Hrvatska mitologija: More, vještice i vukodlaci
Vjerovanje u more rašireno je po čitavoj Hrvatskoj. More (morice, morine) su neudane žene koje su se rodile zamotane u posteljicu. Takav se porod smatrao neuobičajenim te su se djeci rođenoj na takav način gotovo uvijek pripisivale nadnaravne moći. More bi svoje nadnaravne moći dobile tek kad su navršile 21. godinu. Mora se može pretvoriti u muhu, mačku, kokoš, veliku pticu ili neku drugu životinju. Ulazi gdje god hoće, može se provući kroz ključanicu i noću napada ljude i malu djecu koji spavaju. Guši ih, davi, zatvara im usta da ne mogu vikati i zvati upomoć, gnječi ih i grebe. Ako se sazna tko je mora, može je se uhvatiti i zaprijetiti da će se je otkriti, a ona će onda pustiti na miru tog čovjeka koji joj se prijeti.
Nakon udaje mora postaje vještica (coprnica, ceprnica, viška, štriga, vidina, vištica, viščica), mada vješticom može postati i muškarac, a nakon smrti mora postaje vukodlak. Vješticom se može postati i tako da se sklopi savez s vragom. Žene željne da postanu vještice prodaju mu dušu, a on im u zamjenu daje nadnaravne moći. Na nekim područjima postoji rašireno vjerovanje da su vještice (i vile) djeca koju su Eva i Adam zatajili pred Bogom.
„Pučka fantazija je zamislila, da su vještice žene, koje imadu formalni ugovor s vragom; one su njemu zapisale svoju dušu, a on njima daje moć da pomoću masti ili drugih sredstava mogu izvoditi zamjerna djela; štete proizvesti na usjevima, vinogradima, začarati i škoditi ovcama, govedima, u zraku proizvesti vihore, oborine, tuču i oluju, na ljudima prouzročiti impotenciju, prenijeti žito s tuđeg guvna na ono svog štićenik i stotinu drugih čarolija. One znadu da zaljube dvoje osoba i to pomoću posebnih napitaka; jednako su u stanju da zavade muža i ženu. K tome imade posebni dan ‘Hexensabbat’, kada se vještice slete na jedno mjesto. To su obično brda ili planine; seljaci redovito označuju koje brdo sa zapadne strane svoga sela, jer odanle ljeti dolaze nenadano oluje. Vještice zajaše na metlu i onamo lete, kamo je Belzebub odredio. Posred skupštine stoji na tronogu jarac, i vještice ga moraju poljubiti, pa zatim pripovijedati, što su sve zla učinile poslije zadnjeg sastanka. Vrag tuče one vještice, koje nemaju čime da se pohvale. On zabilježi u posebnu knjigu imena ovih žena, koje imaju s njime ugovor, te im dade i posebni znak na nevidljivom mjestu na tijelu. Na tom mjestu vještica unaprijed ne ćuti nikakove boli, pa je po tome ljudi mogu upoznati.“ (A.A., Obnovljeni život, Vol.10. No.5. Listopad 1929.)
Vještice imaju moć preobrazbe. Kad se namažu vještičjom masti i izgovore čarobne formule, mogu se pretvoriti u leptira, mačku, orla, žabu. Kasno navečer ili noću, vještice idu u pohod, a kad je vani nevrijeme lete na sastanke. Nalaze se na posebnim mjestima kao što su raskrižja, posebna stabla (najčešće orah) i smetlišta. Kad se sastanu, dogovaraju se, prepričavaju što su kome napravile i tuku se bakljama. Boje se Boga i ako tko naiđe na njih dok su na sastanku, treba spomenuti ime Božje, Majke Božje i Isusa. Sastanak će propasti, a čovjek će se spasiti osvete. U ponoć 24. lipnja (Sv. Ivan), vještice plešu oko paprati i te noći paprat procvjeta.
Vještice je ponekad moguće prepoznati po njihovom izgledu: vještica ima vrlo izbočenu bradu. Može joj se i na Božić ponuditi da pije rakiju iz čaše napravljene od bršljanova drveta. Vještica će odbiti jer je bršljan poguban za vještice. Vjeruje se da i onaj koji na dan Sv. Lucije počne izrađivati stolčić i završi ga točno na Badnjak, može na ponoćnoj misi stati na stolčić i pogledati prisutne na misi. Prepoznat će vještice zato jer su one okrenute prema vratima, a ne oltaru. Ta se osoba nakon mise nalazi u smrtnoj opasnosti i ako izađe iz crkve mora bježati jer će ju vještice probati rastrgati.
Vjeruje se da vještice uzimaju kravama mlijeko ili da im pokvare mlijeko koje postane vodenasto i bez masnoće. Vjeruje se također da volu mogu izvaditi srce nakon čega vol postaje preslab za rad. Osim volu, vade srca i maloj djeci. Ako netko zaspe pod orahom (vještičjim drvetom), dobit će moždani udar, a ponekad vještice mogu učiniti i da se netko utopi. Osim toga, vještice imaju zle oči pa ako nekoga posebno ružno pogledaju taj će se razboljeti i biti neuspješan. Vještice također izazivaju tuču koja uništava ljetinu, a mogu se vratiti u normalan život ako im bude iskreno žao, ispovjede svoje grijehe i posvete se pobožnom životu.
