“Mljekar” (A. Burns): Kritika društvene truleži – još jednom nas je pobijedila istina!

Apsolutno je nepotrebno poklanjati pažnju tuđem mišljenju. Uvijek sam mislio da je to polovica zdravlja. Usredotočiš se na sebi važne stvari pokušavajući biti što zadovoljniji stilom života, dok sve negativne komentare spremaš gdje im je i mjesto – u smeće. Na kraju krajeva, sloboda uvijek zvuči ukusno. Ali kvaliteta zahtijeva plaćanje visoke cijene. Kolektivno ponašanje nudi mnoga sredstva mučenja za tipove koji su pomalo tajanstveni i drugačiji. Svaki nejasan korak pojedinca automatski ga smješta u srce nerealnog objektiva. Fotografija je ipak samo zabilježeni trenutak, a sreća je ključan faktor koji određuje kakvu će nam etiketu društvo otisnuti na čelo u pokušaju interpretacije sumnjivog trenutka slučajnosti.

„Osjećala sam tada, kao i sad, da gubim korak. Spoticala sam se, posrtala, dok mi je uobičajeni postupak bio da se klonim tračeva, razvezanih jezika, tog hranjenja pet tisuća ljudi. Sama inercija toga odbojnog kolektivnog uma bila je dovoljna da pokoleba i zavara osobu.”

Izvan okvira stoljeća, ali i dalje u okvirima nesigurnosti

„Istog dana kad mi je Netko McNetko prislonio pištolj na grudi, nazvao me coprnicom i zaprijetio da će me ustrijeliti, poginuo je Mljekar.”

Pročitavši prvu rečenicu romana, znao sam da će ostatak biti… Volio bih reći neugodan, ali istina je da je bio mučan. Kada se u smjesu slučajnih namirnica odvratnog, opasnog i nenormalnog doda začin trača, konačan proizvod bez sumnje je jednak katastrofi koju ne želiš u paketu s osobnom iskaznicom. Naizgled banalan naslov „Mljekar” podsjetio me da su vrijeme, prostor i ime prva strana medalje od koje i nemamo značajniju korist jer se iza svakog imena krije priča koja otkriva pravi identitet aktera.

Ovaj psihološki triler autorica Anna Burns gradi na vlastitom iskustvu stečenom 70-ih godina u jeku društveno-političkih nemira u Sjevernoj Irskoj. Činjenica da je roman nagrađen tri puta (Man Booker 2018., National Book Critics Circle Award 2018., International Dublin Literary Award 2020.) nimalo ne čudi, budući da se referira na cjelokupnu društvenu sliku s naglaskom na krizno stanje u kojemu čovjek čovjeku postaje vuk.

Glavna, bezimena junakinja osamnaestogodišnjakinja je nezadovoljna vremenom u kojemu živi, a kako bi se koliko-toliko zaštitila od neželjenih utjecaja i nahranila averziju prema 20. stoljeću, šetajući čita knjige iz 19. stoljeća. Ipak, namjera da se ogradi od stanja nemira i pokuša se neprimjetno provući kraj tjeskobnog društva, potpuno pada u vodu nakon susreta sa zagonetnim, trinaest godina starijim, Mljekarom koji zapravo nije mljekar, kao što ona u biti nije plijen, no nesigurnost i prisilna podčinjenost žene učine je žrtvom nasilja. Mljekar ju počinje pratiti, saznaje gotovo sve detalje iz njezina života, iznenadno se pojavljuje, a u konačnici traži samo jedno – spolni užitak zbog čega njegovo ponašanje prelazi u otvoreno zlostavljanje. Prema zakonu, zlostavljanje je bilo moguće prijaviti samo ako je u pitanju konkretan kontakt, stoga je Bezimena ostala vezanih ruku.

Zaglibiti u najboljoj namjeri, kakav peh!

