“Gdje povlačiš crtu?” (Sara Renar): Eksperimentalnost u nesigurnim vremenima
Nakon što joj je glazbena karijera počela koračanjem uhodanom pop-rock stazom u vidu albuma “Djeca” iz 2013., zagrebačka kantautorica Sara Renar okrenula se nekim sasvim novim obzorima. Ti se obzori dotiču eksperimenata na elektroničkom polju, istraživanja mogućnosti loopera, klavijatura i gitare, a sve to objedinjeno je na nagrađivanom albumu “Jesen” i njegovom nasljedniku “Tišina”. Renar se na njima vodila kvalitetom i perfekcionizmom, a nastupi uživo dali si joj povoda da objavi prvi live album “Gdje povlačiš crtu?” na kojem se nalaze dvije stare i jedna nova pjesma.
Sam rad čini se kao završno poglavlje Renaričinog stvaralaštva i retrospektiva posljednje tri godine. Ono je gotovo programatsko, opservacijsko, medijski opterećeno i pravi pokazatelj svestranosti autorice. Za početak, pogledamo li to na prvoj od tri pjesme, shvaćamo da se radi o stihovima jugoslavenskog benda Šarlo Akrobata, a oni koji su bili na nekom njezinom koncertu znaju da je „Ti si svoja“ uvod s kojim se otvara publici. U skladu prebiranja i ponavljanja, stih „ona nema nikoga“ dolazi na svoj red tek u drugoj trećini, kada se događa i klimaks u koji smo uvučeni. Zdeslav Klarić na klavijaturama čini se kao Sarina druga polovica koji drži tempo i intenzitet pjesme, daje joj poetičnost, pop privlačnost, drži crtu po kojoj se kantautorica može orijentirati. Iako je već godinama dio njezinog koncertnog repertoara, ovo je prva službena snimka te pjesme u njezinoj izvedbi.
Jedan live, tri pjesme
Kao što priliči live albumu, red je da smo nakon prve pjesme uvedeni u sadržaj koji se nudi pa tako logično slijedi još malo poboljšana i nadograđena Čuvaj svoje pjesme. U osmominutnom trajanju, koje odiše mračnom i rezigniranom atmosferom, dobiva se dojam višeslojnosti kako pjesma prolazi. Da, praktički se tako može reći za bilo koju Sarinu pjesmu, ali količina mijenjanja ritma, dinamike i instrumenata te korištenja vokalnih dionica i puštanja snimki neobično diže pjesmu i daje joj spektar više od svega prije. „Na kraju ostaje samo tišina“, „bili smo djeca, naivna djeca“, „nisam ovdje da vam se svidim nego da vam nešto kažem“, samo su neke od parola koje se izgovaraju u kontekstu pjesme, a one se pak referiraju na sav prijašnji rad.
Što je na kraju ono što ostaje iza nas? Doza retrospektive i sagledavanja što je bilo prije i kako nam se to vratilo u sadašnjosti te kako će ovo što sada radimo utjecati na budućnost, čini se kao prodiranje u egzistencijalne vode koje podrazumijevanju preuzimanje odgovornosti za svoja djela.
Ekspresionizam Sare Renar
Čvrsto stajanje iza njih ne dotiče se samo instrumenata, s kojima je opet najdojmljiviji već spomenut Klarić, već se i vokalno savršeno pretače u „gdje povlačimo crtu“. Ta granica, koja iako postoji na papiru i redoslijedu pjesama, nevidljiva je u zvučnom području naše apstrakcije pa gotovo neprimjetno dolazimo do posljednje, naslovne pjesme koja u Sarinim porukama preko društvenih mreža već nekoliko mjeseci stoji kao hashtag. Kroz epski, gotovo sedamnaestominutni materijal slušamo medijske označitelje kojima karakteriziraju Renar u široj javnosti. Konačno suprotstavljanje svima koji toliko vole stavljati u ladice, generalizirati ili površno gledati na bavljenje glazbom, događa se u svakoj sekundi pjesme koja s postavljanjem pitanja „gdje povlačiš crtu?“ prelazi na ponovo poetiku samoće i egzistencije, dok se zvukovi visokih tonova klavijatura i usporenog elektroničkog bubnja isprepliću s nekoliko glasova od kojih je najglasniji onaj koji repetitivno govori „ona nema nikoga“.
Izuzetno djelo, album koji ostavlja nevjerojatni katarzični osjećaj istovremene glazbene ispunjenosti, ali ujedno i samoće u kojoj se svi povremeno nalazimo i borimo se sa stvarima koje su nam često nametnute. Ispunjenost nakon vremena razmišljanja prelazi u iscrpljenost sadržajem koji je nagomilan mnogobrojnim osobnim referenca pa tako usporenim koracima shvaćamo da smo upravo zavirili duboko u nečiji život, njegova opažanja, osjećaje i misli. Ekspresionizam Sare Renar tako je u “Gdje povlačiš crtu?” iskočio pred oči i um svakog pojedinog slušatelja, bez mogućnosti da ga ostavi nezainteresiranim, već da u svakom od nas izazove reakciju, bilo s jedne ili druge strane crte.