U slavenskoj mitologiji postoji boginja koja likom i djelima podsjeća na vještice iz pučkih priča. To je bila Baba Jaga (zvana još i Baba Roga ili Baba Zima), moćna čarobnica koja je živjela skrivena u šumi, u kući postavljenoj na kokošju nogu i ograđenoj ljudskim kostima i lubanjama. Najčešće je u mitologiji prikazana kao ružna, slijepa ili poluslijepa starica koja se hrani ljudskim mesom. Baba Jaga se u proljeće pretvara u Morenu (Moranu, Maru), mladu ženu koja se onda po dolasku zime opet pretvara u Babu Jagu. Iako mnoge moderne vizije vještica uključuju ženu koja leti na metli, to vjerovanje nije bilo pretjerano rašireno. Moguće je da je jahanje na metli kasnije povezano s vješticama zato jer je Morena (Morana, Mara) letjela na metli i plovila na ljusci jajeta.
Progon vještica u Europi intenzivno se odvijao od 1360. (kad je pronađen prvi zapis vezan uz progon vještica) do 1756. godine kad je praksi progona ženskih osoba optuženih za posjedovanje nadnaravnih moći stala na kraj carica Marija Terezija, a dvije godine poslije, sudovima u Hrvatskoj i Slavoniji zabranjuje se voditi bilo kakve procese protiv vještica i čaranja bez izravne caričine dozvole. Jedan od čestih motiva optuživanja neke žene da je vještica bila je ljubomora i zloba. Ženu bi se često optužilo da je nekome urekla kravu pa joj se mlijeko skiselilo ili da je uništila urod. Dotičnu bi se potom mučilo ili drogiralo dok nije, pod očitom prisilom, priznala da je vještica. Često se žene vične vidanju travama također optuživalo da su vještice, iako su, prije progona vještica, zapravo bile poznate kao vilenice, žene koje su od vila naučile vještinu vidanja rana pomoću trava. Više o vilama u hrvatskoj mitologiji možete pročitati na Ziherovom linku.
Vjerovanje u vukodlaka (vukudlak, kudlak, fudlak, ukodlak, ukodlačica, ukosica, korlak, štrigon, obrstar) također je rašireno u čitavoj Hrvatskoj. Vukodlakom se postaje nakon smrti. To su pokojnici koji se vraćaju među žive da bi im činili zlo. More i vještice nakon smrti postaju vukodlaci zato jer su rođene u posteljici, ali vukodlacima postaju i mrtvaci koje se nije dobro čuvalo pa je preko njih preskočila neka životinja poput psa ili mačke. Često vukodlacima postaju ljudi koji su se krivo zaklinjali tijekom života ili vješci. Postoje vjerovanje i da je vukodlak zapravo dijete vještice i vraga.
Vukodlaci u ovom slučaju nisu tipični američki vukodlaci koji nalikuju na vuka koji hoda na dvije noge. Prema hrvatskim vjerovanjima, vukodlak može biti bilo koja životinja koja se ponaša neuobičajeno za svoju vrstu. Primjerice zec koji nije strašljiv ili magarac koji ne reve. Psi uvijek osjete vukodlake i onda na njih laju. Osim toga, vukodlaci mogu biti velika krmača, kokoš, plast sijena koji se miče itd. Doduše, postoji objašnjenje da se vukodlake ponekad povezivalo s vukovima zbog slučajeva u kojima bi bijesan vuk došao u selo i napadao ljude te bi ugriženi ljudi potom dobili bjesnilo.
“Mislim, da je povukođlačenje moglo lako time nastati, što je katkada bijesni vuk ugrizao nekoga i ovaj je upao u vučje bjesnilo. 1923. u jednom selu pokraj Travnika u Bosni sjedilo je nekoliko ljudi u kući oko vatre s pritvorenim vratima i razgovaralo. Odjednom uleti kroz pritvorena vrata vuk i ugrize par ljudi i psa.” (A.A., Obnovljeni život, Vol.10. No.5. Listopad 1929.)
Vukodlaci poput vještica napadaju ljude noću. Muče ih, sišu im krv i ubijaju ih. Često ih se krivilo za nerješiva ubojstva, a bježe kad prvi pijetao zakukuriče i vraćaju se u grob. Vukodlaci se ubijaju tako da se grob otvori i leš se probode trnovim ili glogovim kolcem. U ubijanju vukodlaka sudjelovali su i svećenici, a spominju se i slučajevi „povukodlačenja“ domaćih životinja. U mnogim je krajevima “povukodlačenje” poistovjećeno s “povampirenjem” i između vukodlaka i vampira nije postojala veća distinkcija.
“U Kaštelima, mom rodnom kraju, seljaci istovjetuju »povukodlačenje« i vampirstvo. Stari narodi i drugi krajevi to dobro razlikuju. Ovi misle, da se nekoji zločesti ljudi iza smrti dižu po noći i obilaze polja i kuće i sišu ljudima krv. Ako sumnjaju o kome, da se povampirio, sakupe se odvažniji seljaci s kolcima u ruci, otvore grob i mrtvaca probodu. Dotičnik se više ne će dići ili povampiriti.” (A.A. Obnovljeni život, Vol.10. No.5. Listopad 1929)
Iako je mit o vješticama, vukodlacima i vampirima često služio kao osnova za maltretiranje nevinih ljudi koji su se na neki način razlikovali od većine, on nam ipak daje dobar uvid u kulturu naroda na našem i susjednim područjima te objašnjava otkuda potječu neka vjerovanja i simboli koji se i danas vežu uz ljude s posebnim moćima i natprirodna bića.
Kao izvor za ovaj članak poslužilo je poglavlje profesorice na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju FFZG-a Jadranke Grbić Vjerovanja i rituali u knjizi Etnografija: Svagdan i blagdan hrvatskoga puka (1998), diplomski rad Denivera Vukelića Svjetovna suđenja i progoni zbog čarobnjaštva i hereze te progoni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka (2008) i članak autora A.A. Čarolije, vještice i vukodlaci (1929) iz časopisa Obnovljen život.
