Hrvatske književnice – Dubravka Ugrešić: Neukrotiva ambasadorica borbe protiv bezumlja
Davno su prošla vremena kada su književna djela imala velik utjecaj na društveni milje i bila glavno sredstvo širenja novih, izazovnih ideja. Svijest se čitateljstva pomaknula na nove, lakše probavljive medije, koji su je u tom procesu zatupili i zatrpali slojevima sitne prašine nepotrebnih informacija. Međutim, situacija u književnosti nije ni tako mračna – i dalje postoje oni kojima je u interesu prozvati njene, kao i manjkavosti lokalne i globalne kulture, a ne okretati glavu i samo sudjelovati u gotovo tvorničkoj proizvodnji pisane riječi.
U tu grupu bez imalo sumnje spada Dubravka Ugrešić, jedna od najproduktivnijih međunarodnih književnica, ali koju se sve donedavno u Hrvatskoj moglo pratiti samo marginalno, iako je i sama Hrvatica. Dobitnica je velikoga broja internacionalnih književnih nagrada, uključujući nagradu Neustadt, prozvane američkim Nobelom, te književne nagrade tportala za najbolji roman 2018. godine – prije toga hrvatsku je književnu nagradu posljednji put dobila u 80-ima.
Baba, ženturača i vještica
U 90-ima, kada se formirala Hrvatska kao suverena državica velikog srca, svaki krivo uštimani zvuk dolazio je pod paljbu dežurnih dušobrižnika. O Dubravki se Ugrešić ne može govoriti bez spominjanja njenog eseja „Čisti hrvatski zrak“ iz 1992. godine, kojim je zaslužila kaznu blaćenja i uništavanja reputacije uz još četiri novinarske i književne kolegice, prozvanih vješticama iz Rija. Zbog gibanja protiv struje tih je pet autorica lažno optuženo za namjerno zanemarivanje seksualnog nasilja (nad Muslimankama i Hrvaticama) kao forme srpske agresorske politike.
Hrabrost koju je iskazala prozivanjem rasta bezumlja nacionalizma koji je prožeo ratnu Hrvatsku ispostavila se kao Ugrešićkina presuda na izgon. Serija članaka u hrvatskim novinama u kojima se autorice proziva i zbog navodnog namjernog lobiranja protiv Hrvatske i slanja iskrivljene slike o svježoj neovisnoj državi u svijet gotovo zlobno širi laži i demonstrira strah od zdrave diskusije, konstruktivne kritike i promišljanja svakodnevnice. Feministička i lijeva orijentacija napadnutih autorica ugrozila je jednosmjernu politiku koja je uzela maha, zaradila im brojne nenaklonjene epitete, a Dubravka Ugrešić je odlučila napustiti domovinu. Kako govore njene biograske crtice na koricama knjiga, danas živi i radi u Amsterdamu.
Žanrovski eksperiment i postmodernističko slavljenje trivijalnosti
Dubravka Ugrešić od svojih je samih početaka plovila postmodernim vodama. Nakon dvije knjige za djecu, 1978. objavila je „Pozu za prozu“, zbirku priča u kojima je iznijela svoju poetiku – tematizira samu književnost i proces njenog nastajanja, odnosno promišlja stvaranje i to na način da tu kompleksnu temu obavija velom trivijalnosti i duhovitim komentarima svakodnevnice. Miješanje takozvane visoke i niske književnosti, što onda često dodatno začini feminističkim kontemplacijama i (pseudo)autobiografskim elementima, postaju Ugrešićkin zaštitni znak.
Tu poetiku demonstrira i u svom vjerojatno najpoznatijem djelu, romanu „Štefica Cvek u raljama života“. Ako se gleda samo kratki sadržaj „Štefice Cvek“, roman bi se moglo smjestiti u kategoriju chick-lita, jer prati životne i ljubavne nedaće naslovne junakinje, no već samo otvaranje romana jasno daje naslutiti da se radi o kompleksnijem i slojevitijem djelu. Ugrešić roman doslovno kroji i na samom početku čitatelju nudi tumač znakova koje je razasula tijekom čitavog trajanja priče, a koje je preuzela iz krojačkog diskursa. Roman također ima dvije narativne linije – jednu u kojoj autorica govori o teškoćama pisanja dobrog chick-lit romana bez upadanja u provalije uobičajenih klišeja te jednu u kojoj se to nastoji konkretno razviti, odnosno sama priča Štefice Cvek.
