novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj: Fink ili kako je predgrupa pobijedila zvijezdu večeri

Foto: Jan Vukasović
Vrijeme čitanja: 5 minute
Foto: Jan Vukasović
Foto: Jan Vukasović

Jučer je Žedno Uho u Močvaru dovelo dva vrhunska benda – Fink i mladog kantautora Douglasa Darea koji je nastupio sa zanimljivom mladom glazbenicom pod imenom Farao. Navikli smo da Žedno Uho dovodi bendove koji su na samom vrhuncu karijere ili u usponu, što su oba sinoćnja nastupa i više no potvrdila. U redu, možda baš i ne oba. Budući da je Fink bend svjetskog kalibra, uspjeli su do vrha napuniti svima nam poznatu lokaciju na Savi.

Douglas Dare je mladi engleski kantautor koji se odlučio za nešto drugačiji pristup od danas ustaljenog cura/momak s gitarom i mikrofonom, te zamijenio već pomalo dosadni šestožičani instrument klavijaturama. Iako je Douglas samostalan umjetnik koji radi i piše pjesme, ovoga puta mu se na pozornici pridružila ljupka Farao na bubnjevima. U četrdesetak minuta koliko je trajao nastup, Douglas je odsvirao više-manje sve što ima za ponuditi, što je na svu sreću bilo prokleto odlično. Predstavio nam je dobar dio svojeg repertoara ukrašenog zanimljivim i kreativnim ritmovima. Farao se na svojem minimalističkom setu bubnjeva pokazala kao odlična glazbenica i, iako je dva puta ispala iz ritma, svaki put se uspjela spretno vratiti bez da je publika išta zamijetila. Bubnjevi su se pokazali kao vrlo dobar dodatak Douglasovom ionako minimalističkom, ali i atmosferičnom nastupu koji kao takav niti ne zahtjeva velike adicije.

Foto: Jan Vukasović
Foto: Jan Vukasović

Jedina zamjerka na Douglasov nastup je možda nespretno složena set lista zbog čega je već spomenuta gospodična Farao na nekim pjesmama usred seta morala jednostavno odčilati, što sumnjamo da joj je teško palo. Nažalost, na Douglasu nije bilo niti približno toliko ljudi koliko ih je bilo na nastupu Finka, što je sasvim uobičajeno za predgrupu, no svi koji su ga propustili definitivno imaju za čim žaliti. Momak se pokazao kao izrazito simpatičan i pristupačan te je rado dijelio svoje misli s publikom, čak ju se pozvao da se približi bini, što se za divno čudo i dogodilo. Vjerujem da su ga svi (uključujući i nas dvojicu) poslušali do kraja zato što nas je ostavio bez teksta već na prvoj pjesmi. Čovjek zaista ima nevjerojatno lijepu boju glasa. Osim urođenih bogomdanih sposobnosti, nevjerojatno se dobro služi mikrofonom što je rijetka pojava čak i kod bendova većeg kalibra. U svakom slučaju, Douglas Dare odradio je fantastičan koncert i ostavio Fink u nezgodnoj poziciji. Pitanje je bilo može li Fink nadmašiti Douglasa.

Foto: Jan Vukasović
Foto: Jan Vukasović

Odgovor je vrlo jednostavan. Barem što se nas tiče, nisu uspjeli. Daleko od toga da Fink nije odradio dobar nastup, dapače, svoje vrijeme na pozornici iskoristili su najbolje što su mogli. Tako smo u više od sat i pol koncerta mogli svjedočiti izvanrednom bubnjanju, kvalitetnim riffovima i prekrasnom baršunastom baritonu. Upravo je taj “baršunasti” bariton predstavljao veliki problem za nas dvojicu budući da je kroz cijeli koncert vokalna izvedba bila bolno monotona. Vokal nije uspio prenijeti emociju publici, osim na one tri i pol naporne hipsterice koje se uvrijede ako niste najveći fan Finka na svijetu, a došli ste se približiti bendu u prve redove pa vas bezobrazno guraju tokom koncerta i izražavaju svoj hipsterluk neprestanim mrmljanjem u prazno umjesto da se jednostavno koncentriraju na nastup benda koji toliko “vole”. Iako odličan vokal, na nas dvojicu nije ostavio nikakav dojam za koji vjerujemo da je i više nego trebao. Pjesme su se ubrzavale i usporavale, ritmovi skakali i spuštali dok to vokal nije pratio.

Foto: Jan Vukasović
Foto: Jan Vukasović

Tužno je gledati instrumentalno gotovo savršen bend kako ga sputava vokal Fina Greenalla koji ga je i napravio. Bend  neodoljivo podsjeća na rani The National, u ono vrijeme kada su još bili sretni. No, ono što ih uvelike razlikuje od Nationala jest to što su im pjesme ravna linija. Pjesma počne i polagano gradi atmosferu nakon čega publika očekuje vrhunac, da bi u tom trenutku pjesma jednostavno prestala ili pak počela ispočetka. Ovo je nas dvojicu prilično zbunjivalo i nerviralo, a ovaj osjećaj se provlačio tokom cijelog koncerta. Inače se na klupskim koncertima može vidjeti raznoraznih kaosa koje publika izvodi, ovdje je sve to, osim ponekog pljeskanja i ushićenih lamentacija ludih hipsterica, izostalo. U svakom trenutku tijekom koncerta barem je dvadesetak ljudi bilo ispred samog prostora i pijuckalo pivice umjesto da slušaju, ne znamo je li to bilo zbog dosade ili pretjerane količine umjetnog dima koji je bio iz nepoznatih razloga prokleto topao i tako zagrijavao mjesto koje je samo po sebi skučeno i natrpano, a samim time i vruće. Vjerujem da samom bendu više odgovara ostati nekako u sjeni i izvoditi svoju glazbu, ali ovo je jednostavno bilo naporno, otežavalo je već ionako pomalo mučno iskustvo uživanja u koncertu.

Foto: Jan Vukasović
Foto: Jan Vukasović

Nakon standardnog repertoara brzo su se vratili i odradili još jednu dozu monotonije na bisu, ali već se prije bisa moglo vidjeti ljude da brzo idu po jakne i odlaze kućama. Možda je to i standardno na koncertima, no kada niste baš prezadovoljni nečijim nastupom u toj ekipi vidite svoje istomišljenike. Nije sve bilo tako crno, obojica smo uživali u izvedbi Warm Shadow koja je bila apsolutno fantastična i stvorila zaista dobru atmosferu. Čak ni na njihovim najvećim hitovima nije bilo singalonganja koje bi u nekim trenucima tako dobro pasalo.

Foto: Jan Vukasović
Foto: Jan Vukasović

Sve u svemu, Fink su odradili solidan nastup za svoje najveće fanove (i velik broj pozera), ali nas dvojicu nisu nešto posebno impresionirali svojom glazbom koja svakako ima potencijala, ali se guši u gore spomenutim problemima. I umjetnom dimu. Bend nikako nije nešto što treba izbjegavati, treba ga poslušati i znati cijeniti jer je to prvenstveno dobra glazba. Problem u ovom nastupu uživo bio je taj da jednostavno nije uspio ispuniti naša očekivanja koja su bila velika.  Možemo reći da smo nas dvojica bili relativno objektivni u svemu ovome budući da smo došli na koncert ne kao fanovi, već kao glazbeni entuzijasti koji su došli vidjeti bend svjetskog kalibra. Na žalost (ili na sreću) ispostavilo se da je mladi Douglas, s kojim smo i popričali nakon koncerta (simpatičan momak), svakako nešto najbolje što smo čuli uživo ili uopće u posljednje vrijeme. Pokazao se kao vrlo inovativan, zanimljiv i vješt izvođač koji je, barem na nas, ostavio odličan dojam te se jako veselimo njegovom eventualnom solo nastupu koji bi trebao po svemu sudeći biti i veći spektakl od Finka koji se nekako utopio u vlastitom egu. I umjetnom dimu. Za kraj – Douglas 1:0 Fink

Be social

Komentari