat? (pretpostavlja se da nije imperativno shvatiti bit mema kao vrste satire, nego ga mnogi mogu pojmiti kao potvrdu onoga što parodira)
Ako iz mema ne izvučemo nikakvu poruku (jednako kao iz satire), ako ništa ne shvatimo kao smjernicu za budućnost, onda je u tom slučaju prosistemski. Poanta stranice Ćaća se vraća nije u tome da se bude kritičan prema Ivi Sanaderu ili sustavu, nego prema samima sebi kao članovima (demokratskog) društva koji stvaraju sustav. Možda najbolji primjer satire koji se spominje u našoj kulturi je Smojino Velo misto koje je, nekad više, nekad manje suptilno kroz satiru kritiziralo licemjerje ondašnjeg društva (svi segmenata, od Crkve do Partije). A ljepota te satire je bila u tome što je kritika bila tako profinjena da je mogla kritizirati najveće „svetinje“ društva, a da ne bude zabranjena.
Ćaća se vraća je tu satiru okrenuo, u trenutku kada se svi Sanadera odriču, kada je kritizirati Sanadera trend, konformizam, oni rade obratno. Uzdižu ga na pijedestal, a da bi kritizirali javnost. I to rade toliko profinjeno, suptilno, da ih oni koje kritiziraju „lajkaju“, konzumiraju. Postali su Velo misto digitalnog doba. I po mom mišljenju, to je prava satira. Čini se kako je danas je teško razlikovati satiru od pukog vrijeđanja. Satira je književna vrsta u kojoj se pojedinca ili sustav kritizira, ali suptilno, duhovito tako da oni koje se kritizira nisu „na prvu“ toga niti svjesni. Parafrazirati hrvatsku himnu umetanjem vulgarizama, primjerice, nikako nije satira.
Amerika je i dalje u procesu dokazivanja ruske umiješanosti u predizbornu kampanju Donalda Trumpa i Hillary Clinton, odnosno u same izbore. Netflixov je dokumentarac “The Great Hack” potvrdio kako se trgovalo korisničkim podacima, odnosno informacijama i shodno tome prilagođavao politički diskurs, kao i ciljni sadržaj koji je naposljetku doveo do toga da birači ‘centra’ ili oni neodlučni u ključnim saveznim državama zaokruže Trumpovo ime. Kako gledate na američku kontroverznu ideju o utjecaju društvenih mreža na željeni politički izbor i ishod pri izborima, odnosno utjecaju memova na javno mnijenje?
Društvene mreže definitivno imaju utjecaj, i taj će utjecaj s vremenom biti sve veći, odnosno društvene će mreže preuzimati primat nad konvencionalnim medijima. E sad, kontroverza u SAD-u jest u tome da se to radilo polu-legalno. Mislim, to razmjenjivanje podataka, korištenje informacija s društvenih mreža, privatnih profila još je uvijek siva zona. Tko može doći do vaših podataka, kako lajkanje neke stranice ili objave može nekom dati pristup vašim preferencijama i kako će netko ta saznanja koristiti, njima trgovati. To je sve još uvijek toliko neuređeno da zaista ne znam što je legalno, što polu-legalno, a što u potpunosti ilegalno.
No, činjenica da netko koristi vaše podatke (preferencije, socio-ekonomski profil….) mimo vašeg znanja, a sa svrhom da bi vama manipulirao je, neovisno o pravnom temelju, nemoralno i zabrinjavajuće. Ali, isto tako realno i moguće. No, za dokaz o tome koliko su društvene mreže utjecajne u predizbornim kampanjama, ne moramo ići u SAD. Dobar primjer je Mislav Kolakušić koji se kao politički neiskusan sudac nametnuo kao važna figura u hrvatskoj politici. Na Europskim izborima je gotovo isključivo putem društvenih mreža komunicirao s biračima, a osvojio gotovo najviše pojedinačnih glasova. Sad kada nam je na vratima kampanja za predsjedničke izbore, vidimo koliko kandidati intenzivno koriste društvene mreže. Bez Instagrama, Twittera i Facebooka, nemate što raditi u kampanji.
Smatrate li da je slično moguće i kod nas kada se radi o HDZ-ovim kampanjama kao kampanjama najprofitabilnije stranke?
