Hana Hegedušić: „Svaki lik ide iz mene i obogati me za neku novu nijansu”

Filmovi i TV serije uspješni su onoliko koliko je generacija uz njih odraslo. Mnogi se dan danas sjećaju likova koji su ih fascinirali, dok su ih s pažnjom promatrali zapečaćene na televizijskom ekranu. Iako je prošlo dosta godina od njihova prvog emitiranja, humoristične serije poput „Bitange i princeze”, „Bibin svijet” ili „Ne daj se, Nina” ne zastarijevaju i nove ih generacije rado gledaju.

Upravo zbog karizmatičnih likova i privlačnih situacija nema onoga tko bi ravnodušno prebacio TV kanal, čak i kada je riječ o repriziranju. Ustvari, repriziranje omogućava glumcu da nikada ne napusti ulogu, već da ju vječno iznova igra u zamrznutom vremenu, što je sigurno jedna od posebnosti glumačkih TV ostvarenja.

Iza mnogih zapamćenih televizijskih uloga stoji hrvatska glumica Hana Hegedušić. Pamtimo ju po ulogama nimfomanke, ljubiteljice motora Izabele ili konobarice Martine. No, Hanin glas možemo čuti i u popularnim crtićima kao što su „Mumini”, „Rio”, „Gru na supertajnom zadatku” i brojnim drugima koje je sinkronizirala. Uz to, članica je ansambla varaždinskog HNK, a djeluje i u jazz bendu s upečatljivim nazivom KajTeBriga.

Osim brojnih profesionalnih uspjeha, Hanu krasi simpatičnost, razigrana životna energija, ali i osjećaj za slobodu koju pronalazi u svakodnevnim aktivnostima, stanjima i razmišljanjima. U razgovoru koji slijedi pružila nam je priliku da je pobliže upoznamo.

Hana, koja su iskustva, želje i motivi prethodili upisu na Akademiju i jeste li bili apsolutno sigurni u izbor?

Otkad znam za sebe volim predstavljati, glumiti, pjevati, plesati, izvoditi… Kao mala bila sam u zboru, plesnoj i dramskoj grupi, sama sam vodila grupe i to je bilo sve što me oduvijek zanimalo.

Kako ste glumu doživljavali kao studentica, a kako na nju gledate danas? Na koji je način životno iskustvo oblikovalo vaš talent?

Prvu profesionalnu predstavu igrala sam s četrnaest godina, a prije studija sam, zahvaljujući Arsenu Dediću, dobila angažman u austrijskom kazalištu Arbos, gdje sam igrala i pjevala u pet predstava. Tamo sam upoznala Zijaha Sokolovića i imala prilike raditi za njega. On me prvi uputio u glumu kao poziv, bio mi je pravi učitelj i velika podrška. Tada je predavao glumu u Linzu. Tako da je studij došao tek nakon tog iskustva, i glumu sam tada, kao i danas, doživljavala kao neprekidno učenje. Učenje bez kraja. Talent je svakako poželjan i dobrodošao, ali mislim da je rad na sebi ipak najvažniji.

Odigrali ste brojne kazališne, televizijske i filmske uloge. Kakav je vaš odnos prema ulogama i je li lakše glumiti likove koji su vam slični?

S iskustvom je sve lakše. U početku mi je svaka uloga bila teška, jer sam bila na početku i nisam znala ovo što znam danas. Svaki lik ide iz mene, tako da mi je svaka uloga negdje u nekom segmentu slična. Kroz svaku ulogu naučim nešto novo. Kao da mi otvori neka nova vrata u meni i obogati me za neku novu nijansu.

Imate i pregršt iskustva sa sinkronizacijom. Na prvu, sinkronizacija djeluje kao jednostavan postupak, no koliko je zapravo zahtjevno posuđivati glas? Uspijete li se uopće uživjeti u situacije i poistovjetiti s likom kojemu posuđujete glas?

Sinkronizacija zahtijeva drugu vrstu koncentracije. Sve je u glasu, iako se često u studiju, dok radim, razmašem rukama, ne bi li što bolje iskopirala lik u crtiću. Mogu se uživjeti u lik i u situacije koje su na ekranu. Zapravo, moram, jer bez uživljavanja ne ide.

Okušali ste se i u režiji, a jedno od zapaženijih djela svakako je „Žuta minuta”. Kako na predstavu gledate iz ugla glumice, a kako iz pozicije redateljice? Razlikuju li se često perspektive glumca i redatelja?

Uvijek sam režirala s nekim. „Žutu minutu” sam radila s Igorom Barberićem. Jako volim raditi s njim jer je iznimno kreativan i, isto kao i ja, obožava taj posao. Kroz vrijeme mi sve više dolaze režijska, pa čak i dramaturška rješenja kad radim neku predstavu iz ugla glumice. Sve što radim, radim za predstavu. Za njen završni izgled i dojam. Redatelj mora znati što želi poručiti predstavom i mora to znati objasniti glumcima. Različite uloge u predstavi su kao različite boje na nekoj slici, naprimjer. Ili različiti instrumenti nekog glazbenog djela.