Ugrešić od hibridnog načina pisanja ne odustaje ni pod koju cijenu, već ga samo dalje razvija i u njegovo okrilje stavlja sve širi dijapazon tema, odbijajući žanrovski se odrediti.
Feminizam, konzumerizam i ironija
Osim žanrovski i formalno eksperimentalnih romana, Dubravka Ugrešić redovito izbacuje i eseje u kojima bez dlake na jeziku rastavlja današnju kulturu i društvo u kojem egzistira na proste faktore. Njen najnoviji naslov, „Doba kože“ iz 2019. godine zbirka je eseja većinski napisanih između 2014. i 2018. te objavljenih u raznim stranim časopisima i portalima. Crtica iz biografije u kojoj je bila primorana napustiti Hrvatsku otvorila je vrata novoj temi u njenom stvaralaštvu – pitanje identiteta u odnosu na mjesto obitavanja i u poveznici s (i)migriranjem učestala je stanica njenih kontemplacija, što dio eseja i iz ove zbirke dodiruje.
Ugrešić se u tim esejima, sasvim prirodno, promaknula i u lucidnu komentatoricu moderne kulture. Feministički pogledi na svakodnevnu egzistenciju u njenom su pisanju prisutni od samih početaka (što je jasno pokazano, primjerice, i u „Štefici Cvek“), podsjećajući žene da žive u muško kreiranom svijetu, s nametnutim normama i očekivanjima. U recentnijim romanima i esejima često se osvrće i na konzumerističke postavke ljudske egzistencije, uvlačeći književnost i globalnu kulturu u taj kontekst. Tržište oblikuje kulturu, koja postaje standardizirana i nešto što se može stvoriti na temelju jasnih odrednica koje se mogu naučiti i reproducirati – a što Ugrešić vrlo konkretno opisuje u svom romanu „Lisica“ crticom o posjetu talijanskoj školi kreativnog pisanja.
Ni sama književnost tako ne može pobjeći njenoj ironiji te je često opisuje u kontekstu bezglavog lova na profit izdavača. U romanu „Forsiranje romana-reke“, kao i u „Lisici“, opisuju se slučajevi konferencijskog književnog turizma kao anomalija društva koje više ne čita, a ima, vrlo zanimljivo, neobično velik broj književnih sajmova. Samo stvaranje također je pod njenim povećalom i nerijetko se osvrće na popularne, a nekvalitetne naslove te medijske pompe koje nastaju oko njihovih autora. Nije teško zaključiti da je nešto uistinu trulo u carstvu književnosti.
Otpor kao odgovor
Britki jezik, isprepletenost osobnog, literarnog i političkog te bodljikavi i inteligentni humor savršeni su pronositelji poruke Dubravke Ugrešić – kao vječna protivnica bezumlja u kulturi, politici i svakodnevnici, Ugrešić odgovor vidi u otporu, što opetovano pokazuje i u svom stvaralaštvu, gdje proziva i lokalnu i globalnu kulturnu scenu zbog prečaca i slijepih ulica kojima se kreću.
Njeni literarni izleti u neuzbudljivu stvarnost prosječnog života demonstriraju i da dobro poznaje „smrtničku“ zbilju i ljudsku čežnju da si živote začinimo nečim višim od nas samih. Upravo je u tome ljepota njenog pisanja, jer usred esejističkih poniranja u srž ljudske egzistencije podsjeća čitatelja da su trivijalnosti svakodnevni sastojak naših života, da svi padamo pod utjecaj raznoraznih sistema i onih jačih od nas, iz čega se možemo (i trebamo) izvući samosvjesnim i otvorenim umom.
Dubravka Ugrešić ne pristaje na kompromise, slijepo praćenje trendova i konformiranje masi. Njena djela ne postoje da bi ublažila oštrinu zbilje, već da bi joj se suprotstavila, zbog čega često i problematizira izbjegličku traumu (kao primjerice u romanu „Ministarstvo boli“), ironijski se postavlja prema kičastim nacionalističkim ideologijama („Kultura laži“, između ostalih) i ne zavarava se da književnost danas ima uzvišenu ulogu, već je opisuje kao samo još jednu nekim dijelom unosnu , a vrlo često nepromišljenu industriju. Baš takvim oštroumnim prozivanjima i osvješćivanjem sebe i svojih čitatelja Dubravka Ugrešić prakticira otpor.