Pa ja bih rekla da čak profitabilnost stranke nije kriterij po kojem ćemo mjeriti opasnost od trgovanja korisničkim podacima. HDZ ima dovoljno novca da si plaća tradicionalnu medijsku kampanju (od TV reklama do jumbo plakata) i da se koristi onim „old school“ metodama dolaženja do svakog birača ponaosob (slanje SMS poruka, stavljanje flyera u poštanske sandučiće). Benefite društvenih mreža (a time i potencijalno korištenje informacija koje birači putem njih dijele) vjerojatnije će koristiti stranke, odnosno kandidati s manje novca koji će tražiti alternativne načine da dođu do birača i njihovih glasova. No, američki izbori dobar su pokazatelj kojim će se smjerom u budućim kampanjama ići pa treba biti oprezan. Sa svima.
Društvene mreže omogućile su veću participaciju civilnog društva u političkim sferama, makar i na margini. Danas zahvaljujući njima, odnosno opciji komentiranja, one postaju forum rasprave i kritike moderne demokracije te je neporeciv utjecaj javnog mnijenja na određene političke dinamike. Imaju li društvene mreže potencijal korigirati politiku ‘odozdo’? Makar kada se radi o prokazivanju i zahtjevima za više transparentnosti? Ili imamo lažan, krivi dojam da zapravo sudjelujemo u političkoj utakmici te smo naposljetku doista samo tribinski promatrači čiji se glas gubi u žamoru na koji igrači oglušuju vrlo brzo po izlasku na teren?
Mislim da su društvene mreže fenomen (ne samo tehnološki već i sociološki) koji ima svoje prednosti i nedostatke. Paradoksalno, ono što su nedostaci su ujedno i prednosti. Danas zaista svatko može izreći svoje mišljenje putem komentara. I vrlo često ta mišljenja se iznose pod pseudonimima, neargumentirano su napadanje i vrijeđanje, nerijetko s funkcijom provociranja (tzv. trolanje). Pa se nekad pitamo, je li zaista za društvo korisno da baš svatko može reći što misli o bilo čemu. Međutim, i tu je sličan stav kao što ga neki teoretičari imaju kad je u pitanju demokracija u cjelini. Nije savršeno, ali je najbolje što imamo. Upravo je tako i s društvenim mrežama. Među “svima” koji govore, postoje i oni koji govore, odnosno komentiraju sa smislom, kritiziraju argumentirano pa kritika može biti konstruktivna, dijele informacije, pokazuju i prokazuju nepravilnosti sustava. I time svakako mogu korigirati politiku. Samo, još uvijek se događa da nekad od šume ne vidimo drvo. Da od niza zlonamjernih komentara, možemo propustiti one koji su relevantni i konstruktivni.
Kada govorimo o političkom diskursu današnjice, kakve karakteristike biste rekli da određuju aktualne hrvatske političare? Koji su to obrasci, modeli i konvencije u obraćanju javnosti, medijima i, naposljetku, političkim kolegama (Sabor, sučeljavanja, debate)?
Hrvatska demokracija i demokratski politički sustav u Hrvatskoj je relativno mlad, a to se vidi i po retoričkim obrascima koji se uporno ponavljaju. Jedan od simptoma te mlade demokracije (koja je proizašla iz desetljeća jednoumlja i totalitarizma) je upravo nesposobnost političara da se nose s kritikama. I to se reflektira na kulturu dijaloga u Saboru, sučeljavanjima, debatama. Dakle, kritike se shvaćaju kao provokacije, doživljavaju osobno i kao nešto uvredljivo i neprihvatljivo. Primjerice, političari na visokim funkcijama (od gradonačelnika, preko ministara do premijera i predsjednika) iznose svoje prijedloge, ideje, stavove. I kad se oni propituju, kad se upozorava na njihove manjkavosti, kad se pojavi sumnja u njihovu valjanost, dolazi do retoričkog kaosa, rasprava na nivou uličnih, vrijeđanja i onog vječitog kod nas: tko ti je bio otac, gdje si bio `91 i slično.
Ozbiljne demokratske političke rasprave podrazumijevaju da će svaki prijedlog naići na protuprijedlog, svaki argument na protuargument. I nije stvar samo u intenzitetu i emotivnoj angažiranosti da se stavovi brane, to je posve uobičajeno (posebice ako gledamo rasprave u britanskom parlamentu) nego se radi o tome da se u Hrvatskoj političari još uvijek zaista uvrijede ako se netko s njihovim stavom ne slaže. To je posljedica odrastanja u društvu jednoumlja: bit će tako kako ja kažem, i nema rasprave oko toga!