Strukturno gledano, autorica primjenjuje tehniku struje svijesti kao glavni izvor psiholoških analiza i dilema, zatim asocijacije i automatizam u povezivanju prošlosti i sadašnjosti te opširne monologe koji Bezimenoj daju visoku razinu intelekta. Njezina realnost graniči s paranoičnošću, ravni tokovi misli prekidaju se oštrim zavojima koji narušavaju gotovo donesen stav, a odnosi koje sklapa su tanki, a ipak do posljednjeg detalja definirani. No, nije ju teško pratiti, predvidljiva je. Ne ističe se akcijama, a bogata je perceptivnim vještinama. Uvijek je na distanci, što je vidljivo iz odnosa s Možebitnim dečkom. Dakle, drži se što je moguće više neutralnom znajući da svaki korak prati netko iznad nje te lako može odrediti njezinu sudbinu ako mu se zamjeri.

Upravo se svojim neprilagođenim ponašanjem našla na meti pogleda stanovnika četvrti koji su, doduše krivo, zbrojili dva i dva te njezinu čudnovatost ocijenili kao umišljenost te su je nagradili tračanjem, napuhivanjem priče i etiketiranjem. U tom trenutku najgora je etiketa bila veza s oženjenim, utjecajnim osporavateljem – Mljekarom.

„Trebala sam svoju šutnju, svoju nedruželjubivost, da me štite od čeprkanja i dodijavanja pitanjima… To je bio moj djelić moći u svijetu koji moć oduzima.”

Djelić moći ili okidač problema? Pokazalo se da je nemiješanje u političku situaciju obilježenu nacionalističkim stavovima i mržnjom teško ignorirati ako si imalo prisebna osoba jer je većina tako vjerovala, stoga onaj tko odluči zanemariti opću napetost i lutati u vlastitim mislima može očekivati bezbroj zamki koje je htio izbjeći, a učinio je upravo suprotno. Naravno da te uvijek uništavaju tvojim oružjem, ali u značajnom trenutku ne vidiš vlastiti propust i jedino što ti preostaje je očekivati i biti spreman obraniti se.

Roman koji će nažalost trajati kao sredstvo utjehe

„Ali bio je pogrešan čovjek. I to što me uzimao zdravo za gotovo bilo je bez moje privole.”

Roman isprepliće dvije teme aktualne i danas, a zasigurno će još dugo biti jednako aktualne. Prva je svakako zaštita od čoporativnog društvenog pritiska i nametljivog interesa koji u nemogućnosti dolaska do pravih informacija mora zadovoljiti maštu traženjem bilo kakvih drugih sočnih materijala. Čak i kad se pokušaš odvojiti od društva, njegovo će nezadovoljstvo kad-tad i tebe učiniti nesretnim. Ista smo zaprljana vrsta, pa valjda dijelimo kaznu.

Druga je tema vezana uz položaj žene koja je i dan danas u mnogim sredinama igračka u rukama muškarca. U romanu je ironijom, sarkazmom i, generalno gledano, neugodnim humorom, izražena netrpeljivost prema primitivnom pogledu na ulogu žene. Feministička poruka ustvari je glavni pokretač radnje koji raskrinkava trulež društva i na drugim organizacijskim razinama. Poremećeni odnosi, snažna mržnja, ‘hrabrost’ da si dozvoliš nekoga ‘uzeti’, sumnjičavost, zabadanje nosa u svačije dvorište, prijetnje objašnjene razlogom „jer ti ne želiš onako kao ja želim” i tako u nedogled. Pa dajte, kad već toliko želite biti ‘normalni’, onda već jednom budite. Ovo očito nije način. Nije nikada bio i nikada biti neće.

„Što god da je bio i kako god ga zvali, više ga nema, tako da sam učinila ono što bih obično učinila kad se radi o smrti, a to je: sve zaboravila.”

I na kraju, roman definitivno budi strah. Iskreno priča o onome što svi vidimo, a ne mijenjamo. Podsjeća na svijest o sebi. Gdje se uopće izgubila? Nakon čitanja shvatiš da ti je autorica kulturno sasula u facu sve budalaštine koje pasivno prihvaćamo i priznaš si: „U redu, pobijedila je.”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.