Brojne generacije pamte vaš angažman u „Ne daj se, Nina”, „Bitangama i princezama” te „Bibinom svijetu” gdje ste igrali vrlo upečatljive i osebujne žene. No, javnost vas je favorizirala i tijekom učešća u TV showu „Tvoje lice zvuči poznato”. Koje vam je ličnosti bilo najteže utjeloviti i što sve podrazumijeva priprema dobre imitacije? Koliko ste vremena i energije trošili na probe?

Najteže mi je bilo imitirati muške ličnosti. Kad muško imitira žensko, uvijek je smješnije i bolje nego obratno. Meni barem. Tjedan dana je malo vremena za jedan nastup, a nas je tamo bilo puno i proba je bilo malo, tako da sam puno energije i koncentracije potrošila spremajući se. Maska, šminka, kostimi… Sve to zahtijeva pripremu i pažnju da se ne pretjera ili da se ne podbaci. Uglavnom, bilo je zahtjevno i teško.

Nije nepoznanica da se bavite i glazbom, a imate i jazz bend KajTeBriga. Koliki su značaj u vašem glazbenom usmjeravanju imali roditelji Ksenija Erker i Hrvoje Hegedušić? Koliko je bend trenutno aktivan i pripremate li uskoro koji nastup ili možda album?

Mama i tata su me kroz moje odrastanje obilježili glazbom, da tako kažem. Sviralo se i pjevalo dosta često. S četrnaest godina sam u studiju kod tate snimala prateće vokale. I danas pjevam, kad se pruži neka prilika. KajTeBriga je trenutno u mirovanju, ali snimili smo jedan kućni uradak. Doslovno kućni, jer je snimljen u kući Petra Eldana. Bili smo raspoređeni po sobama i snimali. I dobro je ispalo.

Članica ste ansambla Hrvatskog narodnog kazališta Varaždin, a već dugo živite u okolici Varaždina. Premda ste pobjegli od gužvi i imate više slobodnog vremena, postoji li nešto za što u Varaždinu nema adekvatne zamjene? Uz to, kako je živjeti na selu i kako vam se sviđa varaždinski HNK?

Prošlo je dosta godina otkako sam u Varaždinu i već sam se navikla. Paše mi odmak od Zagreba. A i zapravo sam jako blizu i dosta često dolazim zbog posla, obitelji i prijatelja u Zagreb. Na selu je život zdraviji. Varaždinski HNK je dobio novu intendanticu, Senku Bulić, zbog koje sam jako uzbuđena i veselim se svakoj novoj predstavi, a još se više veselim novoj publici i onoj staroj koja se, nakon dugog niza godina, vratila u kazalište.

Dobili ste ulogu u novoj drami Dalibora Matanića „Bogovi”. Igrate Napadačicu. O čemu se točno radi i kako vam je “legla” uloga?

Mislim da sam dosta dobro surađivala s Dadom. Znam ga još od Akademije. Kužim ga i to je jako važno za suradnju i da mi uloga “legne”.  Napadačica je neobična, opasna, ali ne otkriva puno. Dado je rekao: „Bez psihologizacije!”, pa sam tako i radila.

Jednom prilikom rekli ste da si u teškim situacijama ponavljate: „Ovo je samo faza, ovo nisi ti!” Tko je Hana?

Hahaha, kad sam to rekla? Valjda davno. Po tome bi bilo da je Hana produkt proživljenih i preživljenih faza.

Poznati ste po veseloj i djetinjoj osobnosti koju želite zauvijek sačuvati, a uza sav poslovni angažman i brojna zaduženja, majka ste dvoje djece. Kako definirate slobodu i uspijete li na kraju dana uživati u njoj?

Sloboda je za mene misliti što god hoću, maštati, zamišljati… Pa onda isto tako ne misliti, samo biti, disati, jesti, pjevati, plesati, glumiti. I da, svaki dan sam slobodna, barem na trenutak. I uživam u tom saznanju.

Na mnoga pitanja dajete izrazito realistične i pomalo neočekivane odgovore. Kako uspijevate povezati spontanost i promišljenost?

Možda si mi upravo objasnio mene iz nekog svog ugla. Hvala ti, sviđa mi se. Nisam to očekivala.

Jeste li trenutno ostvareni na svakom području? Postoji li nešto na čemu biste voljeli poraditi u bližoj budućnosti ili se možda okušati u nečemu posve novom?

Mislim da sam ostvarena na svakom području do kojeg sam došla u životu. I mislim da postoje područja u kojima se želim ostvariti, samo još nisam došla do njih. Svašta bih još ostvarila za ovog života. Ali neću otkrivati da ne ureknem. Ili da mi netko ne ukrade ideju. Ima veze s pjevanjem. Toliko mogu reći. To je jedna od želja. Čujemo se opet u budućnosti, kad mi se ostvari, pa ćemo o tome. 😊

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.