novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

„Hippocampus” (G. Klemm): Neki plahi ženski bijes

hippocampus
Vrijeme čitanja: 6 minute

Ženska ljutnja, najstrašnija svjetska sila koja se najlakše ignorira, baza je ovog književnog djela ili se to barem tvrdi na samoj naslovnici i u promotivnim člancima te intervjuima s autoricom Gertraud Klemm. Strašna riječ na f, feminizam, cijedi se stranicama romana „Hippocampus” i problematizira položaj žena prvenstveno u svijetu književnosti, a onda usputno i u svim sferama umjetnosti i života.

Važna je to tema i njome se prvenstveno trebaju baviti žene, trljati je na nos svima koji žele i ne žele slušati. O tome je govorila već i Virginia Woolf, zahtijevajući vlastitu sobu i uvjete za žene umjetnice u kojima bi mogle nesmetano raditi. No, bojim se da ovaj roman ne odrađuje posao onako kako je autorica vjerojatno zamislila.

Feminizam 21. stoljeća

Austrijska autorica Gertraud Klemm za sebe tvrdi i prikazuje se kao tvrdokorna feministica, s dovoljno žara izgovara sve važne feminističke pojmove (patrijarhat, razlika u plaći, pobačaj, robijanje za obitelj…), pozivajući sav ženski rod na akciju, dok pokorno priznaje da joj je lakše djelovati iza pera, nego zapravo izaći na ulicu poput njene junakinje u romanu. Što je u potpunosti u redu i prihvatljivo.

Ipak, iza sveg tog rogoborenja nedostaje srži, što je vidljivo i u samom romanu. Podsjeća me to na Ženski marš na Washington iz 2017. godine – proizašlo iz opravdane frustracije načinom na koji se krenula krojiti američka politika pod novopečenim Trumpovim vodstvom, ali pretvoreno u samozadovoljno tapšanje sudionica po rozim kapicama i objave po društvenim mrežama. Sva se kulturna i politička krema sjatila na protest ne izostavivši upisati gomilu heštegova na svoje internetske objave, iskoristiti to za autopromociju, što je izazvalo eksploziju interesa, a onda je velika amerikanizacija inspirirala velike i male influensere diljem svijeta, pa tako i u maloj Hrvatskoj, da se objave kao feministkinje. Od 2017. do danas mnoge su se žene iz javnog života predstavile kao feministkinje, ali kao da i dalje ne znaju zašto se protestira i koji je cilj.

Mišljenja sam da čim se u nešto uključe velike korporacije i kada se iz nečega izvlači profit, do nekih većih sadržajnih promjena vjerojatno neće doći. U trgovinama brze mode mogu se kupiti majice s nekim feminističkim natpisom, u opisima se profila ljudi po društvenim mrežama može naći #feminist, poznate svjetske zvijezde o tome pjevaju i filozofiraju u videima… Iako je potreba za feminizmom i ženskom borbom i dalje prijeko potrebna, danas nije hrabro biti feministkinja. To je danas trend.

hippocampus

A što s „Hippocampusom”?

U svom romanu Gertraud Klemm opisuje ratnice za ženska prava starog kova – konkretni i mali prosvjedi u vidu umjetničkih instalacija čiji je cilj ubosti prolaznike u oko, uglavnom u priču uključujući ženske i/ili muške genitalije, te tako ukazati na sustavna ugnjetavanja žena tijekom povijesti i trenutno. Društvene mreže i internet stran su pojam te nešto što junakinja Elvira tek treba naučiti. Ona je zrelije dobi i autorica osim njenog „ženskog bijesa“ istražuje i njenu seksualnost te životna previranja i odluke.

Kao i mnogo toga s modernim feminizmom, i ova priča temelji se na dobroj ideji, no njena je razrađenost upitna. Elvira je na osvetničkom pohodu nakon smrti njene prijateljice, austrijske feminističke književnice Helene Schulze koju je nakon eksplozivnog uspjeha prvijenca pojeo zaborav, što Elvira povezuje s činjenicom da je otvoreno pisala o ugnjetavanju žena. Elvira sada (kulturnu) javnost želi podsjetiti na Heleninu ostavštinu, koju ujedno nastoji predstaviti kao univerzalnu ostavštinu žena – one su zaboravljene, izbrisane, izgurane u pozadinu i izostavljene.

Elvira angažira mladog snimatelja Adriana u pohodu po lokacijama u Austriji koje su na neki način povezane s Helene i njih dvoje iza sebe ostavljaju umjetničke instalacije koje graniče s vandalizmom (ili tu granicu prelaze), označujući ih morskim konjicima (hippocampus) kao simbolom previđenih bića koja su jača od onoga kako se čine. „Hippocampus” je na taj način zapravo roman ceste, uz to što je (Elvirin) manifest o položaju žena u umjetnosti.