Upravo je to ono čega se Hrvatska mora riješiti. Političku raspravu shvatiti kao vrijeme da se prijedlozi poboljšaju i usavrše, a ne kao provokacije s kojima se jadni, ubogi političari moraju nositi.
Kako biste okarakterizirali govorništvo hrvatske Predsjednice, aktualnog premijera i njegova dva prethodnika Tomislava Karamarka (potpredsjednik Vlade) i Zorana Milanovića kao aktualne političare koji okupiraju najveći medijski politički prostor?
Predsjednica se nakon 5 godina mandata još uvijek teško snalazi u zahtjevnim govorničkim situacijama. Ona bi bila izvrsna kad bi se sve svodilo na ceremonijalno govorništvo od par prigodnih riječi pozdrava, zahvala, otvaranja ili zatvaranja društvenih događaja. Polemičke vrste iznimno su joj teške. Neki će reći da pogriješi često i u tom ceremonijalnom dijelu svog posla pa bude neprimjerena i nepromišljena. No, ono što je još lošije jest kako se snalazi u situacijama kada postane predmetom kritika. To je odavno trebala savladati. Ali, i ona kao da se čudi što je se kritizira i umjesto da uvježba retoriku za te krizne situacije, ona kao da se moli Bogu da je nitko ne kritizira. I onda da bi minimalizirala mogućnost bilo kakve retorički izazovne situacije, zabranjuje novinarima postavljanje pitanja (primjerice na konferenciji za medije koju sazove). To samo dodatno pokazuje nesigurnost. Kao govornice i kao političarke.
Tomislav Karamarko i njegove retoričke vještine odavno su predmet poruge. Zapravo, sad je već pomalo i zaboravljen, ali kad je bio u fokusu javnosti, potpun izostanak njegovih govorničkih vještina bio je tragikomičan. Profesionalno već dugo pratim retoriku hrvatskih političara i zaista ne pamtim da je itko bio toliko loš (s naglaskom da je u Hrvatskoj puno više loših nego dobrih govornika). Ali sadržaj njegovih govora bio je nekoherentan, neargumentiran i često se svodio na prijetnje, zastrašivanja političkih oponenata, na širenje nekog straha od jugokomunista. I nažalost puno je pridonio tome da se u Hrvatskoj 2019. još uvijek govori o ustašama i partizanima. Izvedbeno, Tomislav Karamarko je bio iznimno loš. Neekspresivan, lošeg glasa, dikcije, često ga se jedva razumjelo što govori. Bio je pravi primjer toga kako loš govor stvara predodžbu o lošem političaru pa je tako često bio proglašavan najomraženijim političarem (čak i kada je postojao velik broj onih koji su više od njega bili opterećeni aferama).
Zoran Milanović je najbolji od troje spomenutih političara. Zapravo, jedan od najboljih govornika na hrvatskoj političkoj sceni. No, mnogima je smetala njegova arogancija i bahatost. On nikada nije bio čovjek koji će oponente uvrijediti eksplicitno, nekim vulgarnim izrazima, nego je to činio vrlo profinjeno, „svisoka“. A to je često odzvonilo još jače u javnom prostoru. On čak nije ni vrijeđao toliko koliko se rugao svima koji ne misle kao on. Svatko tko je ulazio u raspravu s njim iz te rasprave nije izlazio samo kao „gubitnik“ već ga je često ponizio i kao osobu. Nije mu dovoljno bilo „pobijediti“ oponenta već se morao potruditi da više nikad ne padne na pamet usprotiviti mu se. Tu pokazuje nezrelost političara/retoričara. Nedavno je Zoran Milanović izjavio da je u politici sam sebi najveći neprijatelj jer se često ne uspijeva kontrolirati. Možda je to korak prema zrelosti, spoznati problem, prihvatiti ga kao problem pa se naučiti s tim nositi. Nijedan političar na svijetu nije toliko dobar da ga nitko nikad neće kritizirati, ali se međusobno razlikuju u tome što i koliko iz kritike nauče te kako na nju reagiraju.