Nepovezan simbolizam i plah komentar o stanju književne scene

Upravo su likovi najslabija karika ovog romana. Elvira i Adrian živciraju na neproduktivan način i ne potiču čitatelja na preispitivanje nekih možda davno ukorijenjenih životnih postavki. Ponekad je veći problem kada se na neku nepravdu ukazuje eksplicitno i mašući njome pred svima kao zastavom, nego na neku pojavu ukazati na suptilan način. Vjerujem da bi „Hippocampus” imao veće koristi od razrađenije radnje i likova. Ovako autorica često likovima u govor i razmišljanja ubacuje svoju ideologiju, nakon čega se sjeti da oni zapravo trenutno nešto rade, zbog čega je pripovijedanje na neskladno, ispresijecano i u krajnjem slučaju zbunjujuće.

hippocampus

Kao pokretač radnje navodi se Helenina smrt i ponovno oživljeni interes javnosti za njen lik i djelo, što Elviru strašno nervira. Tijekom romana ona (p)opisuje načine na koje je književna scena ignorirala Helene i njene ideje – od velikog uspjeha romana prvijenca i dodjele prve nagrade, preko kasnijeg odbacivanja Helene zbog njenih oštrih ideja i otvorene sabotaže određenih članova žirija tijekom nominacija za druge književne nagrade, nametnutih očekivanja stvaranja obitelji koje je iz Helene iscrpilo svu kreativnu energiju do Heleninog samouništenja i ponovnog interesa za nju kada je bila na sigurnom, odnosno na onom kraju svijeta s kojeg više nikoga ne može uvrijediti novim idejama. Elvira odlučuje protiv svega toga protestirati.

Jedno od glavnih mjesta protiv kojih Elvira, uz Adrianovu pomoć, vodi rat je upravo književna scena i ovaj roman nastoji ukazati na licemjerje književne scene prema ženama, a i umjetnosti općenito. Iako su autoričini komentari na postupke književne scene zanimljivi (primjerice, posebno je zanimljivo što uključuje virtualnu javnost koja na društvenim mrežama bezobzirno komentira kandidate nominirane za književne nagrade iako često ni sama ne pročita nominirana djela), i ovdje je prisutna određena razina nedorečenosti ili čak plahost u pokazivanju prstom.

Još je u 80-ima hrvatska književnica Dubravka Ugrešić u svom djelu „Forsiranje romana-reke” dala odličan komentar na književnu scenu i napetost koja proizlazi iz vanjskog dojma o književnicima i onoga kakvi oni zapravo jesu, smjestivši ih na prijam u kojem je (pretenciozno) poslužena hrana inspirirana jednom scenom iz romana Gustava Flauberta „Gospođa Bovary” – književnici su se ponašali raskalašeno i raspušteno, u potpunosti suprotno od očekivanja onih koji su ih promatrali izvana. Ugrešić pritom nimalo nije štedjela svoje kolege, s punim ih pravom prozivajući u svom tekstu.

Žensko tijelo – vječna tema

Kada smo već kod Dubravke Ugrešić, upravo ona često progovara o temama koje u „Hippocampusu” poteže i Gertraud Klemm. Ugrešićka je i sama doživjela književnu sudbinu Helene Schulze iz romana (izuzev smrti) te iz prve ruke može govoriti o licemjerju prema autoricama. Međutim, Ugrešić svoje komentare i moguću ideologiju upakira u gotovo nadrealno djelo s fabulom i punokrvnim likovima, što je vidljivo i u već spomenutom romanu kao i u najpoznatijem njenom djelu „Štefica Cvek u raljama života”.

hippocampus

Ugrešić također često o ženskoj temi progovara i u svojim zbirkama eseja, formi koja bi Gertraud Klemm možda bolje legla u ovom djelu. U zbirci eseja „Doba kože” Ugrešić progovara i o temi koju Klemm proteže svojim romanom – žensko tijelo i sve indicije koje s njegovim posjedovanjem dolaze. Obje autorice govore o muškom i ženskom viđenju svijeta, odnosno o (patrijarhalnoj) tendenciji da se djela autora gledaju kao prikaz univerzalnog iskustva, dok se djela autorica predstavljaju kao žensko pismo, najčešće s negativnim konotacijama i kao nešto nižeg ranga. I Elvira u romanu o tome govori te zbog toga „ukrašava” kipove muških proslavljenih ratnika, pisaca i državnika te ukazuje na nepravdu u postavljanju umjetničkih izložba, nazivlju ulica i trgova i licemjerju povijesti.

Ipak, upravo čitanjem Ugrešićkinih eseja i „Hippocampusa” dobro se može uočiti neprikladnost romaneskne forme za ideje Gertraud Klemm, odnosno nedovoljna razrada ovog fiktivnog djela. Teško je prihvatiti i razmotriti velike ideje autorice kada su samo bačene na stranice bez dubljeg uvezivanja u srž likova i radnje. Elviru se može okarakterizirati samo kao ljutu feministicu, a Adriana kao napaljenog mladog muškarca u potrazi za poslom. Izostaje njihov jasni razvoj, kao i neki jasniji zaplet, priča se čitavo vrijeme vrti u krug.

Slaba ostavština

„Hippocampus”, nažalost, modernom feminizmu ne donosi ništa pretjerano dobroga. Autorica kao da se drži zastarjele ideje feministkinja s dlakama pod pazusima i bez djece. Postavljanje Adriana kao pomoćnika u zločinu u potpunosti je promašena ideja, jer on ne donosi ništa vrijednoga, osim usiljene erotske dimenzije koja rezultira pomalo čudnim odnosom u kojem nedostaje uvjerljive kemije, ali koji je autoricu zapravo vodio tijekom pisanja – želja za prikazom odnosa starije žene i mlađeg muškarca kao pandan brojnim prikazima starijih muškaraca s mlađim ženama.

Prikaz odnosa feministkinje starog kova i njene mlađe verzije s nekim svježijim idejama bila bi puno efektnija te zanimljivija za obradu. Ovako Elvira (a time i sama autorica) često zapada u floskule prežvakane tisuću puta, ne utječući ni na koga u knjizi, a kamoli van nje.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari